UKLETI DVORI: ZBOG ČEGA JE NA PANTOVČAKU POTREBAN BLAGOSLOV

Znate li na čijem su imanju izgrađeni predsjednički dvori, odnosno nekadašnja Vila Zagorje komunističkog vladara Tita? Znate li da je dao raznijeti tuđu vilu dinamitom da bi izgradio svoju, ogromnu, megalomansku, u skladu sa svojim neutaživim apetitima?

Imanje na Pantovčaku pripadalo je jednoj od najbogatijih i najuglednijh zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća, obitelji podbana Vladimira baruna Nikolića. Zadnja od obitelji Nikolić koja je živjela u svojoj vili  na tom imanju bila je barunica Vera Nikolić Podrinska, kći hrvatskog podbana Vladimira baruna Nikolića i Elle, rođ. barunice Scotti. Njezina nećakinja Gabriele Habsburg (kći Verine sestre Dagmar i austrijskog nadvojvode Leopolda Habsburga Lothringena) je još prije 20 godina prva službeno zatražila povrat imanja na Pantovčaku i Prekrižju te šest zgrada u najužem središtu glavnoga grada. Ta je ekscentrična i oštra plemkinja, koju je odgojila upravo njezina teta i barunica Vera Nikolić, u međuvremenu umrla, no pravnu bitku za imanje na Pantovčaku i dalje vodi njezina kći Marina van der Muhll, koja danas živi u Amsterdamu.

Radi se naravno, u prvom redu o imanju na kojem se danas nalaze predsjednički dvori u kojima stoluje prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nekadašnja Titova Vila Zagorje, a današnji Predsjednički dvori imaju bremenitu prošlost, koju ne može sakriti ni arhitektonski izuzetno ružno i ogromno zdanje koje je podignuto na mjestu nekadašnje historicističke vile barunice Vere Nikolić Podrinske prije više od pola stoljeća. Isto tako kao što su bili izbrisani deseci tisuća života nakon rata, tako je i spomen i sjećanje na plemićku obitelj u trenutku eksplozije u kojoj je njihova vila srušena, trebalo biti zauvijek izbrisano. Tito je imao iste metode: zatrti trag i sjeme svemu što mu se ispriječilo na putu. U ovom slučaju, imanje mu se samo „svidjelo“ i to je bilo dovoljno.

Pođimo redom:  Uništeno zdanje bilo je sagrađeno od crvene opeke, uz njega je stajao i park s teniskim igralištem. U vilu se ulazilo kroz ostakljeni trijem, glavna je prostorija bila veliki salon, dok je na katu bilo još šest manjih soba… Barunica Vera Nikolić je, dakle, vladala livadama i brežuljcima današnjega kompleksa Predsjedničkih dvora puno prije Tita i Tuđmana, Mesića i Josipovića.

U Hrvatskoj se na zna puno o toj plemkinji slikarici koja je privatnu slikarsku poduku primila još od velikih imena kao što su Oton Iveković i Leo Junek (kojeg je neko vrijeme hranila i uzdržavala na svom imanju). Kasnije je prošla i institucionalizirano likovno obrazovanje na Privremenoj višoj školi za umjetnost (1910.), preteču današnje zagrebačke Likovne akademije. Mlada slikarica je 1917.g. kompletan utržak od svoje prve samostalne izložbe dala za ratnu siročad. Napomenimo da je svoju prvu samostalnu izložbu imala u galeriji Ulrich, koja je preživjela vihore svih ratova i vladara da bi, kao prva izložbena galerija slika u Hrvatskoj ugašena, bolje reći ugušena i zatvorena prije dvije godine, čime se potvrđuje nebriga ljevičarske vlasti naše mlade države prema našoj vlastitoj kulturi i umjetnosti. Barunica se bavila dobrotvornim radom, te je čak pomagala i stradalima u potresu u Skoplju 1963.g., a osobitu je brigu vodila o talentiranima aristokratskog porijekla. Vera Nikolić je uz sestru Dagmar imala i brata Feodora, svo troje su se družili s djecom bečkih plemića, ljetovali u Veneciji, a barunica Nikolić prvu je slikarsku pouku dobila još kao djevojčica, poželjevši za 12. rođendan da joj majka “plati slikara učitelja” Njen slikarski talent je uočen vrlo rano, a nakon izobrazbe u Zagrebu, nastavila je usavršavanje u Beču i Parizu. Kao bogata i moćna žena pomagala je mlade umjetnike, osobito izvanbračnu djecu aristokrata. Na primjer, slikaru Leu Juneku priredila je prvu izložbu i omogućila mu odlazak u Pariz. No pomagala je i ruskim ratnim zarobljenicima u 1. svjetskom ratu, siromašnim rođacima sve do slikarice Sonje Tajčević-Kovačić pl. Balkanske. Bila je poznata po racionalnim potezima, pa je uspješno nastavila obiteljsku vinogradarsku tradiciju; kupnjom novih posjeda i šuma proširila je naslijeđeno veliko imanje. Barunica nije bila samo slikarica i dobročiniteljka, bila je i fotografkinja, spisateljica i vinogradarka, koja je proizvodila vrhunsko vino. Cijeli je život putovala posjećujući plemstvo u Francuskoj, Austriji i Švicarskoj, često je bila gost na dvoru kneza Lichtensteina, a stigla je i do Afrike, Tajlanda i SAD-a, gdje je i izlagala. Sa svih se putovanja vraćala s putopisnim i slikarskim bilješkama, a 1957. objavila je knjigu “Od Zagreba do Bangkoka”. Zamjerali su joj što se više posvetila portretiranju svojih vincelira nego plemenitaša i time propustila priliku, kao što je o njoj rekao pokojni prof. Matko Peić, “da bude Đalski našeg slikarstva”.

No, red je da ukratko predstavimo obitelj Nikolić: pradjed barunice Vere Nikolić je davne 1834.g. za 8.000 forinti u srebru kupio imanje na Pantovčaku, a po njemu je, još za vrijeme njegova života, bila nazvana današnja Teslina ulica. Nikolići su se obogatili trgovinom i poštanskim biznisom, prevozeći pošiljke u diližansama. Kad se obitelj preselila u novu vilu, počeli su živjeti kao prava vlastela. Otac barunice Vere Nikolić bio je pravoslavne vjeroispovijesti, izjašnjavao se kao Hrvat, dok je njezina majka Ella Scotti bila katolkinja i pripadnica osiromašenoga papinskoga plemstva. Nikolićevi su posjedovali šest nekretnina u strogom centru Zagreba, od kojih je jedna bila i zgrada u Teslinoj u kojoj se danas nalazi restoran Vinodol. Njezin otac je razbaštinio sina Feodora, nezadovoljan njegovim bračnim izborom, a potom i drugu kći Dagmar, zbog njezinog ponašanja i kockanja. Upravo njezinu kći Gabrielu Habsburg odgajala je barunica Vera, njezina teta. Dva razbaštinjenja u tako utjecajnoj i bogatoj plemićkoj obitelji, bili suprvoklasan skandal u Zagrebu između dva rata, naročito ovaj posljednji u kojem je podban Vladimir Nikolić razbaštinio svoju razuzdanu i rastrošnu kći!

No najzanimljiviji i najžalosniji dio povijesti ove obitelji uslijedio je tek nakon toga. Kada je izbio Drugi svjetski rat, Vlada NDH je na teniskom igralištu kraj vile Vere Nikolić postavila protuavionske tenkove, a nešto niže na posjedu sagrađene su drvene barake. Tamo su bili smješteni zarobljeni američki piloti. Šezdesetak pilota, zarobljenih potkraj Drugog svjetskog rata, većinom Amerikanaca (trojica Engleza i jedan Južnoafrikanac) brzo su upoznali barunicu i njezinu nećakinju koje su obje tečno govorile engleski i s njom igrali bridž. Američki su piloti u svojim kasnijim svjedočanstvima potvrdili da su doista bili tretirani kao gosti, oni su u Zagrebu imali djevojke i ljubavnice, s barunicom su slavili Uskrs, jeli govedinu, pire krumpir, salatu, orahnjaču, pisanice, vina po želji. Znali su se čak prošetati i do lokalne gostionice. No vilu na Prekrižju je tijekom Drugog svjetskog rata posjećivao i Verin bratić Milan Kiepach, zvani Pozadinac, koji je potajice pomagao partizanima i bio je stalno u kontaktu s glavnim rezidentom IV. sovjetske obavještajne službe. Taj je Staljinov agent dolazio u vilu barunice Nikolić i nazivao sam sebe – Inženjer. Odjeven u domobransku uniformu, ponekad bi i prenoćio na Prekrižju, a pokušavao je komunicirati s američkim pilotima i razgledao imanje. Sredinom lipnja 1945. godine, nakon oslobođenja, svi su engleski i američki piloti odletjeli svojim domovima. Neki od njih su se nastavili dopisivati s barunicom, no ona im nije mogla javljati odveć sretne vijesti o svom životu.

Nakon dolaska komunista na vlast, Vera Nikolić je prvo završila u zatvoru, a potom je uslijedilo oduzimanje imovine. Nikolićima su najprije nacionalizirane kuće u današnjoj Teslinoj, a zatim su im, 1958. godine, oteli pola imanja na Prekrižju, oko 150 hektara. Do 1963.g. barunica Nikolić živjela je u vili, ali je tada na Prekrižje ponovno došao NKVD-ov agent Inženjer. Vera je doznala novi nadimak tog čovjeka – Stevo. Ivan Stevo Krajačić. Na imanju je, navodno, jednom s Krajačićem boravio i Tito, kojem se svidio prostor vinograda, šume i pitomih brežuljaka iznad Zagreba. Tako je barunica, prema Krajačićevu nagovoru, morala prodati kompletno imanje tadašnjem Izvršnom vijeću SRH. Za 155 tisuća četvornih hvati zemlje isplaćeno joj je 17 milijuna ondašnjih dinara, odnosno samo jedna desetina tržišne vrijednosti vile! Vila je srušena dinamitom i ubrzo se počelo graditi novo zdanje. Niknula je Vila Zagorje – Titova vila, ista ona koja je danas poznatija kao – Predsjednički dvori.

Izgubivši sve svoje nekretnine barunica se sklonila kod svoje nekadašnje kuharice Lizike te polako odustavši od bezuspješne borbe s komunistima na vlasti, vratila u Ameriku gdje su je na svom imanju u Camdenu ugostili veliki violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce. Ali Baloković umire 1965. godine, a barunica odlučuje izložiti neke svoje slike u Clevelandu. Tu je posjećuje Gene Keck iz Washte u Iowi. Bivši je američki pilot putovao 500 kilometara da bi ponovno vidio ženu koja ga je hranila i pazila u Zagrebu. “Ona mi je druga majka. Ponašala se prema meni kao prema rođenom djetetu dok sam bio na njezinu imanju u Zagrebu”, izjavio je Keck.

Nećakinja Gabriela koju je barunica odgojila, pokazala se u svoj toj situaciji sasvim beskorisnom i štetnom po obitelj,a zagrebačku javnost je šokirala kada je 1980.g. prodala grobnice svojih predaka u arkadama na Mirogoju da bi svom sinu omogućila putovanja po svijetu. No, na samom kraju tih putovanja, sin Patrick je poginuo u Bangkoku, što su mnogi protumačili kao osvetu mrtvih Nikolića Gabrieli zbog prodaje obiteljske grobnice.Gabriela, koja se u Švicarskoj udala za bankara  Jana Van der Mühlla s kojim je imala troje djece, ni sinovljeva smrt nije spriječila u ispadima. Tako je 1991.g. u svojoj 69-toj godini poručila prvom predsjedniku Hrvatske dr. Franji Tuđmanu slijedeće: “Možeš ostati na Pantovčaku. Ali samo uz stanarinu od 50.000 maraka. I to mjesečno! Ili mi sve vrati!”

Istini za volju, Gabriela je tada već imala hrvatsko državljanstvo, njezin je otac bio unuk cara Franje Josipa, a majka Dagmar bila je kći baruna Vladimira Nikolića i odrasla je na golemu imanju koje se protezalo obroncima Prekižja i Pantovčaka. Sve su im to komunisti oduzeli poslije rata, a Tito je na mjestu tog posjeda dao sagraditi svoje dvore, svoju Vilu Zagorje. Dakle, pravda je u potpunosti na strani ove bahate nasljednice obitelji Nikolić. No, nikako ne smijemo zaboraviti barunicu Veru, koja je strpljivo nosila križ komunističkog nasilja i otimačine nad njom osobno i nad imovinom njene obitelji te koja je do samoga kraja svog života svima činila samo – dobro. Barunica Vera Nikolić u svakom smislu bila je povijesna osoba od posebnog značaja za Hrvatsku, još jedna od naših nebrojenih spona s Europom, još jedna od onih o koje se Tito i njegova vladavina besramno ogriješila. Ova, ne samo rodom, već duhom i srcem plemenita plemkinja, slikarica i mecena umjetnosti zaslužuje da ju se pamti zauvijek. A predsjednički dvori na Pantovčaku su još jedan eklatantan primjer da se ne može ići naprijed bez razrješenja tereta i grijehova bivše, komunističke vlasti. Mudar i utjecajan predsjednik ne treba ogromne otete tuđe dvore, ne treba ni stotine savjetnika, treba samo razum, srce, pravdu i ljubav prema svojem narodu. Titova pljačkaška i nasilna otimačina Pantovčaka je breme na plećima svakog tko je nakon njega obitavao u tim dvorima. U svakom slučaju, fra Juro Zovko je na molbu predsjednice KOlinde Grabar Kitarović blagoslovio predsjednički ured već prvog dana njezinog mandata, što je, u svjetlu ovih informacija i više nego neophodno.

Izvori: članak Nacionala iz 2002.g. express.hr

Ingrid Runtić