LOVAČKE PRIČE NACIONALNOG ČIČE DOBRICE ĆOSIĆA
U sveopćem kaosu na političkoj pozornici “nebeske” Srbije posebno zanimanje pobuđuje u dobrom dijelu politički nepismene, nedozrele javnosti, nastup umišljenog “oca nacije” Dobrice Ćosića. Zaštićen aoreolom nedodirljivog autoriteta u Srbiji, taj glasoviti srpski književnik i jos čuveniji neoideolog skaradnog Memoranduma, izveo je do sada nezabilježeni politički salto mortale.
Ako se nekom politička metamorfoza nacionalnog književnika u državnika čini podsmijeha vrijednom gestom, preporučljivo je grohotni smijeh ostaviti za drugi, svakako prijezira dostojan pothvat malog kalemara iz Velike Drenove. To je, dakako, naprasna preobrazba deklariranog komunističkog autokrate u dičnog i drčnog demokratu po potrebi, spremnog da baci puške u soške, i da sjedne za pregovarački stol sa, do jučer smrtnim protivnicima.
Sve i da hoće, ovaj rodonačelnik zla i pošasti na prostorima upokojene Jugoslavije, ne može spužvom prebrisati potoke i rijeke krvi desetina tisuća ljudi, ubijenih, unakaženih, osakaćenih fizički, a moralno obeščašcenih ili psihički dotučenih, a takvih je mnogo više. A, upravo smo svjedocima takvog pokušaja, u svijetu još neprokažene, sive eminencije Miloševićevog režima. Negdje u predsoblju malog mozga tog političkog patuljka, zapisana je i urezana nebulozna misao o vječnoj nepravdi i zakinutosti vlastitoga naroda, kome želi biti anđeo čuvar. Tko to ne želi vidjeti ,svakako je skovao svjetsku, možda i interplanetarnu zavjeru protiv “letećeg” naroda. Misliti obratno, znači činiti svetogrđe. To je narušavanje kulta ličnosti monoteističkog sveca, blaženog, nevinog lica, s kojim se, doduše, može i općiti. Pa, neka onda netko kaže da ovdje i dalje stanuje komunizam, kako to Srbiji izvana spočitava cijeli Zapad.
Uz sporadične primjese srednjovjekovne ikonografije, nazire se i uvođenje institucije Pontifex maximusa, koji objedinjuje autoritet političke, vojne i vjerske vlasti, jasno u liku nacionalnog gedže, tek toliko da doživljaj srednjovjekovnog vremeplova bude kompletiran. Istina, nesuđenom poljoprivredniku, spisateljskog dara, može se i prigovarati, ali se na kraju sve završi kako je i počelo. Varijacijama na istu temu, nastaje uvjeravanje, gdje je došlo do kratkog spoja u korespondiranju Srbije sa svijetom. Tada opozicija ( nije pretjerano reći i propozicija), počne savjetovati starca kako da lovi, a da ne upeca, recimo poderanu čizmu u Bokokotorskom zaljevu. A, kada usprkos korisnim savjetima, starac, ipak bućne u more, dobace mu šlauf da prepliva do Prevlake, gdje se, najprije presvuče, a onda srbijanskim Pretorijancima, AB “tetrapak Crnogorcima”, odrecitira Njegoša, onako naizust,ispričavajući im se usput zbog mršavoga ulova.
To je vec faza navlačenja, koja mu više leži, pogotovo kada naiđe na lakovjernu i praznoglavu žrtvu na crnogorskoj obali. Uzgred, izrazi i osobnu nevjericu i čuđenje, kako, njemu oduvijek, mrski mu i pakosni Hrvati, ne daju, reče mudrac, “to brdo stenja i kamenja, koje Hrvatima ionako ne treba.” Ali, njemu osobno, eto treba, jer, pored uskoro prebukiranih kazamata po Srbiji, nastanjenih političkim neistomišljenicima, od viška glava ne boli. Sasvim razumljivo za objašnjenje, čemu tolika žudnja za morskim kamenolomom iz starčevog fenomenoloma misli. Da samo još ne umisli da u njemu čuči reinkarnacija Hemingvejevoga “Starca i mora.” Možda na tom kamenjaru vidi obrise Golootočkog kamenoloma, kad je, nekad davno ispunjavao glazbene želje svog davnašnjeg patrona Tita, prije nego što je poželio biti tih, zalizan i fin i da pijucka tonik ili džin. To shvaćaju poneki razboriti Srbi, konačno to razumije i ostatak svemira, sa iznimkom Zimbabvea i još nekih afričkih rezervata.
Fenomen je lako objašnjiv. Nacionalni pastir svijetu priča onako kako najbolje, vjerojatno i jedino umije, znači srpski, da ga svatko, “jok, more, bre”, razumije, a pošto još nije, ničim izazvan, oslobodio Ameriku, i uveo autonomiju, barem u ‘SAO Čikago’, jedino ga tješi Zimbabve. Oni su desetljećima prije rata pasuljarili po Beogradu, i red je da uz, kako, zamišlja mali Gedža iz Velike Drenove, uz “leb i so”, sad vrate makar dio duga kroz simbolični glas potpore neodoljivog Zova divljine Jacka Londona. Moguće je da još jedino tamo caruje zakon džungle, kao kod Ćosića, pa se ubijanja, klanja i masakriranja, tretiraju kao samoobrana i pravo na samoopredijeljenje. Garnirano afričkim dodatkom, koga, Ćosić, Milošević, Šešelj i comp. već jesu okusili, to prerasta u kanibalizam, naravno, po svjetskim standardima. Po Ćosiću i ćosićevcima, to se zove borba za opstanak, pa ga jedino dalji rođaci plemena Bušmana svesrdno podupiru.. Gaudes gaudem similes, još od Starog Rima, važi ta maksima!
Činilo mu se da će sapatnik biti i američki predsjednik Bush, no očigledno je svaka podudarnost bila i ostala samo u prvom slogu imena američkog državnika i afričkog plemena Bušmana. Sam Ćosić vjeruje da nije kanibalista, ali vajka se u halucinaciji da je vojskovođa Kanibal, umjesto Rimljanin Gaj Marije. Kanibal je, medjutim, Milošević, jer je samo uspio stići ante portas, ali ne i proći kroz Trijumfalnu kapiju , a on je njegov politički mentor i kuhar, koji mu spravlja paprene pikanterije i užitke. No, čak je i neprobirljivom Miloseviću, najednom bilo, usred gozbe previše. Kad se zagrcnuo, suplemenici su mu spočitavali da prebrzo jede, jer sve sto je brzo jeo i kuso, a još više zbog načina kako jede, ne koristeći zlatni ‘escajg’ carski iz vremena Dušanova carstva. Nisu se Srbi htjeli sjetiti da Milosević jede nejestivo, pa su Milosevićevi propozicionari i sami iznijeli europskoj gospodi korijenje na švedski stol, naravno, uz neizbježni escajg carski. Kad se prevede metafora Miloševićevoga brzog jedenja, nisu Srbi u (pro)poziciji zamjerali Miloševiću što je poveo ratove, jer su to svi skupa željeli, već što u tim bojevima nije učinkovitiji i što su vojni porazi postali učestali. Princip im je isti, u pitanju su samo nijanse oko metoda ratovanja i to je sva razlika Miloševića, Šešelja i njihovog gospodara Ćosića naspram njihove političke oporbe u Srbiji. Zato su u očima civiliziranih ljudi ostali takvi (pro)pozicionari tek Miloševićeva podvrsta. Kad bi Miloševićev alter ego Ćosić, požarevačkom voždu ništa drugo nego Fon Ribentrop nesuđenom slikaru iz Linza, bio mjerilo bilo čega, onda bi to bila utjeha za neutješne.
Gedža je promijenio način ishrane, postao je vegetarijanac, ali u konzumiranju pića, ukusi su njemu i Miloševiću i dalje isti. Preferiraju tekučinu tamnocrvene boje što struji kroz ljudske vene, a žeđ im je neugasiva. Razlika je samo u kostimografiji. Milosevic je vuk jagnjeće face, a Ćosić jagnje vučjeg apetita. To je kamuflaža koja svađa neke Srbe koji ne uviđaju da je posrijedi maskenbal. Da li će Srbi razabrati, teško je sad optimistično odgovoriti, pa i prije nego što posljednje maske padnu, jer onda će se kazaljke poklopiti, i sve će svakome biti jasno, ali mnogim već i prekasno, jer zna se gdje se i kad se više ne čuje niti jedan šum.
Dragan Ilić