Skoro četvrt stoljeća od raspada i vječnog nestanka bivše Jugoslavije na tom cjelokupnom prostoru i dalje postoje utopijske ideje obnavljanja zemlje koja je zauvijek propala. U krvi, znoju i suzama ponajviše onih koji su u nju i najviše vjerovali, ta se zemlja pretvorila u ratnom vihoru u prah i pepeo. Iako i vrapci na grani znaju da su Srbi i Srbija svojim divljačkim metodama najzaslužniji za propast tog, inače neodrživog državnog projekta, čak i danas u zemljama žrtvama srpske vojne agresije iz devedesetih godina postoji žal za nepovratno prohujalim vremenima. Protagonisti ovih iracionalnih političkih gledišta dolaze iz gotovo svih zemalja bivše države, možda sa iznimkom Slovenije. Očigledno je tamo upliv srbijanskih službi bio najmanjeg intenziteta, te su se Slovenci uspjeli donekle sačuvati utjecaja sa istoka.Glavni impuls i pokretačku snagu širenju ideja jugofilije, odnosno srbofilije, daju sve ljevičarske stranke sa zajedničkim imenom SDP. Samo u Sloveniji djeluju pod malo izmijenjenim nazivom SDS ( Socijalni demokrati Slovenije ). Kao i svuda, tako i u srcu Slovenije, srbijanska država lansira svoga političkog izaslanika. U Ljubljani to je Milan Janković, Srbin koji dugi niz godina obnaša dužnost gradonačelnika slovenskog glavnog grada. Zanimljivo je da u slovenskoj državi u svojstvu ultradesničara djeluje Zmago Jelinčič ( izvorno Jelinčić sa mekim “ć” na kraju ), korijenom Hrvat koji skoro dvadeset pet godina smisao svoje političke borbe svodi na izazivanje i provokacije prema Hrvatskoj. I onda nije ni čudo što mu Srbi, oduševljeni takvom nenormalnom pojavom, pridaju još od ratnih devedesetih veliki značaj. Tada ga je otvoreno podupirao ratni zločinac Vojislav Šešelj. Ali, kako Jelinčič kao cirkuzant u politici nikad ništa ozbiljnije nije uspio napraviti u Sloveniji, čak su se i njegovi poslodavci u Beogradu ohladili, te su mu uskratili medijski prostor koji je uživao u Beogradu svih ratnih godina. U to vrijeme je skupa sa Šešeljem pred TV kamerama zagovarao podjelu Hrvatske između Srbije i Slovenije. Jelinčiču se u njegovoj bolesnoj mašti i prljavim strastima sjeverozapadni dio Hrvatske u trenucima haluciniranja pričinio kao dio Slovenije. Ostatak bi Hrvatske u snovima psihopate i zlikovca Šešelja išao ka Srbiji. I jednog i drugog je stvarnost demantirala na efektan način. Bljeskovite Oluje protunjale su i kroz njihove zaparložene i učmale isprane mozgove i lako ih prizemljile uz strašan tresak i detonaciju.
U samoj Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji sve vrvi od ljevičarskih posrbica koje se okupljaju pod jednim kišobranom zvanim Socijaldemokratska partija. U sve četiri zemlje te stranke istog imena i iste političke misli usredsredile su se na sramno i slugeranjsko podilaženje i potčinjavanje balkanskoj barutani zvanoj Srbija. Sve stranke socijaldemokratskog prefiksa su pravne sljednice bivšeg saveza komunista. Kako je u Orvelovski uređenoj Srboslaviji, srbijanski savez komunista bio kao i u “Životinjskoj farmi” jednakiji od ostalih republičkih saveza, tako je u trustu pilećih mozgova današnjih nositelja SDP ideja, to nastavljeno i sad kad je Jugoslavija odavno mrtva. U Hrvatskoj kao nepopravljivi orjunaši i srbijanske ulizice djeluju premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i dva bivša predsjednika Ivo Josipović i Stjepan Mesić. U Bosni i Hercegovini to je čelnik SDP-a Nermin Nikšić i njegov prethodnik Zlatko Lagumdžija, a u Crnoj Gori vodeći ljudi vladajuće DPS (Demokratske partije socijalista) Milo Đukanović, Filip Vujanović i Igor Lukšić. Najzad, u Makedoniji je u ulozi prvog čovjeka SDP-a Zoran Zaev. Znakovito je da svi oni dobivaju u svim izbornim kampanjama kolektivnu političku potporu i ljevice i desnice u Srbiji. Tako su i fašista Šešelj i kamuflirani fašisti pod imenom SNS-a Vučić i Nikolić bezrezervno i glasno podržali Ivu Josipovića na izborima u Hrvatskoj, koje je izgubio u trci sa Kolindom Grabar Kitarović. I srpske lažne demokrate su u sjajnim odnosima i bliskoj vezi sa svojom političkom filijalom u srcu Hrvatske Josipovićem, kao i ministricom Pusić. Boris Tadić je Ivi Josipoviću poklonio knjigu pod nazivom Leksikon YU mitologije, što je ovaj oduševljeno primio uz posebnu zahvalu. Šešelj bez ograde Vesnu Pusić naziva četničkom unukom njezina djeda Anđelinovića, nalogodavca ubojstva Zagrepčana u prosincu 1918. godine.
Ni Stjepan Mesić nije bez logističke pomoći iz Srbije za koju je predano i svim srcem odradio prljavi posao kao krivokletnik vlastite hrvatske države pred sudom u Haagu. Za uzvrat Mesiću, velikosrpski novinar i bivši prijeratni dopisnik “Politike” iz Zagreba sad Mesiću na stupcima pročetničkog lista “Pečat” iz Beograda, piše ode radosti i otkriva Srbijancima da je Mesića kao dijete krstila maćeha Mileva Jović u pravoslavnoj crkvi. Ostao je kao mali bez majke Magdalene koja je rano preminula, te se njegov otac ubrzo oženio Srpkinjom Milevom Jović. Ni takav panegirik Dmitrovića na adresu Mesića nije mu mnogo pomogao u afirmaciji pred običnim srbijanskim narodnim masama. Srbijanci su ga zauvijek zapamtili po rečenici izgovorenoj u Hrvatskom Saboru 1991: “Gospodo, ja sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.” To je dvoličnjak i manipulator Mesić rekao da bi u Hrvatskoj skupio političke poene, dok je tih mjeseci, kad se javno zaklinjao u Hrvatsku u tajnosti sa Antom Markovićem moljakao ratnog zločinca Veljka Kadijevića da uhiti i Tuđmana i Miloševića i izvrši vojni udar, te njih dvojicu postavi za predsjednika i premijera SFRJ. Čak je i zločinac formata Kadijevića tu zamisao Mesića i Markovića odbacio, jer je već bio u službi Miloševića i provodio samo njegove političke interese. Veljko Kadijević je imao plan da po direktivi Miloševića uhiti Franju Tuđmana i Milana Kučana i u Hrvatskoj i Sloveniji postavi ljude vjerne i poslušne Miloševićevoj Srbiji. Ako mu ta zamisao ne uspije, onda ostaje kao opcija pokušaj ubojstva, što su Srbi i pokušali bombardiranjem Banskih dvora 1991. Tad su htjeli ubiti i Franju Tuđmana i Antu Markovića koji je toga dana vodio razgovore sa Tuđmanom. I svojoj slugi Markoviću su Srbi tim potezom pokazali kako je i kao ponizni poslušnik Beograda meta njihovog atentata jednako kao i Tuđman koji je za razliku od Markovića i Mesića vodio hrvatsku državotvornu politiku. To je bila nedvosmislena srbijanska poruka svim Hrvatima. Kako god se bilo koji hrvatski političar postavi prema Srbima, prije ili kasnije biva proglašen neprijateljem Srba jer oni tako tretiraju svakog Hrvata. Tako su srpske sluge Mesić i Marković to iskusili na vlastitom primjeru, ali kao mentalni podanici nisu odbacili ideje jugoslavenstva i srbofilije.
U Bosni i Hercegovini sad je predsjednik SDP-a Konjičanin Nermin Nikšić, a njegova stranka svoj politički angažman svodi na bitku protiv Hrvata Bosne i Hercegovine i dodvoravanje Miloradu Dodiku i Beogradu. Tako je bilo i za vrijeme Zlatka Lagumdžije, školskog druga Borisa Tadića koji je rođeni Sarajlija i osnovnu školu je pohađao upravo sa Lagumdžijom. Crna Gora je jedina zemlja u kojoj je dvadeset pet godina na vlasti isključivo jedna stranka DPS Mila Đukanovića. Taj čovjek je skupa sa Momirom Bulatovićem i Svetozarom Marovićem vatrenim govorima u ratu 1991. i 1992. zagovarao etničko čišćenje Hrvata iz Konavala i prijetio zauzimanjem Duborvnika gdje je slao crnogorske rezerviste, ali i gomilu dragovoljaca. Poslije se formalno ispričao Stejepanu Mesiću, koji mu je kao hrvatski predsjednik tim potezom pomogao da izbjegne kaznenu odgovornost pred sudom u Haagu. Neki dosljedni ljudi u Crnoj Gori poput književnika Jevrema Brkovića i bivšeg lidera LSCG (Liberalnog saveza Crne Gore ) Slavka Perovića koji su među rijetkim u Crnoj Gori osuđivali agresiju Crne Gore na jug Hrvatske 1991. godine sad su na političkoj margini u Podgorici. Vjerni sluga Beograda Momir Bulatović, koji je pljunuo i pogazio svojim četnikovanjem na podrijetlo svoje majke Hrvatice iz Zadra, sad je uhljebljen kao profesor na beogradskom FPN-u. Đukanović od Beograda ima drugu i suptilniju zadaću da i dalje obmanjuje i zavarava svijet da je protivnik Srbije, a u biti u duši je ostao zagriženi velikosrbin. Za svaki slučaj, ukoliko se Đukanović otme kontroli, Srbijanci imaju u Crnoj Gori i desno orijentiranu oporbu pod imenom “Srpska lista” na čelu sa Andrijom Mandićem. Oni su doslovno ekspozitura Nikolićeve i Vučićeve SNS iza Beograda. I konačno i koja riječ o Makedoniji. Tamo je vođa oporbe Zoran Zaev, a njega su zdušno svi srpski političari i mediji poduprli u njegovoj borbi sa vladajućim VMRO predvođenim premijerom Gurevskim. Sve srbijanske televizije napadale su u nedavnoj krizi vlade u Skoplju vladajući VMRO i bez ograde veličali oporbenjaka Zaeva, neprijeporno srbijanskog džokera.
Ovo nam zorno pokazuje da je cijela ljevica od Slovenije pa do Makedonije pod paskom vlasti u Beogradu, kao što je bilo i u SFRJ. Sve SDP stranke nemaju ni znanja, ni sposobnosti, ni pameti, a najmanje poštenja i morala da odustanu od koncepta podređivanja svoje politike interesima Beograda i Srbije. Svi redom snose veliku ljudsku i moralnu odgovornost pred narodima u svojim državama, jer vode otvorenu politiku propagiranja strane države Srbije. I svi su bez dvojbe na njezinom platnom spisku. Hrvatska ljevica je koncem osamdesetih proigrala povijesnu šansu da stvari postavi u neku prirodniju kolotečinu. Kad se u jesen 1987. na sceni pojavio Slobodan Milošević, već poslije njegovih prvih zapaljivih i ratničkih govora, svakom razumnom čovjeku bilo je jasno kakve su mu nakane. Da su Ivica Račan i Stipe Šuvar tad imali iole mozga, mogli su tako već zadojeni nekim fiks idejama jugoslavenstva predložiti ustroj te zemlje po novom modelu, gdje će Hrvatska umjesto Srbije biti glavna u toj državi, a Zagreb glavni grad. Tako što im nije palo na um, jer su kao i svi komunisti drugih jugo republika toga doba bili zagledani u lažni Pijemont jugoslavenstva zvani Srbije. Drsko je i bezobrazno što i sad poslije toliko prolivene krvi za hrvatsku slobodu proturaju takve ideje. Josipović i Milanović se hvale da nisu sudjelovali u ratu, ali zato su “spsobni” biti na vodećim politčkim funkcijama u državi Hrvatskoj koju ne vole, ali vole da je materijalno iskorištavaju. I neke značajnije zemlje od Jugoslavije su na ivici opstanka, primjerice Italija i Španjolska, zbog slabe percepcije i državničke anticipacije postavljanja centra političke moći. Gdje bi bio kraj Italiji da je umjesto u Rim, svoj glavni grad smjestila u industrijski razvijeni Milano ili Torino, ili da je umjesto Madrida prijestolnica Španjolske Barselona. Katalonija godišnje ubire skoro 30% BDP u odnosu na cijelu Španjolsku, a slične su i proporcije Lombardije i Pijemonta spram Rima i ostatka Italije. Ove usporedbe Jugoslavije sa Italijom i Španjolskom ilustriraju nam da i veće i značajnije europske zemlje mogu zapasti u veliku krizu jer nisu pravilno odredile centre svoje političke moći i smjestile glavne gradove na pravo mjesto. Ideje jugoslavenstva kao i ilirizma iz devetnaestog stoljeća neumitno su propale, a Hrvatskoj kao i ostalim pobrojanim zemljama bivše Jugoslavije trebaju prave stranke ljevice koje će skrbiti o interesima svoje zemlje i vlastitih naroda. Trebaju skupa odbaciti tutorstvo Srbije, čime bi postale ljevičarske snage sa nacionalnim predznakom i zdrava konkurencija desnici. Ovako, sve SDP stranke djeluju kao izdajničke i tipične sluge Srbije. Slijepi su kod zdravih očiju da uoče da je Srbija od svih zemalja bivše Jugoslavije ekonomski najslabija karika i nikako ne može biti stožer bilo kakvog okupljanja. Centar poltičke moći može biti samo onaj tko je ekonomski predvodnik. U cijeloj preraspodjeli utjecaja u famoznoj “regiji” Hrvatskoj je bitno samo to da Bosna i Hercegovina i Crna Gora budu članice EU i NATO pakta. Time bi se ove dvije zemlje od strateškog značenja za Hrvatsku zauvijek stavile pod kontrolu Zapada i odvojile od upliva Rusije i Turske kao svjetskih sila, odnsono od Srbije kao ruskog pijuna na Balkanu. Kad se BiH i Crna Gora politički zaokruže u zapadne integracije, onda će i postojanje i izdajničko djelovanje SDP stranaka u regionu postati nevažno, jer će okosnica SDP-a u Beogradu biti politički izolirana i blokirana za dalju provedbu velikosrpske poltike.
Dragan Ilić
