Ovdje bih napravio mali osvrt na lik i djelo urednika i vlasnika političkog dvotjednika TABLOID Milovana Brkića, na koga se često i s punim pravom pozivaju hrvatski portali, pišući o nepodopštinama srbijanskih političara. Milovan Brkić je,ponajprije, izraziti srbijanski nacionalista i pristaša svih nacionalnih srbijanskih ideja koje su sukladne promicanju rusofilije u srbijanskome društvu. Kako mi je davno kazao Nikola Vlahović, zamjenik urednika toga političkog dvotjednika i ujedno Brkićeva desna ruka u poslu, sam Brkić je od daleke 1977. zavrbovan da radi za sovjetski KGB usred tadašnje Jugoslavije. Otišao je samoinicijativno u zgradu veleposlanstva tadašnjega SSSR-a u Beogradu u Deligradskoj ulici i ponudio im svoje usluge. Oni su ga drage volje prihvatili uz protiv usluge da ga uvijek politički štite u Beogradu, bude li zbog otvorenoga i britkog pisanja dospio u nevolju i sukob sa režimom. Raspadom SSSR-a i Jugoslavije, Brkić je sačuvao svoje pozicije etabliranoga ruskog agenta, koje je stekao još kao dvadeset jednogodišnjak davne 1977. u vrijeme sovjetskoga diktatora Leonida Brežnjeva.
Zato on smjelo i odvažno na stupcima svoga dvotjednika TABLOID piše o malverzacijama i mahinacijama srbijanskih političara, kako na vlasti, tako i u oporbi. Na ulazu u Palaču pravde u Beogradu ulični kolporteri nesmetano dijele primjerke njegovoga TABLOIDA, koji su često cenzurirale sve srbijanske vlasti, pa tako i aktualna vlast Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Brojni suci, tužitelji i policajci uz jutarnju kavu, obvezno čitaju od korice do korice tekstove TABLOIDA i na tome nerijetko grade svoje sudove o osobama koje su tužene, a posebno procesuirane. Brkić ima i osobne prijatelje u srbijanskome pravosuđu i mimo zakona, čak i uvid u sudske spise pojedinih predmeta. Primjerice, kad ga je tužio bivši ministar zdravlja Tomica Milosavljević za djelo klevete iznesene u tekstu posvećenom epidemiji svinjske gripe u Srbiji, Brkić je otišao u ‘ofis’ istražnoga suca Denisa Bećirića i pročitao nesmetano sve za što ga oštećena strana tereti. Po zakonu, Bećirić nije smio optuženome omogućiti uvid u spise predmeta, ali tko u Srbiji, zemlji bezakonja mari za propise i zakone? Brkić je, jasno, dobio taj spor, kao i bezbroj drugih, gdje je inicijalno bio okrivljena strana. Sa mnogim sucima i tužiteljima svakog dana redovito ruča u prostorijama Palače pravde, gdje po zakonu, pristup imaju samo ovlaštena sudska lica. Zakon za njega ne vrijedi kao za obične smrtnike, koji tu ne mogu ući i ćaskati sa gospodom iz srbijanskoga pravosuđa. Ima u Rusima toliku političku zaleđinu, da može javno prozivati i američkoga veleposlanika Majkla Kirbija i tražiti njegov progon iz Srbije, a da to ne izazove adekvatnu i očekivanu reakciju američkoga veleposlanstva. Isto tako, osoran je u tekstovima i prema svim političarima iz EU, poglavito prema svim političarima koji dolaze iz Njemačke. Njegov ekonomski analitičar Branko Dragaš u svojim kolumnama Srbima stalno ukazuje na nužnost povezivanja Srbije sa evroazijskim integracijama, gdje, doduše, po azijatskome mentalnom sklopu Srbima možda i jeste mjesto prije nego među civiliziranim narodima Europe. Poslije svih srbijanskih političkih ispada, možda spomenuti Dragaš nije daleko od istine, utoliko bolnije i poraznije po Srbe i Srbiju.
No, Brkić kao čovjek svojih jasnih svjetonazora, privatno nije naročito vrijedan spomena. U nazočnosti svoga redakcijskog kolege Živomira Rakonjca, jednom prigodom je toliko galamio u telefonskom razgovoru na svoju ostarjelu majku, da je to svakom svjedoku u redakciji bilo nesnosno. Psovao je i vrijeđao pogrdnim izrazima vlastitu majku. Čovjeku takvoga kućnog odgoja, niti jedan Hrvat rimokatolik, vaspitan na kršćanskim načelima poštivanja obitelji, ne može se diviti, unatoč njegovim hrabrim istupanjima protiv srbijanskih vlasti. Tu još vrijedi istaknuti da Brkićev oporbeni duh spram Vučića, ne proizlazi iz neke duboke ideološke i političke razlike među njima dvojicom, koliko radi Brkićeve osobne osvete Vučiću za neispunjena očekivanja i obećanja od strane samoga Vučića. Kad su u svibnju 2012. loše maskirani srbijanski radikali, sad pod novim i lažnim imenom naprednjaka, došli na vlast, Brkić se kandidirao za glavnog i odgovornog urednika državnoga novinskog biltena zvanog “Politika”, a ambicije su mu sezale i do pozicije direktora RTS-a koji je črvrsto držao, sad pokojni Aleksandar Tijanić. Sadašnji premijer Srbije Vučić je Brkića, očito pustio niz vodu i od tada ovaj objavljuje čitav serijal najnegativnijih članaka o Vučiću, dok Tomislava Nikolića štedi i nigdje ga ne spominje u negativnom kontekstu. Iz istih osvetničkih pobuda prema Vučiću, seriju kompromitirajućih tekstova o trenutačnom vladaru Srbije, objavljuje i njegov negdašnji kućni prijatelj i glavni jurišnik u medijima Predrag Popović, koji je nedavno izdao i knjigu o tajnama vrtoglavoga političkog uspona Aleksandra Vučića. I to sve radi kao bivša glavna krtica Vučića u novinarstvu i time većini novinara omraženi lik. Ne bi ni Vučića, ni danas prozivao Brkić da ga je, kojim slučajem promovirao i etablirao na višu poziciju u novinarskoj hijerarhiji. Dok je iščekivao Vučićevo milosrđe, o premijeru razbojniku, nije objavio niti jedan loš komentar. Tek kad mu je osobni interes otišao na doboš, sjetio se svih Vučićevih skandala i afera. No, bolje ikad, nego nikad. Premda Brkić živi u oblacima kako uživa ogromnu rusku zaštitu kao njihov pijun usred Beograda, ponekad su mu se događale i velike nevolje iz kojih ga nisu mogli izbaviti, čak ni njegovi patroni Rusi. Još ratnih devedesetih, pisao je oštro i otvoreno o mafijaškoj i kriminalnoj pozadini Miloševićevog režima i to u “Srpkoj reči” Vuka i Danice Drašković. Ubrzo nakon serije takvih tekstova, državna mafija ga je otela, smjestila u gepek automobila i odvela na periferiju grada. Tamo su ga nemilice tukli i bejzbol palicama i rukama i nogama, da je bio sav modar od batina. Držali su ga naizmjenično u auto servisu, a povremeno bi ga gurali u šaht pod zemljom. Samo čudom je preživio tu torturu.
Iz svega izloženog, kontroverznome Brkiću se može vjerovati, jer je kao aktivni suradnik ruskog KGB-a u Beogradu, radio godinama i za srbijansku policiju kao “operativno službeno lice” (OSL). On je svoje veze u policiji zadržao i do današnjih dana kada mu je kao 59 – godišnjaku ostalo još samo šest godina do mirovine. Policija ga redovito opskrbljuje obavijestima i o skandaloznim seksualnim perverzijama srbijanskih političara i o njihovim masovnim posezanjima za drogom, ponajviše kokainom i heroinom. To je slika i prilika takozvane srbijanske političke elite. U tekstovima Brkićevoga novinara Igora Milanovića pod naslovima “Likana mu srce rani”, “Vučićeva ženska momčad” i “Pozadinci Vučićeve politike” i u internet online verziji dvotjednika TABLOID svi ljudi mogu pročitati horor serijal homoseksualnih požuda i strasti Aleksandra Vučića i Aleksandra Vulina, kojima je, po autoru teksta Igoru Milanoviću, treći partner u krevetu kupler – majstor iz Bačke Palanke Predrag Vuletić. Čitajući TABLOID, doznajemo i to da je Vučićev glavni politički glasnogovornik Aleksandar Vulin, njegov glavni ljubavnik, kome je za uzvrat i izmislio minijaturnu stranku “Pokret socijalista.” Vulin je Vučiću, po navodima tekstopisca Milanovića, doveo za dodatnoga ljubavnika i spomenutoga Vuletića. Tu Vučić nije stao, te je od sadašnjega ministra policije Nenada Stefanovića, preoteo njegovoga dečka Aleksandra Jovičića. Razočaranoga Stefanovića, brzo je Vučić utješio. Gubitak ljubavnika Jovičića, danas udarne pesnice mladog vala SNS-a, udomio je kao ministra policije umjesto prethodnika Ivice Dačića. Intrigantno je da su još nekolicina značajnih srbijanskih dužnosnika do visokih funkcija stigli vođenjem ljubavi sa muškarcima. Novinar Igor Milanović nam otkriva u TABLOIDU da su to savjetnici predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, vremešni Oliver Antić, kao i mlađani Marko Đurić. Aktualni ministar pravde Nikola Selaković, također je pripadnik političkog gay lobija u Srbiji, jer je na to mjesto postavljen pošto je ispunjavao prije toga seksualne želje Oliveru Antiću, prvome savjetniku srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića. Davno, dok je Oliver Antić bio u punoj snazi i znatno mlađi, pokušao je sličnu seksualnu uslugu ponuditi dvojici crnogorskih studenata na Pravnome fakultetu u Beogradu. Ali, Kotorani su mu odgovorili na učinkovit način, mnogo prije nego što je Antić bio pripravan pokazati im svoju “alatku.” Isprebijali su ga i odrali od batina u zahodu pokraj kabineta. Naravno, obojica su pali na ispitu, ali su sačuvali obraz, čast i dostojanstvo.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda