Posebno je značajno izdvojiti Gojka Đoga, Jovana Radulovića i Vuka Draškovića kao prve nositelje velikosrpske ideje s početka osamdesetih, jer oni se svojim djelima pojavljuju, čak znatno prije pojave ratnog zločinca Slobodana Miloševića koji stupa u vrh srbijanske politike 1987. godine. Svoje tri ratnohuškaške umjetničke izvedbe narečeni autori imali su prije pojave Miloševića. To nas nedvosmisleno upućuje na zaključak da je Srbija i prije pojave zločinca Miloševića potajno težila svom velikosrpskom snu, čim je objavljivanje knjiga pročetničkoga sadržaja i njihovo scensko predstavljanje bilo moguće i prije Miloševićevoga dolaska na vlast. Utoliko su još tragikomičnije pretpostavke hrvatskih ljevičara da bi Srbija bila bitno drugačija da diktator, fašista i ratni zločinac Milošević nije pobjedio svoga, navodno pacifistički orijentiranog kuma, komunistu Ivana Stambolića na unutar partijskim izborima 1987. godine. Upravo, ovaj prikaz djela trojice srpskih umjetnika govori nam da su to samo dva naličja istoga lica. Već 1981. godine Gojko Đogo je objavio zbirku poezije pod naslovom “Vunena vremena” u kome se alegorijski podsmijeva srbiziranom šaralatanu Josipu Brozu Titu i općenito cijelom komunističkom ustroju društva. Ali, glavna i skrivena poenta te prozirne poezije bila je u veličanju četničke ideje. Đogo je zbog toga odležao dvije godine zatvora, a 1989. godine bio je jedan od inicijatora obnavljanja Demokratske stranke. U tu je stranku bio ubačen kao agent Miloševićevih sigurnosnih službi, te je ubrzo istjeran odatle, ali je nastavio svoj politički angažman. Sad obnaša dužnost predsjednika međunarodnoga odbora za istinu o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Đogo koji je i svjedočio u Hagu u korist Karadžića, nije se uzrujao ni kad su mu haški tužitelji pustili tonsku snimku njeggovoga razgovora sa zlikovcem sa Pala iz 1991. godine. Dapače, hvalisavo je i na beogradskoj promociji knjige “Ratna pisma” sebe reklamirao kao glavnim suradnikom Karadžića i čovjekom koji mu nedvojbeno pomaže u akciji skrivanja od uhićenja i privođenja pravdi sudu u Hagu. Đogo zbog ovakvih stajališta nije pozivan na kaznenu odgovornost kao otvoreni Karadžićev jatak. Srbija ga nema namjeru nikad niti verbalno osuditi, a međunarodni sud, iz samo njemu znanih razloga ga je amnestirao od bilo kakve krivnje. Đogo je trenutačno na poziciji redovitoga člana SANU-a ( Srpske akademije nauka i umjetnosti), a ujedno je i član srpskog PEN centra. Zaslugama za promoviranje genocidne tvorevine Republike Srpske, izborio je i status člana Senata RS. Ima toliko oraha u džepu i maslaca na glavi, ali unatoč svemu izbjegao je ruci pravde i ne snosi nikakvu kaznenu odgovornost za sudjelovanje u raspirivanju velikosrpstva. To je snagom svoga otrovnog pera činio tijekom čitavog života i to i danas čini.
Jovan Radulović, pisac drame “Golubnjača” koja je kazališnom postavkom 1983. ustalasala političke duhove u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji, okušao se i kao pisac brojnih pripovjetki, eseja, a dva su njegova komada i ekranizirana u režiji srpskoga redatelja Zdravka Šotre. To su “Vučari Donje i Gornje Polače”, te film “Braća po materi” iz 1989. koji fabulom poručuje gledateljima srpsku staru famu o nemogućnosti suživota Hrvata i Srba u Kninu, te cijeloj Dalmaciji i Lici. Za takvo stanje kroz fimlsku radnju Radulović u svome maniru optužuje isključivo Hrvate, a kako je film prikazan dvije godine prije početka rata, Srbima je nakon kazališne predstave “Golubnjača” iz 1983. bio samo argument više da si pribave lažni alibi u agresivnom i osvajačkom ratnom pohodu protiv Hrvatske koji će uslijediti dvije godine nakon toga. Kod Srba nipošto i nikad nema nikakve slučajnosti i spontanosti u djelovanju. Sve je planski proračunato i osmišljeno do najsitnijih detalja. Svoje velikosrpstvo Jovan Radulović je iskazao na osobit način i u zbirci eseja “Po srpskoj Dalmaciji.” Već sam naziv asocira neumoljivo i na sadržaj, koji odiše njegovim nevjerojatnim lažima o pripadanju Dalmacije Radulovićevim Srbima, iako cijeli svijet zna da su Srbi u Dalmaciji oduvijek bili doseljenici i uljezi na hrvatskom tlu, gdje je osnovana i najstarija hrvatska kraljevina. Sve to raduloviću ne smeta da drsko, bezobrazno i nekažnjeno svojata Dalmaciju za Srbe i godinama feljtonima te sadržine puni stupce brojnih beogradskih listova. Koliko je ovaj čovjek iz sjenke opasnog utjecaja i moći, svjedoči i podatak da je njegova “Golubnjača” u kojoj gledateljima pripovjeda o masovnoj pogibelji Srba u Drugom svjetskom ratu, prevedena na engleski, ruski, talijanski, švedski, mađarski, ukrajinski, njemački i makedonski jezik. Hrvate je u drami predstavio kao narod sadista i dželata, željnih srpske krvi i takva laž i bezočna o bestijalna krivotvorina o hrvatskome narodu još u vrijem postojanja SFRJ, a i na ovom primjeru se zorno vidi Srboslavije, prevedena je na mnoštvo svjetskih jezika. Srpska je laž obišla planet, pretočena u fiktivno umjetničko djelo čovjeka koji je izbijanjem velikosrpske pobune u njegovom rodnom Kninu i u cijeloj Hrvatskoj, vrlo brzo od strane Srba nagrađen za zasluge rasplamsavanja velikosrpstva još u godinama varljivoga mira u bivšoj Jugoslaviji. Već 29. 5. 1991. dobio je političku funkciju ministra inozemnih poslova nepostojeće, fantomske “Republike Srpske Krajine” i na tom je mjestu ostao sve do 19. 12. 1991. godine. Hrvatska ga nikad nije kazneno gonila, iako je apsolutno bilo i idalje ima osnova za to, s obzirom da je u ratno vrijeme obnašao političku dužnost političke tvorevine odmetnutih Srba iz Hrvatske i izravno podrivao teritorijalni integritet i državni sustav Republike Hrvatske. On sad mirno provodi dane u mirovini i hladovine voljene mu Srbije, izvan domašaja hrvatskih sudskih organa. U Srbiji je, zbog svega učinjenog tijekom života u korist velikosrpstva višestruko nagrađen. Ima toliko priznanja da ne mogu stati u omanju juvelirnicu. Dobitnik je “Oktobarske nagrade Beograda”, književnih nagrada “Isidora Sekulić”, “Branko Ćopić”, “Joakim Vujić”, Braća Micić”, “Petar Kočić”, “Matija Ban”, te nagrade Vitalove književe zaklade “Zlatni suncokret” i Gračaničke povelje. Srbija se uvijek odužuje onima koji su život posvetili promicanju njezinih velikodržavnih pothvata, a Hrvatska o liku i nedjelu ovog prikrivenog ratnog huškača i zločinca s perom u ruci i političkim izaslanikom tzv. “RSK” i dalje neobjašnjivo šuti. Da je današnja hrvatska vlada iole politički razborita, tražila bi izručenje Jovana Radulovića Hrvatskoj i organizirala bi mu suđenje zbog političkog sudjelovanja u ratnim zločinima u Kninu i cijeloj Dalmaciji 1991. godine. radulović je za to osobno odgovoran.
Vuk Drašković, kum ratnog zločinca i samo još formalno pravno neosuđenoga četničkog vođe Vojislava Šešelja još polovicom osamdesetih javno se ogledao objavljivanjem knjige “Nož” koja opisuje na tipično srpski megalomanski način ratna stradavanja Srba u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu. Dakako, za jedine krivce Drašković je označio Hrvate katolike i muslimane. I ovaj je roman imao i ekranizaciju, te je dodatno promoviran u Srbiji kao vrsta obvezne nacionalne lektire među Srbima. I danas se može čuti glas drugoga Draškovićevog kuma, odvjetnika Jovana Koprivice, kako Drašković zapravo uopće nije autor toga romana, već su to on osobno, zajedno sa Vukovom ženom Danicom. Po toj verziji Drašković je samo na naslovnim stranama svojih knjigga sebe potpisivao, a peru vičniji od njega su istinski pisali sve njegove knjige. U Srbiji tao što ne bi bio prvijenac, jer je svojedobno i renomiranoga mađara jevrejskog podrijetla, a službeno u Srbiji predstavljenoga “srpskog” pisca Danila Kiša bio isti glas. U Beogradu je godinama među kvazi književnicima postojala u blizini živopisne šume Košutnjak, jedna književna neformalna udruga pod nazivom “Wonderland”. Tu su se okupljali ljudi željni književne slave prepisivanjem fragmenata proze ili poezije i svjetski poznatih pisaca i pjesnika. Tako je i Danilo Kiš prepisao čitave stihove Žaka Prevera, preveo riječi sa francuskog na srpski i to potpisao kao svoje umjetničko djelo. Drašković je to učinio u knjizi “Noć đenerala” posvećene njegovome idolu Draži Mihailoviću. Ali, knjiga je čisti plagijat, od prvog do posljednjeg slova s engleskoga jezika prevedeni roman istoga naziva britanskoga časnika iz Drugog svjetskog rata Ficroja Meklejna, Titovog političkog posrednika kod Winstona Cherchila. Ono što Draškoviću ne može nikako biti olakotna okolnost u njegovom političkom životu leži u njegovom organiziranju paravojne ratne formacije pod imenom Srpska garda. On je srpske vojne dragovoljce, nastavljajući vlastite ideje iz svojih književnih djela, pisanih prije ratova u Hrvatskoj i BiH, otvoreno govorom mržnje pozivao i poticao na izvršenje brojnih zločina diljem Hrvatske. Njegovu gardu su ustrojili ljudi iz srpskoga podzemlja, od kojih je neke prijeratna UDBA srbijanskoga glavnog udbaškog operativca Božidara Spasića upotrebljavala i kao egzekutore ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj. Iz tog je kruga i organizator Srpske garde Đorđe Božović, zvani Giška koji je poginuo na bojišnici kod Gospića 15. rujna 1991, samo dva tjedna pošto je Drašković kao glavni politički zapovjednik te paravojne postrojbe svoje četničke krvopije poslao na bojišta od Slavonije na istoku, do Dalmacije na jugu Hrvatske. Pored Božovića, glavni organizator i financijer te Garde bio je u to vrijeme gazda auto mafije u Beogradu Branislav Matić, zvani Beli. Ubijen je u Beogradu četvrtoga kolovza 1991. u jednoj zasjedi, a Drašković i njgovi ljudi su za to ubojstvo optuživali Miloševićeve ljude iz državne sigurnosti sa kojima su imali neraščišćenih računa i neizmirenih materijalnih potraživanja. Nakon smrti Matića, ubrzo i pogibije kod Gospića u rujnu 1991. drugoga kriminalca Srpske garde i ubojice hrvatskih emigranata u Njemačkoj Đorđa Božovića Giške, na njegovo mjesto glavnog ratnog zapovjednika garde Drašković postavlja još jednog kriminalca iz beogradskog podzemlja Branislava lainovića zvanog Dugi. I on će koncem devedesetih biti ubijen u jednom međusobnom mafijaškom obračunu u naselju Konjarnik u Beogradu. Draškovićeva Srpska garda brojala je početkom rata i do 60 000 boraca, od kojih su 80% činili pripadnici njegove stranke SPO ( Srpski pokret obnove), ali bilo je i novačenih članova Rojalističkog bloka i zanimljivo, tobože, miroljubive i “antiratne” Demokratske stranke. U takav njezin imidž vjeruju još samo zaslijepljeni i sluđeni hrvatski ljevičari koji ih i danas ne tretiraju pravim četničkim imenom lažnih demokrata. Draškovićev vojni operativac za područje Slavonije bio je glavni urednik i politički komentator “Srpske reči”, glasila stranke, gospodin u podmaklim godinama Bogoljub Pejčić, konspirativnim ratnim imenom kapetan Lee. Drašković je vatrenim ratničkim govorima još prije rata poticao na mržnju protiv Hrvata i Bošnjaka u Srbiji i u Crnoj Gori. Muslimanima je javno prijetio odsijecanjem ruku i nogu, ako razviju svoje barjake u Novom Pazaru, a isto je poručivao i Hrvatima u Srijemu, Bačkoj, odnosno u Boki Kotorskoj. Bilo je i zaluđenih mladih Srba koji su potegli iz srpske dijaspore da se u Hrvatskoj pod civilnim zapovjedništvom Vuka i danice Draškovića, te njihovoga pobočnika Bogoljuba Pejčića bore za velikosrpsku stvar. Tako je iz Kanade na frontu kao pripadnik Srpske garde stigao Jerry Spasić i poginuo, ostavivši u svojoj 20. godini života kosti u blizini sela Laslova u Slavoniji, koje su kao i Laslovu susjedno Ernestinovo, Srbi htjeli etnički očistiti od Hrvata i nastaviti prodor kao Osijeku i Vinkovcima. Tu su zauvijek zaustavljeni u toj svojoj nakani, a Drašković do danas za organiziranje i poticanje svih zločina svoje Srpske garde nije kazneno odgovarao. treba napomenuti još i to da je bilo i nekih zavedenih i izmanipuliranih Hrvata iz Srbije koji su nasjeli Draškovićevoj promidžbi i krenuli pod srpskom zastavom u boj protiv vlastitog hrvatskog naroda. takvi su prvi stradali na dfronti, dobivši metak u leđa od samih Srba, suboraca. Tipičan takav primjer je Stjepan Šamanić iz Zemuna. prije rata, poznat kao kockar, propalica i alkoholičar, početkom rata otišao je 1991. u pravoslavnu crkvu, promijenio vjeru, ptom i ime Stjepan u Stevan i bio u prvim borbenim redovima na srpskoj strani kod Gospića u rujnu 1991. godine. Srbi iz Draškovićeve Srpske garde su mu pucali u potiljak i time mu stavili do znanja što misle o njemu i svim hrvatskim izdajnicima poput Stjepana Šamanića. naposljetku, Vuka Drašković bi morao kazneno odgovarati za svoje ratne zločine, makar pred hrvatskim sudom. Hrvatska država je na potez da tog fetivog četnika iz Srbije privede pravdi.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda