Uz rođendan Dr. Ante Pavelića 14. srpnja 1889. godine
Uvodne pripomene
Nije moje ni hvaliti niti kritizirati, nego konstatirati i ukazati na neke pojedinosti vezane uz ime i djelovanje Dr. Ante Pavelića, rođenog 14. srpnja 1889. godine u Bradini (Hercegovina), umrlog 28. prosinca 1958. u Madridu.
U Hrvatskoj je ovo tabu tema, o kojoj je nezahvalno pisati, kad je riječ o pozitivnom dijelu životopisa Ante Pavelića, a o onim drugima životopisnim dijelovima bile točne ili netočne, napose ako su poluistine, neistine i laži dobro napuhane iz komunističke i velikosrbske mješine može se pisati u nedogled. Odmah valja reći, da će u raspravnom prilogu biti dotaknute tek neke pojedinosti s obadva predznaka, a za podpuni životopis Ante Pavelića trebalo bi barem nekoliko knjiga.
Svrha ovog priloga jest iznijeti samo najznačajnije djelatnosti Ante Pavelića i dati ih hrvatskoj javnosti, da o njima donosi objektivan sud.
Zanimljivo je pripomenuti, da današnji (14.srpnja 2009) HTV kalendar, donosi sliku poglavnika Dr. Ante Pavelića i naziva ga zločincem, a zna se da poglavnik Pavelić nije osuđen niti proglašen zločincem od nijednog Međunarodnog suda pa čak niti od regularnog suda komunističke Jugoslavije. Štoviše, ime Dr. Ante Pavelića nije uvedeno u nijednu listu ratnih i mirnodobskih zločinaca 20. stoljeća.
Za razliku od Dr. Ante Pavelića, šumski maršal Josip Proz Tito uvršten je u brojne međunarpdne liste najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca, 20. stoljeća, a HTV ga ne naziva ratnim zločincem u nijednoj od svojih emisija.
Upravo, taj neispravni kriterij HTV-a daje mi povod za ovaj prilog.
Tko je Ante Pavelić?
(Izvornik „Tko je tko u NDH, Minerva Zagreb, 1997.“ i iz osobnih znanja člankopisca)
Ante Pavelić je rođen u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini, kamo su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija doselili iz Krivog Kuta u Lici. Osnovnu školu polazio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao, te upisao Pravni fakultet.
Antini roditelji, Mile i Marija ostali su u svibnju 1945. godine u okupiranom Zagrebu od velikosrbskih partizanočetnika Koče Popovića, smješteni u Bolnici milosrdnih sestara i o njima je vodio brigu i zaštiu od komunističkog masakra poslijeratni upravitelj bolnice Ante Mile Krvavica, Hrvat iz Knina. Pisatelj ovih redova dobivao je podatke od navedenog gospodina A.M.K. i objavit će ih u zasebnom prilogu.
Pravni fakultet završio je Ante Pavelić 1914. godine, a 1915. stekao je doktorat prava. Godine 1915-1918. radio je kao perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP), a nakon završene prakse, od 1918. godine odvjetnik je u Zagrebu.
Oženio je 1922. godine Maru Lovrenčević i s njom imao troje djece, sina Velimira i kćeri Višnju i Mirjanu.
Već kao gimnazijalac pristupa Ante Pavelić HSP-u, 1918. ulazi u vodstvo, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i podpredsjednik HSP-a. Godine 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu; u ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem po političkim pitanjima u svezi Radićeve stranke. Izabran je 1927. godine i za zagrebačkog oblasnog zastupnika. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na Europskom kongresu gradova u Parisu, a pri povratku je u Rimu, u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi nezavisne hrvatske države.
Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je s Antom Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U čelništvu toga bloka, uz ostale nalazio se je i dekan Slunjskog dekanata Ivan Mikan. Pisac ovih redaka je kršten od dekana Slunjskog dekanata, vlč. Ivana Mikana
U svojim govorima u beogradskoj Narodnoj skupštini istupao je protiv velikosrbske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik.
Atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu i aktivnost Dr. Ante Pavelića
Nakon atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, pristupa Dr. Ante Pavelić Seljačko-demokratskoj koaliciji. Pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 01. listopada 1928. osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije.
Diktatura kralja Aleksandra od 6. siječnja 1929
Nakon Aleksandrovog proglašenja Šestosječanjske diktature 1929. godine, odlazi u emigraciju, najprije u Beč, potom s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju, gdje je 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije podpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Makedonije. U Beogradu je Sud za zaštitu države 17. srpnja 1929. u odsutnosti osudio na smrt Dr. Antu Pavelića. Utočište dobiva u Italiji.
Podkraj 1930. godine osniva Dr. Ante Pavelić Tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave Nezavisne države Hrvatske uz pomoć Italije; uzima naslov poglavnika.
Ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931 godine osniva u Italiji prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescii, te potiče osnivanje drugih takovih logora u Italiji i u Mađarskoj.
U Glavnom ustaškom stanu 01. travnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka te kao cilj pokreta ističe uzpostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njenom povijesnom i etničkom području, što se ima pravo sprovesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Pokreće i organizira promičbene akcije, atentate i diverzije.
Velebitski ustanak i zbivanja iza njega
Godine 1932. organizira Dr. Ante Pavelić Velebitski ustanak, 1934. atentat na diktatora kralja Aleksandra u Marseilleu, te je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakom Marseillskog atentata od 09. listopada 1934. pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934-1936). Podkraj listopada 1936. dovršio je obsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanskih poslova pod naslovom Hrvatsko pitanje (objavljen 1941. u redakciji Ive Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riješio je hrvatsko pitanje).
Kraljevina Jugoslavija surađuje s fašističkom Italijom
Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 01. travnja 1937. Dr. Ante Pavelić izdaje Odredbu kojom razriješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije; ustaše su reseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a poglavnik Dr. Ante Pavelić je zatočen u Sieni (1937-1939).
Nakon pada Milana Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga Galeazzo Ciano (23.01.1940) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uzpostavu nazavisne države Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, a potom i u personalnu uniju s Italijom.
Beogradski puč i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske
Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. prvi put prima Benitto Mussolini (29. ožujka 1941) Dr. Antu Pavelića, a pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio 10. Travnja 1941. Nezavisni Državu Hrvatsku, prima ga 11. travnja ponovno Mussolini i odobrava mu ulazak u Hrvatsku.
Ustrojstvo Nezavisne Države Hrvatske
Na čelu skupine ustaša vratio se Dr. Ante Pavelić u Hrvatsku i preuzeo vlast; 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao je 16. travnja Hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje, mijenja mu ime u Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku podlogu, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima.
Rimski ugovori
Nakon pregovora s Galeazom Ciano 25. travnja u Ljubljani i s Benitom Mussolini 07. svibnja u Tržiču, 18. svibnja podpisuje Dr. Ante Pavelić Rimske ugovore, kojima je dio hrvatske jadranske obale i nekoliko otoka prepušteno Italiji, prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na dijelu NDH, a hrvatska kruna ponuđena A. Savoi-Avosti, vojvodi od Spoleta.
Sve ovo je povijesno točno, ali to nije bila ni volja ni želja poglavnika Dr. Ante Pavelića, nego teatralni scenarij, kojim su Talijani uzeli one teritorijalne dijelove Hrvatske, koji su joj bili obećani Londonskim sporazumom od svibnja 1915. godine kao nagradu za pristupanje Italije na stranu Entente, a protiv centralnih sila predvođenih Njemačkom i Austrougarskom. Pavelićev podpis Rimskih ugovora je bio samo političko uljepšavanje teške i bezizlazne stvarnosti za Hrvatsku. O tome mi je pred nekoliko godina nakon pogreba Srećka Pšeničnika, govorila njegova udovica Pavelićeva kćer Mirjana, rekavši da je njezin otac nakon dolazka iz Rima i uvjetnog podpisa Rimskih ugovora suzama plakao i nekoliko dana uzimao tablete za smirivanje. Licemjerno govore komunisti, da je Pavelić darovao Italiji dio hrvatske jadranske obale i nekoliko otoka. Umjesto uvjeravanja komunista, da Pavelić nije darovao hrvatske prostore, postavlja se komunistima pitanje: Tko je darovao Italiji pola Slovenije, Crnu Goru s Bokom Kotorskom, čitavu Albaniju i Francuski dio obale Cote d’ Azur s gradom Nizza.
Talijani i Nijemci su si uzimali sve, što su htjeli, a podpis Pavelića ističu komunisti, da bi ga po tome omrazili pred Hrvatima.
Zašto je Kraljevina SHS dala Italiji Istru, Rijeku i Zadar s otocima?
Zašto komunisti ne ističu predaju Talijanima većih dijelova Hrvatske iza I. svjetskog rata, što su supodpisali državnici Kraljevine SHS-a Nikola Pašiš i Ante Trumbić. Oni su dali Talijanima čitavu hrvatsku Istru, grad Rijeku, otoke Cres-Lošinj, Susak, Lastovo, Palagružu, Jabuku i grad Zadar sa zaleđem. Uz to su dali Italiji gotovo pola Slovenije od Postojne preko Gorice do primorja s gradovima Općine, Trst, Koper…
Valja ovdje dodati, da je Kraljevina SHS kroz Srbiju bila na strani pobjedničke Entente pa je mogla zaštitii od pohlepne Italije hrvatske i slovenske zemlje i Jadransku obalu s otocima. Za razliku od moćne državne diplomacije Kraljevine SHS, poglavnik Dr. Ante Pavelić je bio nemoćan da se suprostavi kliještima dvojice političko-ratnih manijaka Adolfa Hitlera i Benita Mussolinia i morao je pristati na ono, što su mu ta dvojica manijaka nudili.
Sličnost Rimskih ugovora i Daytonskog sporazuma
Uostalom, ovo licemjerno obtuživanje Pavelića za podpis na Rimske ugovore može nas dobro poučiti podpis Dr. Franje Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića na Daytonski sporazum, koji je podpisan na štetu Hrvata i Bošnjaka.
Tolliko uz Rođendan Čovjeka, koji je PRVI nakon pogibije posljednjeg hrvatskog kralja Petra u Gvozdu proglasio Hrvatsku državom, 10 TRAVNJA 1941.. U ratu je bila onakova kao i sve države u ratu, a stjecajem okolnosti (NE SVOJOM VOLJOM!) bila je vezana uz gubitnike rata pa je kao država bez podpisane kapitulacije nestala.
Dragan Hazler
