Trakavica „troprstog murala“ nastavlja se i dalje medijskim prepucavanjima i priopćenjima. Radi se naravno o srpsko-hrvatskom umjetniku (zvuči kao u jugoslavenskim vremenima, zar ne?) koji besramno „umetnički“ ispisuje poruke lažnog jedinstva i bratstva po svojim muralima, pa tako izjednačava žrtvu i agresora Domovinskog rata i čini ga besmislenim, dakle, najdirektnije je u službi jugopropagande koja nikako da skuži da je ex-Juga već odavno istrunula lešina, a Hrvati su ti kojima on na njihovom tlu – on svoju „umetnost“ plasira i uredno naplaćuje. Ekstremistički propagandisti su shvatili – treba se samo poslužiti riječju regija, tj region, i opet smo u istom „paklenom kazanu“– dakle, ipak ima rezultata Pusićkinih putovanja i Josipovićevog državnikovanja . Smisao hrvatske države je sada upravo u ovome: kako primiriti gnušanje i cmizdrenje „uvređenih bre“, prikrivenih i manje prikrivenih srbofila, odnosno mrzitelja svega hrvatskog. Unaprijed se lansirao termin „govor mržnje“ baš od tih mrzitelja, tako da više ne možete ni reći da se ne radi o mržnji kada netko kao u ovom slučaju ravnatelj umaške škole brani hrvatske interese i kulturu te premazuje spornu mazariju spornog „umetnika“. Oštećeni „umetnik“ se treba obeštetiti, jer, on je samo izrazio svoju slobodu da ga „umeće“ kako i kome hoće, sve pod krinkom slobode umjetnosti. Područje kulture i umjetnosti je vrlo pogodno tlo za ovakve uspješne sadnje zla, o tome pišem i govorim već duže vrijeme. Niti sam ja, niti je bilo koji umjetnik iznad pravila morala i iskrenosti te osobne lojalnosti prema svojoj zemlji. Štoviše, umjetnici bi u tome trebali prednjačiti svojom hrabrošću. Radi se ovdje o dvostrukoj perverziji i izopačenosti: prvo; ovaj „umetnik“ je plaćeni propagandist i agresivno-pasivno mračni stripaš prilično sotonističkih vizija, drugo; on nema nikakve veze sa slobodom (a kamoli umjetničkom) jer su iza njega strukture (Indirekt festival, gradonačelnik Umaga, festival tolerancije i ostale lige antifašista) koje ga spremno brane i sveudilj promiču. Mi svi NISMO zakinuti za „umetnikove“ poprilično bolesne vizije, mi smo OSLOBOĐENI bar jednog njegovog (ne)djela, i to je činjenica.
Naslagali su se, kažem, po rovovima kojima su izbrazdali hrvatski kulturni krajobraz, svakakvi ekstremisti jugoslavenske, pardon velikosrpske orijentacije. Možete ih lako prepoznati po vokabularu, ne morate niti krčiti sebi put kroz te izljeve mržnje i bijesa u njihovim člancima. Dovoljno je pobrojati koliko ćete puta naići na riječ „regija“ da već znate s kim imate posla, a zatim obratite pažnju da se u tim i takvim tekstualnim ispljuvcima pridjevi kao nazadno, glupo, prizemno, zaostalo, šovinističko, fašističko i zatucano veže automatski s desnom političkom strujom, dok je naravno prava ona lijeva; progresivna, kreativna, lucidna, originalna, oslobađajuća, ukratko – ALTERNATIVNA! Naravno, sve ovo piše u telegram.hr-u stanoviti dizajner i samozvani likovni kritičar Bojan Krištofić kojemu je Miron Milić, ulični mo(u)ralist i crtač – pojam i vrhunac umjetnosti. Tom prilikom saznajem da taj isti Miron šara za lovu i po Moskvi, po festivalima i projektima alternativnih Rusa i to baš ovog proljeća, pa je automatski promaknut u svjetski poznatog umjetnika. Naravno, tamo je Milić politički korektan prema Rusima, po njihovim zidovima ne obavlja veliku nuždu, kao doma. Ovdje, pod cenzurom i kulturocidom (kako se usudio reći Krištofić) puno je slobodniji i opušteniji.
Boris Dežulović se pak nije usudio spomenuti HOP.hr ali je zato pribjegao sarkazmu, pa je čitav njegov članak objavljen na indeks.hr postao nerazumljiva groteska kojom ustvari, opisuje samoga sebe. Jedino što je nakon čitanja tih mudrovanja svakome odmah jasno je da je Dežulović slijep i otporan na umjetnost, osim na onu Mironovu, tako da je Hrvatska bez Mironovih murala njemu nezamislivo bijela i čista. Predlažem mu da se liječi Mironovim muralima u vlastitoj režiji i po mogućnosti u zatvorenom prostoru. Njega ionako sudeći po tom članku ne samo u snu već i na javi u njegovoj paranoji proganjaju katolici, heteroseksualci, Hrvati i ostali „nazadnjaci“.
Po svemu ovome sudeći, Hrvatska je toliko medijski otvorena i tolerantna zemlja da bez ikakve cenzure dopušta ovakvim pacijentima tekstove pune mržnje, neutemeljene samohvale i beskrajne napuhanosti koji im pune jedra ovog njihovog „broda luđaka“. Nama ostaje samo poželjeti im dobar vjetar i da što prije i što dalje odjedre iz zemlje koju tako patološki mrze.
Ingrid Runtić
