Ponižavanje zdravog razuma u stilu Aleksandra VučićaEuropski parlament je na inicijativu hrvatskoga parlamentarca Ivana Jakovčića usvojio jednoglasno rezoluciju o Srebrenici, potencirajući posebno kazneno djelo genocida što su ga trupe ozloglašenoga srpskog generala Ratka Mladića sprovele nad bošnjačkim življem u Srebrenici. Istovjetnu rezoluciju, uz konkretnu osudu Srba za počinjena zvjerstva i mučka zlostavljanja i ubojstva nad muslimanskim civilima, ženama, djecom i uhićenim vojnicima od strane Srba, donio je i američki Kongres. Zvanična srbijanska politička elita o ovoj reakciji jednodušne svjetske osude srpskih vojnih i paravojnih formacija suprotstavlja se orekstriranom javnom kampanjom protiv vodećih svjetskih zemalja. U medijima se ponajviše Velika Britanija kao inicijator Rezolucije pred Vijećem sigurnosti Ujedninjenih naroda, naziva najgorima imenima. Nisu opakih žaoka pošteđene ni SAD i Francuska, ali glavna meta svih srbijanskih verbalnih nasrtaja je najprije Velika Britanija.
U novinama, radijskim i televizijskim postajama, a osobito na raznim internet portalima, forumima i društvenim mrežama može se zamjetiti mnogo puta vješto režirana srbijanska predstava zvana teorija zavjere. Sve su se najveće zemlje svijeta, po već oprobanom i viđenom medijskom scenariju Srba kao i ratnih devedesetih, urotile protiv Srbije i sve te najutjecajnije države svijeta u srpskom naopakom viđenju stvari žele da Srbiju zbrišu s lica zemlje!? I nije problem samo u srbijanskim političkim vođama koji preko strogo kontroliranih medija forsiraju takve science fiction priče o Europi i SAD, nego je i srž toga rebusa i duboko u samome srbijanskom narodu. koji vjeruje u te priče za malu djecu. Trenutačno glavni politički igrač u Srbiji, premijer Aleksandar Vučić, glede toga, danima na nekoliko nagledanijih beogradskih televizija ponavlja izlizano srbijansko političko geslo o “ponižavanju i gaženju” Srba od strane Zapada. Dok su Vučiću puna usta obrane zemlje i naroda od svake vrste poniženja Srba, lako je prisjetiti se i pohabane i slične političke krilatice kojom se u Srbiji nekad služio pokojni diktator Slobodan Milošević. On je najčešće isticao riječ dostojanstvo i obranu dostojanstva Srba po svaku cijenu. Današnji srbijanski diktator Vučić, umjesto riječi dostojanstvo, obično u prvi plan stavlja riječ poniženje.
Da li su se Srbi kao narod i Srbija kao država ikad zapitali koliko su boli, patnji, stradavanja i istinskog ljudskog poniženja upravo oni nanijeli svim narodima u svome okruženju u želji da silom oružja prošire granice Srbije kojima iz samo njima znanih razloga nisu bili zadovoljni? Naravno, odgovor je negativan jer Srbi kategorije dobra i zla, ili istine i laži, pravde i nepravde, tumače manirom indijanskih plemena. U Indijanaca su ti pojmovi često kao i kod današnjih Srba svedeni i uprošćeni na najnevjerojatniji način. Znači, pojam dobrog, istine i pravde je kad indijansko pleme preko noći iz zasjede iznenadi provalom, pljačkom i ubijanjem susjednog plemena, a da to nitko iz poharanog plemena ne primjeti. Suprotni pojam zla i nepravde je kad vlastitom plemenu tu istu radnju priredi susjedno pleme, opet krišom i pod okriljem noći. Iz toga kuta promatranja, to je golema ljudska i materijalna šteta i to je onda za svaku osudu. Kao što u davnoj povijesti Indijanci nisu znali za empatiju i bilo kakvu vrstu osjećaja za nevolje, muke, patnje i zlopaćenja drugoga plemena, na taj isti indijanski način promišljaju danas i Srbi. I tako čine svi, počev od najnižih društvenih slojeva, sve do političke elite koja ih predvodi.
S ljudske i etičke točke gledišta, normalno je da se napokon i velike svjetske sile javno očituju rezolucijama o srpskim ratnim zločinima genocida, u konkretnom povodu u slučaju Srebrenice. Te iste svjetske sile koje s punim pravom izriču osudu Srba i Srbije za genocid u Srebrenici, čitavo stoljeće su kao svoga glavnog političkog džokera na prostoru “zapadnoga Balkana” imali upravo Srbiju. Ne zaboravimo da su i Velika Britanija i Francuska bile glavnim pokroviteljima stvaranja prve Jugoslavije pod vlašću srbijanske dinastije Karađorđevića. Ne manju političku potporu Srbi su tad kao i nakon Drugog svjetskog rata imali i u Amerikancima i Rusima, a pri tome su i Talijani davali vjetar u leđa Jugoslaviji pod paskom Srbije. Od velikih država i svjetskih centara moći, jedino Njemačka nije nikad politički odobravala velikosrpska divljanja, kako u monarhiji od 1918 – 1941, tako i u republikanski uređenoj zemlji od 1945 – 1991. godine. I sad kad velike zemlje svijeta dolaze ovakvim makar i samo verbalni i moralnim rezolucijama do samospoznaje o vlastitim pogreškama i krivim predodžbama o lažnom i pogrešno utemeljenom balkanskom stožeru nacija Srbiji, ona sama iz dana u dan riga vatru prema tim istim zemljama, koje su koj upravo davale bezrazložno ulogu politčkog lidera na Balkanu.Umišlja Srbija da na ravnoj nozi može na takav osion i posve arogantan način razgovarati sa moćnijim od sebe.
Srbija sa takvim političkim stajalištima sebi će najviše naškoditi, ali taj isti svijet moćnih zapadnih sila srbijanska verbalna agresija nimalo neće dotaknuti. Nikad centri svjetske političke moći neće javno priznati da su učinili kardinalnu i neoprostivu pogrešku u jesen 1995. kad su SAD spasile intervencijom Hoolbruka, Cristofera i Medlen Olbrajt hrvatsku vojnu ofenzivu u zapadnoj Bosni. Spriječio je tad izravno američki politički vrh akciju oslobađanja Banja Luke u trenutku kad su hrvatske snage bile na svega 22 kilometra južno od ulaza u grad. Srpsko političko i vojno vodstvo bilo je tad u općoj panici i Hrvatska da je to htjela i željela, mogla je lako i bez problema ući i u sam Beograd i time trijumfalno okončati rat. Ne bi tad bilo nitkog od današnjih srbijanskih političara na političkoj sceni Srbije, ne bi bilo ni srbijanskih regionalnih igrača poput Dodika ili Pupovca.Ne bi u tom slučaju ni hrvatska srbofilska ljevica, oličena u Milanoviću i Josipoviću možda nikad došla na vlast u Hrvatskoj. Sve jugofilske i srbofilske političke udruge od Slovenije, preko Hrvatske, BiH, Crne Gore, pa do Makedonije potonule bi u opće sivilo i zaborav. Bile bi bez ikakve moći i bilo kakvog političkog utjecaja.
Ovako, dogodilo se obratno. Srbi i Srbija kao ratni gubitnici svoje su vojne poraze amortizirali upravo voljom Zapada koji ih nije pravodobno i primjereno kaznio za sve ratove koje su kao agresori započeli. I sad taj isti Zapad,koji se kasno suočio sa vlastitom zabludom zvanom Srbija u vidu nekog imaginarnog balkanskog Pijemonta, zakasnelo pere ruke od vlastite krivnje. Tako je i Pontije Pilat spirao krv sa vlastitih ruku, a mora se reći da političkim čelnicima današnjih svjetskih super sila priliči takva vrsta usporedbe. Dakako, ostrašćenim ,neosviješćenim i nadasve zagriženim Srbima ostaje da rade ono što jedino i znaju, a to je pobrojavanje svih tobožnjih zlodjela koje su, eto samo njima, sirotim i nevinim činile velike zemlje svijeta kroz stoljeća. I to nabrajanje ide u nedogled. Kreće od proklinjanja Napoleona i Francuza koji su 1804. i 1815. slali i do 6 000 francuskih vojnika Turcima da uguše oba srpska ustanka i do njihove izdaje srpskih interesa kad su francuske trupe prisilile srpsku vojsku da 1918. odstupi iz zaposjednutoga Temišvara koji je na mirovnom Kongresu u Versaju 1919. pripao Rumunjskoj, a to automatski znači da je Francuska zaštitnica Rumunjske i njezinih interesa, a ne srpski patron. I Velika Britanija i Francuska su, skupa sa Italijom Srbima krive što je uopće i stvorena država Albanija nakon Prvog svjetskog rata. Iz srpske prizme gledanja na svjetsku politiku, Britanci i Amerikanci su Srbima kao “lažni” saveznici u Drugom svjetskom ratu bombardirali čitave gradove i industrijska postrojenja. Zaboravljaju pri tome reći da su gađana isključivo vojne i strateške utvrde Nedićeve Srbije koja je bila jedan od najjačih političkih satelita Adolfa Hitlera a Beograd prvi grad u Europi 1941. koji je bio očišćen od Židova. Nedića i Ljotića, Hitlerove pobočnike još nisu Srbijanci službeno rehabilitirali, ali poslije rehabilitacije Draže Mihailovića, ta dvojica najbližih suradnika nacista u Srbiji sad dolaze na red. Kad ih opet taj veliki i utjecajni svijet i zbog toga čina opet osudi, na djelu će ponovno biti srpske “teorije zavjere” bez ikakvog pokušaja suočavanja sa vlastitom krivnjom.
Zanimljivo, niti Rusi i Rusija kao istinski srpski aduti u svijetu politike nisu izmakli povremenoj srbijanskoj rafalnoj paljbi. Iskopat će tako Srbi podatke da je Rusija u protuturskim ratovima 1876. i 1877. favorizirala Bugarsku na račun Srbije i htjela Bugarima podariti južne dijelove Srbije.Te su zvanične odluke San Stefanskog ugovora iz 1877. izmijenjene na štetu Bugara novim Berlinskim kongresom 1878. kad je cijela južna Srbija naseljena tad samo Bugarima, pripala Srbiji i ona je sukladno svojoj politici asimilacije sve te Bugare pretopila umjetno u “etničke Srbe.” Rusi su krivi Srbima i za ostavljanje na milost i nemilost Turcima i u Drugom srpskom ustanku, jer su odbili poslati vojnu pomoć Srbiji. Proteže se tako niska optužbi Srbije na račun Rusije i na razdoblje između dva svjetska rata i useljavanje u Srbiju velikoga broja ruskih bijelogardejaca, pristaša kraljevske dinastije Romanov i ogorčenih suparnika Lenjinovih komunista. Navodno, to ni Lenjin, poslije ni Staljin i ostali sovjetski komunistički dokatori nisu oprostili Srbima i Srbiji.
Nadalje, Srbi vole u svoju interplanetarnu teoriju zavjere, spomenuti i sovjetsku rezoluciju Informbiroa, čija su meta opet bili, a tko bi drugi, nego Srbi. O ruskom sudjelovanju u međunarodnim sankcijama Srbiji i embargu na uvoz naoružanja 1992. godine, znali bi Srbi ispričati čitave romane, kao i o ruskom odbijanju da uloži veto na NATO operaciju zvanu “Milosrdni anđeo” iz 1999. godine kojom je spriječena humanitarna katastrofa na Kosovu. Srbi i danas sve to doživljavaju kao “NATO agresiju” na Srbiju, a neće svoje istinske agresije na druge države i narode nazvati pravim imenom. Razlog je jednostavan i providan. Svjesni su srbijanski političari da su ratnih devdesetih masovno sudjelovali u svim srpskim zločinima genocida nad Hrvatima, Bošnjacima, Albancima i mnogim drugim nesrpskim narodima. Još su svjesniji da ih za ta zlodjela nitko od velikih sila nije do sada kaznio na primjeren način, kako bi Srbi i Srbija istinski osjetili gorčinu poraza. Odbacivanjem tužbi za genocid BiH iz 2007. i identične tužbe Hrvatske protiv Srbije iz 2015. pred Međunarodnim sudom pravde, Srbiji su velike svjetske sile izravno omogućile da prozirnim političkim trikom pokuša izaći iz tijesne kože gubitnika. Velike države svijeta su tim neobjašnjivim i skandaloznim odlukama odbacivanja hrvatske i bosanskohercegovačke tužbe za genocid protiv Srbije, išle svjesno, voljno i umišljajno u korist velikosrba. Time su na najgrublji način vodeće zemlje svijeta pokušale relativizirati poziciju hrvatske žrtve i srpskoga agresora. No, u danima, tjednima i mjesecima koji predstoje, slijedi dugi niz novih političkih izazova u zemljama bivše Jugoslavije. To će biti izvrsna prigoda da se Srbi po tko zna koji put svojim patetičnim političkim priopćenjima sami diskvalificiraju u očima iole normalnih i civiliziranih ljudi. I stvari polako, ali sigurno, ipak dolaze na svoje mjesto i Srbiju izvode pred lice pravde. Bolje ikad nego nikad.
Dragan Ilić,
dopisnik iz Beograda
