Hrvatsko nacionalno etičko sudište zatražilo je ostavku ministra kulture Šipuša. Više je galoprajućih, a ne gmizajućih opasnosti po opstanak hrvatske kulture, no što se navodi u zahtjevima ostavke ministra kulture koji šutke dopušta radikalizaciju i sve jaču militantnu notu u izgredima „kulturnjaka i umjetnika“ kojima je očito jedini umjetnički domet sabotaža lijepe naše. Šipuš se ne snalazi kada Vulin naziva Stepinca „ustaškim vikarom“, ali jednako tako šuti i kada Frljić komadima sirovog mesa zajedno sa svojim umjetničkim pajdašima formira kukasti križ ili kada izaziva narod nudeći im kalašnjikove pod krinkom performansa. On (i njegovi prethodnici) dopuštaju ciljano pljuvanje po svemu hrvatskom kada i Miron Milić riječima na svom jednom muralu u Zagrebu ovako naslovljava svoje slikarske provokacije: IGRALI SMO SE RATA JER JE BILO ZDRAVO DA SMO VIŠE NA ZRAKU! Nisu branitelji samo ogulili koljena u ratu (kao što je naslikano na njegovoj slici), nego su gubili udove, zdravlje i živote u obrani naše zemlje od velikosrpskih agresora. Nakon objave na portalu hop-portal.com, čak je i upravitelj umaške škole pravilno i hitno reagirao te dao ukloniti sporni Milićev mural troprste prosrpske propagande na zidu škole, koji je umjetnik poslije opravdao „provokacijom“.
Izgleda da se kompletna umjetnička produkcija Hrvatske bavi samo provokacijom te da je to jedini kriterij po kojemu kulturni radnici mogu napredovati. No ne radi se o bilo kakvoj provokaciji, ona mora biti usmjerena direktno protiv temelja na kojima je ova država stvorena, dakle – ako slikaš, pišeš i izvodiš predstave u kojima nagrđuješ, ismijavaš i omalovažavaš, a još bolje otvoreno demoniziraš prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, hrvatske branitelje, Hrvate kao narod ili njihovu vjeru – put uspjeha i šutljiva zaštita ne samo ministra kulture, nego i kompletne Vlade ti je zagarantirana. Izložbe, sredstva, institucije, svi oni otvaraju vrata takvim proizvođačima opasne kulturne magle bez iznimke. Kao argument upotrebljavaju, osim spomenute provokacije i pojam „umjetničke slobode“. Ni prvi, a još manje drugi pojam nemaju nikakvih dodirnih točaka s umjetnošću, a još manje s kulturom. Umjetnost ne provocira, jer provokacija implicira nasilje, naprotiv; umjetnost se nudi svima, i nikoga ne vrijeđa, umjetnost je puno suptilnijeg i moćnijeg djelovanja no što bi Frljići, Milići i ostali njihovog kalibra to ikada mogli pojmiti. Također, sloboda implicira odgovornost koje u ovim huškačkim budalaštinama raznolikih kulturnih rodova nema ni u tragovima. Slobodan čovjek – a napose umjetnik – nije umrežen, zaštićen i ovisan od svojih poslodavaca, kao što su to gore navedeni. On ne odašilje političku poruku svojih nalogodavaca, već svoju vlastitu, umjetničku. On redovito nije podoban, nego ostvaruje svoje uspjehe i rezultate vlastitim radom. Pred njim se ne otvaraju vrata ministarstava i ostalih institucija. Spomenuti ustvari ne provociraju (kako oni to rado kažu) već „idu niz dlaku“ trenutnoj vlasti. Ovim ubačenim srpskim odašiljačima neprijateljskih poruka nitko ne prijeti, ali zato oni prijete svima nama, čitavom hrvatskom narodu svojim agresivnim radom protiv Hrvatske, a za to su plaćeni i nagrađivani od hrvatskih institucija i vlasti. Poznajem dovoljno pravih umjetnika koji se bave svojom profesijom daleko od očiju javnosti, na samom rubu siromaštva, i koji samo zbog toga što u svojoj vlastitoj Hrvatskoj tiho„dišu hrvatski“, bivaju odbijani, zaobiđeni, vrijeđani i nepriznati u svojoj umjetničkoj kvaliteti. To su prave odlike kulturnjaka i umjetnika, a ne provokacija i lažne slobode!
Nažalost, rane na kulturnom tkivu Hrvatske ne zarastaju tako brzo kao one na tijelu čovjeka. Ove rane su duboke, imaju gadnih posljedica za nadolazeće naraštaje, kontinuirano uništavanje i gašenje kulture jednog naroda smrtonosan je udarac, to je otrov čiji tragovi ostaju desetljećima. To je najsigurniji način brisanja nacije – uništenjem njene kulture, umjetnosti i jezika – i to se upravo događa pred našim očima. A Šipuš šuti, on je „mirna voda koja brege dere“. Upravo on, kao hrvatski ministar kulture, nažalost pogoduje ubrizgavanju ovog ekstremističkog otrova mrzitelja svega hrvatskog kojeg bi hitno i odlučno trebao zaustaviti. No, njemu je njegova fotelja ministra draža od opstanka kulture ove zemlje. Jer, budimo iskreni, ne radi se ovdje o umjetničkim provokacijama, nego o bezobrazluku i zlu najgore vrste!
Ingrid Runtić
