S obzirom na stanje stvari u ovom predmetu, a polazeći od dosadašnjih iskustava u neuspješnim pokušajima provedbe te ovrhe i odjeka koji ovaj predmet ima u medijskom prostoru, Ustavni sud dužan je u okviru svojih općih nadzornih ovlasti utemeljenih na članku 2. stavku 1. Ustavnog zakona, u povodu predstojeće provedbe ovrhe o kojoj je riječ u ovom predmetu, posebno naglasiti bezuvjetnu obvezu svih da poštuju pravomoćne i ovršne sudske odluke, uključujući pravomoćna ovršna rješenja (u daljnjem tekstu: sudske odluke ili odluke suda), te apsolutnu neprihvatljivost da bilo koja osoba (ili skupina osoba) uzima “pravdu u svoje ruke” suprotstavljajući se tim odlukama, jer time narušava javni poredak zemlje i gazi vrijednosti demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava. Dužan je naglasiti i da je odgovornost (pojedinca, institucije, zajednice) najvažniji jamac ostvarenja ustavne vladavine u Republici Hrvatskoj, a da sloboda u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava u prvom redu znači spremnost pojedinca da unutar ustavnog okvira zaštićenih prava preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu. Riječ je o temeljnim odrednicama na kojima počiva hrvatski ustavnopravni poredak.
U tom se poretku sporovi među građanima rješavaju pred sudovima, kao institucionaliziranim državnim tijelima koja su dužna postupati po Ustavu, međunarodnim ugovorima, zakonima i drugim važećim izvorima prava, i odlučivati – neovisno i nepristrano – na temelju njih. U demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava ne mora se biti zadovoljan odlukom suda. Ona ne mora biti dočekana s odobravanjem, pa ni onda kad tu odluku potvrdi odnosno donese, u povodu sredstava pravne zaštite, najviša sudska instancija nadležna za konkretan slučaj. To nezadovoljstvo je inherentno prirodi sudskog rješavanja sporova. Međutim, neslaganje s odlukom suda ne oslobađa stranke da je poštuju i da pristanu na njezino izvršenje. Neslaganje s takvom odlukom ne oslobađa ni one koji javno podupiru pojedince pogođene njome, a ni komentatore same odluke koji se s njom ne slažu, od obveze da je poštuju i da ne ometaju njezino izvršenje.
Svi koji potiču neizvršenje sudskih odluka, ili s njima u vezi potiču otpor, svoje ponašanje zasnivaju na neprihvatljivoj i pogubnoj premisi da se sudski pravorijeci moraju poštovati samo ako se s njima mi osobno slažemo. Svatko tko danas druge ohrabruje na neizvršenje sudskih odluka zbog toga što ih on sam ne odobrava ili ih oni sami ne odobravaju neće moći sutra objasniti zašto bi drugi morali poštovati sudske odluke s kojima se ti drugi ne slažu. To isto vrijedi i kad je riječ o propisima. Takvo je stanje uvod u bezakonje.
Oni koji stvaraju osjećaj bezakonja utječući na javno mišljenje da odluke sudova ne treba izvršavati, odnosno da one, u svjetlu podnositeljeva slučaja, doista i neće biti izvršene samo ako se uspije stvoriti dovoljno snažan dojam u javnosti da je riječ o apriornoj nepravdi, unose razdor u temelje društvenog mira.
Ustavni sud u tom smislu još jednom naglašava da na obvezujućoj snazi sudskih odluka (inter partes), zajedno s obvezujućom snagom Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava (erga omnes), počiva javni poredak u hrvatskoj ustavnoj državi. Svatko je dužan tu činjenicu prihvatiti i poštovati.
Vezani članci
http://hop-portal.com/otkrivamo-prvi-slucaj-cvjetkovic-je-jos-jedna-manipulacija-sinciceve-ekipe/
hop-portal.com