Ne stišava se u Srbiji euforija nakon posve slučajnog osvajanja nogometnog prvenstva svijeta za uzrast igrača do devetnaeste godine. Svakidašnji jad i čemer uvjetovan lošom ekonomskom situacijom u zemlji Srbi su zamjenili likovanjem neočekivanim nogometnim uspjehom. Sport u kome su se uvijek u sklopu bivše Jugoslavije mogli podičiti rezultatima zahvaljujući sudjelovanju hrvatskih nogometaša u srbijanskim vodećim klubovima i reprezentativnoj vrsti države, sad im dođe kao melem na ranu i lažna utjeha za poraze koje godinama doživljavaju u svim društvenim sferama. Dao si je douška srbijanski neiživljeni puk sportskim strastima, kad se već nema čemu drugome poradovati u svakodnevnom životu. Dakako, to je još jedna optička varka i srbijanska, tko zna koja po redu iluzija, koja će im se prvom prigodom vratiti kao bumerang i obiti o glavu kad budu suočeni sa ozbiljnim političkim i ekonomskim temama koje ubrzo dolaze na dnevni red. Ekonomska i socijalna pitanja srbijanska vlast zločinačke ratne prošlosti i vlastitom retorikom potvđene iste sadašnjosti, svjesno gura pod tepih, a narodu nudi jeftine ventile opuštanja kroz slavljenje sportskih pothvata. Od toga se jasno ne živi.
U centru pozornosti na pompozno upriličenom dočeku našao se i izbornik srbijanske nogometne vrste Veljko Paunović. Trener početnik koji je nenadano polučio prvorazredni rezultat pozdravljen je udruženim urlanjem mase od više od 50 000 ljudi ispred parka Skupštine grada i vulgarnim skandiranjem skoro svih nazočnih: “Silovao si Brazil, Paune!” I tako u nedogled, po tko zna koliko puta iz grla mladeži sastavljene ponajviše iz redova srednjoškolaca i studenata koji su činili i glavnu jezgru okupljenih. Vijorile su i četničke zastave sa ucrtanim mrtvačkim glavama, vikali su i parole potpore “srpskom Kosovu.” Pjesme u slavu i čast izgubljene “srpske kolijevke” poveli su upravo mladi nogometaši, postrojeni na bini balkona Skupštine grada, već dvadeset godina tradicionalnog mjesta proslave srbijanskih sportskih pobjeda nakon velikih natjecanja. Vrijeđali su permanentno Brazil, državu i narod koji im ništa nažao nije učinio. Ne znaju poštivati osnovno sportsko pravilo kako se u pobjedi ne treba uzvisiti, niti u porazu poniziti.
Nisu izostale ni neumjerene reakcije srbijanskih medija koji su propratili ovaj događaj. Srbijanski dnevni list “Kurir” na naslovnoj strani netom nakon svršetka finalnog dvoboja na Novom Zelandu donio je naslov: “Srbi, luđaci, svijeta prvaci”, a isti se naslov pojavio dan kasnije i na sajtu navodno politički oporbenoga medija televizije B92. Tek danas, kad su se relativno stišale emocije i strasti, Srbi u “Blicu” objavljuju znakovit podatak da je više od polovice sastava selektirano od nogometaša rođenih izvan Srbije, pretežito iz Bosne i Hercegovine i poneki igrač iz Hrvatske i Crne Gore. Kao što znamo na temelju znanstvenih dokaza, to su redom potomci popravoslavljenih Hrvata, te Srbi, htjeli, ne htjeli, ne mogu ostvariti niti jedan značajan sportski trijumf bez pomoći ljudi koji u sebi nose hrvatske gene. tako je u nogometu, ali i u drugim sportovima. Još jedan detalj nije naodmet spomenuti. U dobi do devetnaeste godine starosti, srbijanski nogometaši ostvaruju godinama unatrag značajne rezultate, a ovaj je samo kulminacija svega, no nakon toga naglo stagniraju i kao seniori ne postižu više nikakve rezultate. Ne treba prejudicirati, pa reći da će tako sigurno biti i ovoga puta, ali postoji vrlo velika vjerojatnost da se to i ostvari.
Jer, ne zaboravimo da kroz vene srbijanskih igrača ne struji samo krv hrvatskoga naroda, što je u otprilike 35% slučajeva, nego su tu i vlaški, turski, bugarski i ciganski utjecaji vrlo prisutni i naglašeni. Znamo već iz analize etnogeneze Srba da su se krvlju mješali sa mnogim narodima, a u konkretnom slučaju ovog nogometnog uspjeha važan je najviše osvrt na njihovu srodnost sa Vlasima. Blizu 25% Srba je ukršteno genetski sa Vlasima, što je ustvrdio još davno najpoznatiji srpski geograf i antropolog Jovan Cvijić, kao i njegov nasljednik u tom području Jovan Erdeljanović. Kao što nas dalje upućuju izučavanja dr. Ante Stračevića, Vlasi dolaze u Europu, poglavito u balkanske zemlje sa područja sjeverne Afrike, točnije današnjih zemalja poput Mauritanije, Maroka, Tunisa, Alžira. Ne spominju se od zemalja Magreba jedino Libija i Egipat, ali i oni gravitiraju prirodno tom području. Vlasi, afrički doseljenici u Europu, izmiješani od davnina u etničkome smislu i sa berbersko – semitskim narodima sjevera Afrike, dokazano se prije formiraju u fizičkome pogledu te ranije stvore konstituciju odraslog čovjeka. Drugi narodi, prije svega germanski narodi Europe, fizičku snagu i kondiciju stječu dvije do tri godine kasnije.
I tu leži cijela tajna srbijanskoga pothvata, kojim se sad tako nadmeno razmeću. Nose u sebi afričke gene, te su kao i originalne afričke selekcije kao što su Mali i Senegal ostvarili prvorazredan uspjeh na Svjetskom prvenstvu za juniore do 19 godina starosti. I tu previđaju činjenicu da su od sedam odigranih utakmica u 90 regularnih minuta igre dobili samo dvije i to protiv Malija i Meksika u razigravanju u okviru skupine, izgubili su na startu od Urugvaja, a u eliminatornoj fazi sve četiri utakmice su pobijedili tek u produžecima. Najprije su produžecima svladali Mađare, zatim Mali, u polufinalu jedanaestercima Amerikance i u finalu Brazilce. Mađarskoj su zabili gol sretno u 90. minuti, čime su izbjegli eliminaciju sa turnira, da bi drugi gol dali u 120. minuti pod opet sretnim okolnostima. I Brazilcima su pobjednonosni gol zabili u 118. minuti. Sve ovo ide u prilog dokazu o prijevremenom fizičkom sazrijevanju i kondicionoj spremi srbijanskih nogometaša u najranijem uzrastu. Tko iole upućen u nogomet može pretpostaviti da će Mali i Senegal, polufinalisti SP za juniore na Novom Zelandu kao seniori ostvariti trijumf na seniorskom prvenstvu svijeta!? To bi bilo ravno sedmom svjetskom čudu. Isti je slučaj i sa Srbijom, koja se samo dva dana uljuljkivala da je postala svjetska sila u nogometu.
Zapravo, niti dva dana nisu prošla od srbijanske pobjede na petome kontinentu, a u Češkoj na prvenstvu Europe za nogometaše do 21 godine starosti surovo su iz oblaka spušteni na zemlju. Tukla ih je Češka sa 4:0, a prema prigodama mogla je i duplo većim omjerom, a u odlučnom dvoboju poraženi su protiv Danske sa 2:0. Tako su ostali na samo jednom bodu pošto su u prvom kolu iznenadili favorita Njemačku odigravši 1:1. Ovdje je do punog izraza i na svjetlost dana izašla potvrda znanstvene teorije čije sam glavne obrise iznio u gornjim retcima. Dvije godine nogometaši od toliko hvaljene i reklamirane generacije sa SP na Novom Zelandu doživjela je totalni rezultatski nokaut u srazu sa nogometnim silama kakve su za Srbiju i Češka i Danska. Malu senzaciju su na startu priredili remijem sa Nijemcima jer ih očito nisu ozbiljno shvatili. Svako srpsko nogometno čudo trajalo je nepuna dva dana. Europski igrači od 21 godine već su za dvije godine dostigli i premašili i snagom i izdržljivošću dostigli srbijanske igrače te je njihova dominacija uslijed utjecaja vlaško – afričkih gena je nestala. Ne samo da su niža klasa u odnosu na Europljane, nego i bitno zaostaju i na fizičkom i na tehničko taktičkom planu. Uostalom, da je sve to tako iliustrira nam i podatak da srbijanski nogometni menadžeri na godišnjoj razini prodaju nakon Brazila, Argentine i Francuske, u usporedbi sa svim ostalim nacijama najveći broj nogometaša. Kasnije, svi ti samoproklamirani srbijanski “talenti” nestaju sa scene i utapaju se u sivilo prosječnosti. Drugi ih lako dostignu i prestignu, što nam pokazuju i bijedni rezultati srbijanskih seniorskih momčadi i reprezentacije Srbije koja ne može pobijediti ni Armeniju, niti Albaniju, a kamoli neku ozbiljnu nogometnu selekciju. Srbijanski menadžeri prodaju svoju bofl nogometnu robu dok još mogu trikom i prijevarom dovesti u zabludu inozemne poslodavce koji nasjednu na varku početnoga “talenta” Srba koji svoju snagu u dobi od šesnaeste godine mogu zahvaliti utjecaju vlaško – afričkih gena. Vlasi su prije skoro tisuću godina stigli u Europu, ali geni se kroz generacije prenose i više od tisuću godina. I tu je sva tajna srbijanskoga “uspjeha.” Samo koriste privremenu prednost prirodnih predispozicija i primjesa vlaških gena iz vlaške afričke prapostojbine.To se kasnije, kako smo objasnili gubi i oni sa vrha padaju na dno ljestvice nogometnih reprezentacija. Tako, nalik njima, nestaju i početni “talenti” svih originalnih afričkih selekcija. Sad su u prvome planu Mali i Senegal, nekad su znali zablistati na toj tazini Nigerija, Kamerun ili Obala Bjelokosti, ali čim sazriju u seniore automatski gube primat nad indoeuropskom rasom naroda, a Europljani i Južnoamerikanci uzimaju ih lako pod svoje. Za kraj, recimo i jednu malu usporedbu sa Brazilom. Engleski i njemački stručnjaci su još prije više od dva desetljeća otkrili misterij zvani Brazil. Još kao mala djeca, svi Brazilci pimplaju loptu na užarenome pijesku Copacabane. Stopalo im u tim uvjetima postaje prirodno savitljivije i gipkije nego bilo kome drugom narodu, te su u stanju izvoditi nogometne akrobacije i čarolije kao nitko drugi na svijetu. No, da nije sve u početnoj prednosti i prirodom datim afinitetima, pokazala je i dokazala Njemačka kad je upravo usred Brazila lani razbila mit o nepobjedivom Brazilu trijumfom od 7:1. Srbijanci takav trijumf u nogometu mogu samo sanjati. Za Srbiju su nedostižan domet i svi klupski i reprezentativni rezultati hrvatskoga nogometa počev od osamostaljenja Hrvatske. Svi su se u takozvanoj regiji na djelu uvjerili tko je bio istinski lider nogometa u bivšoj Jugoslaviji. Jer, Hrvatska ima za sada osam nastupa na velikim natjecanjima, četiri na SP i isto tako četiri na EP u nogometu. Srbija je sakupila samo četiri sudjelovanja, od toga tri na SP i samo na jednom EP u nogometu i samo je za nijansu ispred Slovenije koja ima dva učešća na SP i jedno na Ep u nogometu, a jednom su se na SP u nogometu ogledali i nogometaši Bosne i Hercegovine. Zbirno, Srbija, Slovenija te Bosna i Hercegovina imaju osam nastupa na velikim turnirima Svjetskog ili Europskog prvenstva. Brojke su neumoljive i tvrdoglave, a srbijansko nogometno čudo na Novome Zelandu tek je jedan prolazni incident u svijetu nogometa, nalik na naslov prvaka Europe Grčke iz 2004. godine. Grka sad nema nigdje, a Srbijanci će se ubrzo opet suočiti sa svojom realnošću u nogometu čim počnu kvalifikacijski susreti za eurokupove, a to je za koji tjedan. Svi ovi njihovi “dragulji” i “biseri” i u protekle dvije godine su se okušali kao seniori na eurosceni i svi su redovito ispadali u pretkvalifikacijama ili u kvalifikacijama. Zimsku opremu sa majicama dugih rukava nisu imali potrebe zaduživati.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
