Četnički vojvoda Novica Ranđelović koji je šesnaestoga lipnja 1991. godine utemeljio vlastitu paravojnu postrojbu Srpski komitski pokret ratovao je na ličkome bojištu skupa sa paravojnom srpskom postrojbom Srpska garda. Ona je bila pod izravnim zapovjedništvom Vuka Draškovića koji je osobno regrutirao borce za tu četničku formaciju. Ranđelović je kao Draškovićev apsolutni politički istomišljenik svoje borce poslao na frontu osmoga rujna 1991. i to kod Gospića gdje su se priključili Draškovićevim četnicima koji su tamo stigli tjedan dana prije toga. Razočaran raspadom vlastitih iluzija o velikosrpskome snu, Ranđelović se otvorenim pismom, punim kajanja i griže savjesti za zločine koje je i sam činio, obratio Vuku Draškoviću. Svoje je pismo pod nazivom “Vuče, ajmo u Hag” proslijedio srpskim internetskim novinama “Ogledalo” još prvoga prosinca 2004. godine. Netom nakon objave sadržaja ove svojevrsne pokajničke ispovijesti jednog okorjelog četničkog zločinca, uslijedila je brza odmazda.
Zastrašen i pomisli da bi Ranđelovićevo takvo pismo sa poimeničnim nabrajanjem aktera srpskih zločina moglo doći u posjed haškoga tužiteljstva, Vuk Drašković je riješio da zauvijek ušutka četnika pokajnika. Nije prošao ni mjesec dana od obznanivanja pisma, a Novica Ranđelović je na misteriozan način umro. Dobro obavješteni izvori beogradskog podzemlja, sa kojim je Drašković permanentno na vezi, tvrde da je Ranđelović otrovan. Bez obzira na ovaj tragičan životni epilog po autora pisma, slobodna novinarka Slavica Jovanović iz Šapca nije sjedela skrštenih ruku, nego je ponovno u “Ogledalu” čitateljima objelodanila pismo petoga srpnja 2006. godine. Tu se nalaze mnogi, po Draškovića, kompromitirajući detalji, zbog koga bi ga svaka normalna država procesuirala, te bi morao kazneno odgovarati, jer ga tereti izjavom izravni saučesnik iz ratnoga razdoblja. No, Srbija je bila i ostala daleko od standarda bilo kakve civilizirane i na pravnim načelima ustrojene države, pa je Drašković izmakao pravdi.
U opširnome pismu autor Novica Ranđelović navodi da Vuka Draškovića financira crnogorska i albanska narko mafija, kao i da mu je glavni tjelohranitelj Nele Suvajdžić poznati šabački narko diler. Priča vezana za Draškovićeve narko kartelske kanale nije osobita novost ni za koga u Srbiji, budući da je godinama javna tajna da je kokainski ovisnik. Puno su groznije činjenice koje taksativno navodi Ranđelović u svezi s ulogom Vuka Draškovića u organiziranju i njegovom osobnom zapovijedanju četničkim paravojnim postrojbama koje su harale, pustošile i ubijale hrvatski narod diljem Hrvatske. Drašković je kao podmukao i prevejan čovjek sve popise imena i adresa svojih četničkih falangi na vrijeme uništio, što svjedoči i izjava njegovog nekad bliskog suradnika i zastupnika stranke SPO ( Srpskog pokreta obnove) iz Kragujevca Miroslava Markovića. Očito je podlac Drašković pomislio da će time zauvijek izbrisati sve tragove svoje mračne prošlosti, ali nije računao da ima dosta preživjelih njegovih suboraca iz ratnog vremena. Takvi poput Ranđelovića otvaraju dušu i Draškoviću stavljaju do znanja da ne može ostati nekažnjen za zla koja je činio. Inače, ubijeni svjedok Draškovićevih ratnih zločina Novica Ranđelović podulje pismo je okrunio ključnom rečenicom, poentom čitavoga teksta. Tako konkretno kaže: ” Drašković je ratničkim i huškaškim govorima lagao Srbe pričama o povampirenom ustaštvu i džihadu. On i njemu slični su Srbe lagali da su ugroženi, jer Srbi u Hrvatskoj i BiH nisu bili ugroženi, nisu Srbi protjerani, nisu Srbi zatvarani u logore, srpske kuće nisu spaljivane, srpske crkve nisu rušene, nijedan Srbin nije ubijen. Sve su to bila samospaljivanja, samoubojstva i dobrovoljni odlazak iz Hrvatske i Bosne u majku Srbiju.” Tako Ranđelović zaključuje svoje pismo, zbog kojeg je kasnije platio glavom, a naručitelja ubojstva je lako prepoznati.
Iako je Drašković uz njegovoga kuma i ratnog zločinca Vojislava Šešelja bio ratnih devedesetih pod stalnom paskom glavnog političkog kreatora svih srpskih zločina Slobodana Miloševića, on se u stanju povišene narkomanske krize i gubitka osjećaja za realnost, pokušao oteti kontroli Miloševića, te je 1991. organizirao demonstracije protiv srbijanskoga diktatora. One su krvavo ugušene, a dvije godine kasnije je sa suprugom Danicom brutalno pretučen i sproveden u zatvor zbog pokušaja organiziranja prosvjeda zbog prebijanja njegovoga stranačkog zastupnika Markovića u Skupštini Srbije. Njega je nakon svađe nokautirao bivši boksač Branislav Vakić, tada Šešeljev zastupnik SRS-a. nakon intervencije međunarodnih političkih čimbenika, poglavito tadašnjega predsjednika Francuske Fransoa Miterana, Draškovići su pušteni iz zatvora.Od tada su još više kao slijepi poslušnici Miloševićevoga fašističkog režima, postali još odaniji politički saveznici. Drašković je oduvijek, pa i danas sanjao samo o ideji Velike Srbije, jednako kao i Milošević, no samo bezgranična borba za političku prevlast dovodila ih je do međusobnih sukoba. Neupućeni ljudi u inozemstvu tu osnovnu stvar dugo nisu razumjeli jer su ih srbijanski prevrtljivci Milošević i Drašković jedno vrijeme uspješno zavaravali svojim izmišljenim i fingiranim sukobima. Koliko je Šešelj bio i ostao desna ruka političkoga Frankenštajna u liku Miloševića, isto tako mu je Drašković bio lijeva ruka. On je, kao i Vojislav Koštunica samo neka vrsta Šešelja obučenog u frak sa stavljenom kravatom oko vrata. Drašković i Šešelj su se borili za Veliku Srbiju pod kokardom, a to isto je činio i Milošević, samo pod petokrakom, a zaklinjao se tobože u “Jugoslaviju” da bi pokušao prevariti i obmanuti velike svjetske sile i njihove vodeće političare. U pričuvi i jedni i drugi su umjesto kokarde držali u džepu petokraku ili obratno, ovisno samo od trenutačne situacije. Ipak, na vrijeme su prokuženi, ali Drašković koji je uz Miloševića i Šešelja jedan od tri glavna jahača srpske Apokalipse još nije niti optužen, a kamoli kažnjen. To što je od Branislava Lainovića – Dugog, kriminalca i nasljednika u vojnom zapovjedništvu garde ubijenog kriminalca i Udbinog ubojice Đorđa Božovića, tražio Drašković dopremu zaplijenjenog oružja fronte u Srbiju radi potencijalnog oružanog obračuna sa Miloevićevom vlasti, za Hrvatsku je sporedna stvar. To je samo lokalni srpski problem oko međučetničkog međusobnog gloženja oko vlasti. Prema Hrvatskoj su svi oni uvijek imali isto neprijateljsko stajalište i za Hrvatsku je bilo i ostalo nebitno tko je od četničkih frakcija na vlasti u Srbiji.
Ali, bitno je da hrvatsko tužiteljstvo podigne optužnicu protiv Vuka Draškovića, kad to već nije učinio Haški tribunal, kojem je on osobno cinkao svoje negdašnje četničke suborce i tajno ih slao u Hag, da bi u zamjenu za takvu uslugu ostao pošteđen vlastite odgovornosti. Dobro obavješteni izvori u Beogradu tvrde da je takav status izborio zahvaljujući političkom nagodbom sa američkim State Departmentom koji ga je unatoč očiglednoj krivnji, izuzeo od kaznene odgovornosti jer je pristao na opisanu vrstu političke suradnje sa SAD i sudom u Hagu. To ne znači da hrvatski državni organi zbog jednog u nizu nelogičnih i nedosljednih poteza svjetskih moćnika trebaju preskočiti Draškovićev slučaj. On se i u jeku montiranih i režiranih sukoba sa njegovim kumom Šešeljem, sa istim zločincem poslije političkih debata pred TV kamerama znao gromoglasno smijati i neslano šaliti na račun lakovjernih koji su mislili da su u nekoj zavadi. Čim bi se pogasili reflektori u studiju, nakon emisije znala bi dva četnička kuma prijateljski ćaskati u opuštenoj atmosferi i potom dolaziti u kavanu da proslave još jedan zajednički trijumf nad zaluđenim i obezglavljenim Srbijancima koji ih slijepo slijede. Narod koji je mogao i danas sa istim žarom još može slijediti jednog narkomana i drugog psihopatu nije za žaljenje, nego samo za prijezir.Velika Britanija je još 1999. godine preko svoje obavještajne i sigurnosne službe MI 6 otvoreno upozorila Draškovića da ne traži više političku samilost i zaštitu Velike Britanije, jer su njihovi ljudi ustvrdili da je u dogovoru sa Miloševićem iscenirao izmišljeni atentat u Budvi. Tom su ga prigodom, navodno, Miloševićevi snajperisti rafalnom paljbom gađali kroz otvoreni prozor i samo su ga okrznuli. Nešto kasnije pod čudnim okolnostima na Ibarskoj magistrali nadomak Beograda, srbijanski tiranin Milošević je taj put zbilja pokušao ubiti Draškovića, ali ga poslije one epiziode izigravanja lažne žrtve izmišljenoga “atentata” u Budvi nitko više na Zapadu nije shvatao ozbiljno, ni Britanci, niti Francuzi koji su ga jednom izvukli iz Miloševićevoga zatvora 1993. godine. Miloševića ga se želio otarasiti jer ga je iz nedokučivih razloga ostavio na cjedilu usred rata na Kosovu 1999. godine. Tada je Milošević postavio svoga do tada skrivanog suradnika Draškovića za ministra inozemnih poslova Srbije u srbijanskoj ratnoj Vladi. U jednom trenutku usred rata, Drašković je dao intervju CNN-u u kome iznenada kao ministra inozemnih poslova optužuje vlastitu Vladu i državu koju politički zastupa u svijetu da vodi agresivni rat protiv Albanaca na Kosovu. Taj potez Milošević mu nije mogao oprostiti i zbog toga ga je iz osvete želio poslije rata na Kosovu i fizički likvidirati. Docnije su poslije policijske akcije “Sablja” 2003. godine u Srbiji ustanovili da je atentat na magistrali izvela SDB, a organizator je bio glavni ubojica iz “Crvenih beretki” Milorad Ulemek, zvani Legija, nasljednik Franka Simatovića na mjestu zapovjednika postrojbom za specijalne namjene, poznatom pod kraticom JSO. Ona je godinama bila zadužena za izvršenje političkih likvidacija u Srbiji, a prije toga je djelovala i na bojištima u Hrvatskoj i BiH, gdje je počinila pregršt zločina.
Na srbijanskome internetskom portalu Peticije.com pokrenuta je poslije svih bjelodanih Draškovićevih zločina javna peticija građana za što hitnije slanje Draškovića u Hag. Kako je Hag zaključio dizanja novih optužnica koncem 2007. godine, preostaje jedino da država Hrvatska reagira i traži izručenje Vuka Draškovića, da mu se u Zagrebu sudi za ratne zločine. Njegovi su četnici ratovali na teritoriju Hrvatske, a on ih je sve organizirao i naoružavao u sprezi sa Miloševićem i srpsko SDB koja je bila pod nadzorom Jovice Stanišića i njegovoga zamjenika Franka Simatovića. Njih dvojica su izravno kontrolirao dejstvo svih srbijanskih paravojnih formacija tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Draškovićevi su ratnici bili opremljeni tada najsuvremenijom vojnom opremom, obučavani u posebnim kampovima uz zvanične jugosrbijanske vojne instruktore. Stizala im je iz inozemstva i novčana isporuka, kako navodi autor pisma “Ajmo Vuče u Hag” Novica Ranđelović. Iz Švicarske su jednokratno dobivali, najprije pošiljku od dvadeset tisuća franaka na ime ratne opreme, a poslije i još jednom iznos od trideset tisuća franaka u lijekovima. O tome prema navodima Ranđelovića, mogu posvjedočiti i preživjeli srpski četnici sa bojišta Jovica Mihailović, Goran Bijelić i Dragan Teofanović. Nedorečeni i nedosljedni Haški tribunal provostupanjskom odlukom je donio skandaloznu presudu o oslobađanju Jovice Stanišića i Franka Simatovića svake odgovornosti za učinjene zločine protiv čovječnosti na tlu Hrvatske i BiH. Uslijedila je žalba vijeća i jo se nakon revizije postupka čeka drugostupanjska odluka o Stanišiću i Simatoviću. Zločinac njihovog ranga je očito i Vuk Drašković. Njihovo opisano i očevidno sudjelovanje u ratnoj agresiji na Hrvatsku, bude li napokon zakonski kažnjeno, moglo bi postati ključni adut Hrvatske u nastojanju da od Srbije, ipak, napalti ogromnu ratnu štetu. Neovisno od nerazumne i nepravedne odluke Međunarodnog suda pravde o odbacivanju hrvatske tužbe za učinjeni genocid nad Hrvatskom i Hrvatima od strane Srbije, dokazivanjem krivnje ključnih naredbiodavaca ratnih zločina Stanišića, Simatovića i Draškovića, automatski bi se dokazala i politička i vojno logistička aktivnost Srbije u organiziranju i sprovođenju ratnih operacija. Onda bi sa pravne strane naplata ratnih reparacija od Srbije, za Hrvatsku bila rutinska stvar. Prvi korak u tome je podizanje optužnice i procesuiranje Vuka Draškovića, tvorca paravojne formacije pod nazivom Srpska garda.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda