U kontakt emisiji skoro redoviti gost, vremešni i neuspješni bivši nogometni trener Milan Živadinović, također, etablirani velikosrbin i član stranke JUL ( jugoslavenske udružene levice) koju je vodila Miloševićeva udovica Mira Marković, rijetko dođe do riječi od zajapurenoga vodutelja. Još manje u emisiji sudjeluju i gledatelji kojima je po zamisli i namijenjena svojim sadržajem. Vrhunac gluposti i opasnih političkih poruka Anđus je izrekao nedavno u osvrtu na postojanje i djelovanje HNK Hajduk iz Splita. Pošto ga je gledateljstvu predstavio kao lažni projugoslavenski klub, kojega je samo, veli, Anđus “ustaša Tito” podmetnuo Srbima kao nešto tobože ideološki suprotno od zagrebačkog Dinama, zažalio je pred TV auditorijem što srpski partizani i četnici zajedničkim snagama u NDH nisu napravili neku diverziju i bombama zasuli nogometaše Hajduka na putovanjima vlakom prema kopnenom dijelu Hrvatske. Ili, što nisu bili u prilici, kako to preboljeti ne može Vučićev dvadesetogodišnji prijatelj, da napadnu Srbi bombama i granatama i neki parobrod kojim su može biti plovili tada u nogometnoj ekspediciji Splićani. Objasnio je dodatno Anđus da je, naravno, lažna i čuvena humanitarna utakmica koju je Hajduk odigrao na Visu 1944. godine u prilog ranjenika partizana i kako je sve to dio združene promidžbe ujedinjenih “Titovih komunista i Pavelićevih ustaša.” Kako luđak i očito nervno poremećeni Anđus nije u stanju pratiti slijed vlastitih misli i izgovorenih riječi, najprije je u početku svoga izlaganja ustvrdio da su saveznici bili na tlu NDH upravo njegovi miljenici četnici skupa sa Titovim partizanima. Ali, kad je logičko rasuđivanje u velikosrba bila odlika? Ovakvo zazivanje bombi i krvoprolića uz ratnohuškaške poruke, ostali su, kao i obično, bez ikakvog odgovora i osude u srbijanskog javnosti.
Na istoj televiziji narodni zastupnik Vučićevog SNS-a Vladimir Đukanović svakoga jutra vodi politički talk show program u kome bez ikakve ograde, napada političare iz Europske Unije i SAD. Svi oni, veli Đukanović, ili Đuka Bizon, kako ga je prozvao njegov naredbodavac Aleksandar Vučić, ucjenjuju Srbiju do iznemoglosti i traže od nje da se odrekne Kosova, saveza sa Rusijom, politike ujedinjavanja sa Dodikovom genocidnom tzv. Republikom Srpskom. Posebno ne razumiju u svijetu da Srbi nikad i nigdje i nitkom neće priznati učinjene genocide u Hrvatskoj i BiH, jer su to, jadni, činili u “samoobrani”?! Čiča Draža, četnička paralaža, svakako je posebna priča. Masnobradi i zadrigli četnički koljač je objekat divljenja Đukanovića, naravno i Vučića, koji mu i odobrava da radi takve emisije. Zapadne diplomate u Beogradu koji sve to gledaju kao i Anđusove tragikomične “sportske” emisije, treba, valjda da zažmire na oba oka i ostanu i gluhi i nijemi pred ovim skandaloznim emisijama, koje su sadržajem sušta suprotnost onoga za što se u svojim lažnim proklamacijama Vučić zalaže pred europskim i svjetskim političarima, ali i u Srbiji i u obraćanju zemljama koje su susjedi Srbije. Đukanović je na mig Vučića lani putovao sa još jednim zastupnikom SNS-a u regiju Donbas u Ukrajini da bi pružio javnu potporu proruskim separatistima, podupirući skupa sa stranačkim kolegom Blažićem, pripajanje dijela Ukrajine Putinovoj nezasitnoj Rusiji, oca novog ruskog velikodržavlja Vladimira Putina. Ukrajinska Vlada i veleposlanstvo Ukrajine u Beogradu je oštro prosvjedovalo, no Vučić se kao nalogodavac svega ovoga uopće nije osjetio pozvanim i prozvanim da demantira da se ne slaže sa Đukanovićem i Blažićem. Čak su dali u srbijanskoj Skupštini i javno priopćenje kako je to samo Đukanovićev i Blažićev osobni čin i ništa više. Lud bio tko im povjerovao u te dječje kontrukcije. Da sve bude još veća srbijanska farsa, rođeni brat Vladimira Đukanovića je član oporbenoga DS-a Bojana Pajtića, a u biti samo su se obiteljski pravilno rasporijedili, jer i taj detalj stranačkog podvajanja u okviru jedne obitelji govori da suštinskih razlika između stranaka u Srbiji nema, niti je ikad i bilo. Tako će obitelj Đukanovića imati uvijek političke koristi, tko god bio na vlasti, bilo demokrate, bilo naprednjaci. Neke treće, eventualno prave i zdrave snage, uopće nema na obzorju. To je stvarnost Srbije. Obojica Đukanovića su karijeru kao šegrti u strankama započeli izravnim i naručenim uključivanjima u programe političkih emisija. Tada su uz suradnju stranaka i Pošte i Telekoma Srbije iz prostorija stranaka uvijek koordinirano prvi upadali s pitanjima u program kontakt emisija i svojim pitanjima stvarali sliku fiktivnog političkog ozračja u Srbiji. Poslije toga, Vladimir Đukanović, koji je sad i šef kluba zastupnika za odnose sa javnošću ispred cijele Skupštine Srbije, bio je i takozvani “bot”, što će reći ubačeni sudionik svih relevantnih debata na političkim forumima na srbijanskim internet portalima. I to mu je bilo u opisu posla koji mu je povjerio Vučić.
Konačno, tu je i Vučićev drug iz srednje škole Vladan Tegeltija, košarkaški novinar na S.O.S. kanalu ( u prijevodu Sve o sportu ). Emisije obvezno počinje pozdravom: “Pomoz Bog, braćo Srbi i sestre Srpkinje” sa tri uzdignute fige, a emisiju popunjava razgovorima sa sadašnjim i bivšim košarkašima i trenerima, gdje svi iskazuju ogromnu averziju prema svim klubovima, sudionicima ABBa lige koji su izvan Srbije. Ne može nikako Vučićev drug iz zemunske gimnazije Vladan Tegeltija preboljeti što su u beogradskoj “Areni” 2014. godine finale odigrali Cibona i Cedevita, jer, su u njegovim fantazijama, Srbi, valjda, pretplaćeni na pobjede u košarci? Njegovi gosti, bivši košarkaš Goran Grbović i košarkaški komentator RTS-a Slobodan Šarenac, zasijenili su i samoga Tegeltiju. Grbović koji je starijima ostao u sjećanju kako škarama nasrće na talijanskog košarkaša Dina Menegina 1983. na EP u Francuskoj i koji je pijan u više mahova pod utjecajem alkohola lomio konstrukcije košarkaških tabli na utakmicama, našao se pričati o sportskoj pravdi, fair play igri i civiliziranom ponašanju. Na dobronamjernu primjedbu Romana Lisca, direktora ABBA lige da se klubovi u regiji trebaju u tolernaciji ugledati na Real i Barselonu ili na Panatinaikos i Olimpijakos koji su suzbili nerede na tribinama i potisnuli nezdrava rivalstva u drugi plan, Grbović je reagirao kao oparen, ili, što bi Srbi rekli, udaren “mokrom čarapom” u glavu. Sasuo je rafal optužbi na račun Lisca, komentirajući njegovo poštenje, čast, moral i karakter, a svemu se pridružio i komentator državne televizije Šarenac. Čovjek koji je u “Kutiji šibica” 1997. kad je FMP gostovao Zrinjevcu s vrha dvorane neartikulirano dovikivao političke parole košarkašu Zoranu Stevanoviću kad je u zadnjoj sekundi izvodio slobodna bacanja, još jednom je potvrdio svoju opaku narav. Ustremio se na sve Slovence i cijeli slovenski narod, nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Nije izostavio i uobičajeni srpski stereotip o Slovencima, koji su, kao što veli i Šarenac, odrastao na tome nauku, “preoteli Srbima tvornice iz Vojvodine poslije Drugog svjetskog rata, razmonirali tračnice i preselili ih u Sloveniju, Srbiju tako ostavili i bez pruga, onda i jeftino otkupili srpske šljive, maline, jabuke i jagode, pa sad Srbima po višekratno skupljoj cijeni prodaju Fructal sokove, koji su, eto, ukradeni srbijanski proizvod!” Dok tako javno zbore Vučićevi pobočnici uposleni u medijima, nema Srbiji nikad sreće i pomaka nabolje.
Za sam kraj, tu je da sve začini još jedna kablovska televizija, zvana “Naša TV”, koja je dobila frekvenciju u siječnju 2015. godine. Na njezinom čelu je Vučićev kum, estradni menadžer Zoran Bašanović. Već mjesecima, od početka emitiranja programa, vrte političku promidžbu u kojima koriste crno – bijeli materijal Filmskih novosti iz Beograda. Najčešće teme su prosvijedi 27. ožujka 1941. protiv potpisivanja pakta sa Hitlerom što je učinila Vlada Cvetkovića – Maček, zatim Srbima nezaobilazna i vječna tema logor Jasenovac, svakako najveća srpska tvornica laži u njihovoj povijesti i centralni povijesni mit za militarizaciju srpskih masa, te Titov govor 27. ožujka 1945. sa balkona zgrade Narodnoga kazališta u Beogradu. Tu ni narator emisije, opet Vučićev čovjek, izvjesni novinar i povjesničar Ljubomir Zečević, nisu mogli zaobići istinu, a to je da je Tito, bio prema toj arhivskoj građi od početka velikosrpski nastrojen čovjek. Sami su to bjelodano prezentirali na spomenutoj televiziji. Autor emisije Zečević naglašava da je Tito inzistirao da se pred skupom od 100 000 okupljenih Beograđana na trgu 27. ožujka 1945. intonira srpski “Marš na Drinu”, vojna koračnica Srba još iz Prvog svjetskog rata. Autor emisije potencira da je Tito tim potezom htio staviti do znanja da je srpski čovjek u potpunosti, iako su do tog dana neki Srbi zbog njegovog nesrpskog podrijetla bili pomalo skeptični i podozrivi, no nakon tog poteza, okupljena masa ga je oduševljeno pozdravila i počela odjednom skandirati protiv kralja i Karađorđevića, a, veli, voditelj emisije Zečević, neposredno pred miting više od pola ih je bilo za kralja i četničku otadžbinu. No, Tito im je lako i brzo dokazao da je zakoniti nasljednik lika i djela Karađorđevića, te su se brzo umirili i shvatili da su opet dobili svog čovjeka na vrhu države. Još kad je na počasno mjesto na bini postrojio i tadašnje srpske saveznike Francuze, njihovo vojno i političko izaslanstvo u Beogradu, svakom Srbinu je bilo razvidno da je Tito srbijanski džoker. Stoga, nije ni čudo da danas i Vučić i Nikolić i Dačić javno izjavljuju da će i u unutarnjoj i vanjskoj politici nastaviti politiku po uzoru na njihovoga zajedničkog političkog idola Tita. Imaju Srbi razloga smatrati ga za srbijanskoga vladara. Nitko im ni prije, niti poslije njega, nije dao toliko privilegija kao Tito. To odbijaju shvatiti samo Milanović, Josipović, Mesić, Vesna Pusić i ljudi njihovoga kova. Znakovito je da Tito danas ujedinjava ideje velikosrba u Beogradu i svih stranaka pod imenom SDP u zemljama bivše Jugoslavije, od Slovenije, preko Hrvatske, BiH, Crne Gore, pa do Makedonije. Zajednička svima njima je jugofilija, čiji je supstrat, zapravo, nevješto skrivena srbofilija. Mogli bi oni od Triglava do Đevđelije, imati zajednički slogan: “Posrbice svih zemalja bivše Jugoslavije, ujedinite se u novu Srboslaviju.” To može biti samo u njihovim snovima, nikako na javi.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda