Nakon učestalih i serijskih ispada srbijanskih političara posve je jasno da je Srbija kao država nesposobna da politički samostalno djeluje a da tim aktivnostima ne bude ugroza susjednim zemljama, poglavito Hrvatskoj. Mnogi ljudi u svijetu politike su poslije petoga listopada 2000. godine i pada s vlasti diktatora i fašiste Slobodana Miloševića lakovjerno pomislili da je u Beogradu došlo do suštinskih i korjenitih društvenih promjena. Ponadali su se i politički eksperti da će nove, nominalno prodemokratske vlasti Srbiji donijeti boljitak a njezinim susjedima olakšanje poslije svih patnji, muka i stradanja koje su zemlje u okruženju Srbije pretrpjele od nje tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Uspostavom novog režima u Beogradu, navodno demokratske provenijencije, lakomislena i analitički površna zapadna diplomacija zaista je mislila da je došlo do prekretnice u srbijanskoj politici i do konačnog obračuna sa njezinom neslavnom i tamnom prošlosti. Amerikanci i Europljani su živjeli u zabludi da su Srbi spremni proći kroz proces katarze i suočavanja sa zločinima počinjenim u njihovo ime. Na takve krive sudove navodile su ih slatkorječive izjave te pusta i prazna obećanja Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića, predsjednika i premijera Srbije, netom nakon svrgavanja Miloševića sa vlasti.
Godine koje su uslijedile pokazale su da je kompletno srbijansko društvo kozmički daleko od bilo kakve pomisli i bilo kakvog Kopernikanskog obrata u vođenju vanjske agresivne politike, koju i sad provodi – umjesto oružjem, nekim drugim, suptilnijim i rafiniranijim metodama, ali sa istim ciljem, pokušajem realizacije plana Velike Srbije. Kad se u jednom trenutku, poradi skupljanja političkih poena na Zapadu i nastojanja dobivanja neophodnih inozemnih kredita izvana, Zoran Đinđić upustio u smjelu akciju uhićenja svih haških optuženika za ratne zločine, istoga časa je postao metom snaga antihaškog lobija u Srbiji i vrlo brzo je fizički likvidiran iz čisto političkih pobuda. Inspiratore i nalogodavce njegovog ubojstva, današnje srbijanske vlasti kao i sve prethodne, ne žele otkriti, iako je i to jedan od uvjeta EU za početak procesa pregovora o pristupanju Srbije članstvu Europske Unije. Premda je i Đinđić kao i svi srbijanski, tobože, demokratsko – liberalni političari, vrlo mlako, neodlučno i tek polovično osuđivao srbijansku vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, on je i kao takav nedorečen političar, za srbijanske standarde politike slovio za apsolutno prozapadnog čovjeka. Konkretno, bio je kao filozof zarana školovan u Njemačkoj kao đak glasovitoga filozofa Jürgena Habermasa, te je tamo uživao ugled kao nijedan drugi srbijanski političar prije ili poslije njega. Bivši košarkaš, a sad publicist i politički analitičar Ljubodrag Simonović, kao izraziti rusofil, čak mu i posthumno javno spočitava da je bio totalni germanofil i sukladno njegovom shvaćanju, izdajnik nepatvorenog srpstva i pravoslavlja. Simonović čak kaže kako je Đinđić još sedamdesetih i osamdesetih godina na političkim tribinama u Njemačkoj u negativnom smislu i u iznimno lošem kontekstu predstavljao Srbe i Srbiju kao barbare i primitivnu rulju. Nije Simonović jedini među rusofilima i velikosrbima koji tako zbori o Đinđiću. Nedosljedni Đinđić za vrijeme rata, jednom prigodom je boravio na Palama, skupa sa Karadžićem jeo pečenog vola na ražnju i obećavao mu da će jednog dana, dođe li na vlast i on gledati da političkim pregovorima sa Zapadom zacementira i ovjeri srpska osvajanja u Bosni. Prije toga, prije Bljeska i Oluje u jednom TV mostu na relaciji Beograd – Zagreb taj isti Đinđić je poručivao sugovornicima Ivi Sanaderu i Zvonimiru Lerotiću da je “Hrvatska izgubila rat i da je SAO Krajina stvarnost.” Oluja ga je prizemljila i vratila u svijet realnosti kao i njegovoga mentora Dragoljuba Mićunovića koji je tih godina u političkim emisijama na beogradskim televizijama veličao Ratka Mladića. Danas im ostaje samo da kolektivno žale i pate za neostvarenim snovima.
Na takvom je glasu i njegov politički nasljednik unutar Demokratske stranke Boris Tadić. U nastupima bijesa, kako govore njegovi bliski prijatelji, znao bi Tadić Srbe nazivati Ciganima, lažovima i lopovima uz još niz negativnih epiteta. Svi znademo da je nakon osam godina vladavine Srbijom i Tadić u njezinom političkom životu danas samo epizodist jer njegova nova stranka SDS ( Socijaldemokratska stranka ) teškom mukom prelazi izborni cenzus. Tadić se poučen gorkom sudbinom Đinđića, još više bojao odmazde podzemlja pod paskom Šešeljevih, Nikolićevih i Vučićevih pristaša u kriminalnom miljeu jer je kompletna srbijanska mafija oduvijek imala velikosrpsku indoktrinaciju. Zato se u vanjskoj politici Tadić neprestano ograđivao prozirnim frazama koje bi prikrivale suštinu stvari. Genocid u Vukovaru i Srebrenici nazivao je samo neprecizno i nedefinirano masakrom ili pokoljima, ne imenujući izvršitelje i narod koji je to napravio. Vojne logore u Srbiji pejorativno je imenovao sabirnim centrima, ne želeći da se bilo čime zamijera srbijanskim fašistima i nacistima koji su ga u svibnju 2012. i smijenili s vlasti i koji danas kormilare Srbijom. Glede izručenja ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića Haagu ostao je rezerviran u svojim izjavama, ne riskirajući da bilo kojom prejakom rečenicom izazove revolt strastvenih velikosrba u tadašnjoj oporbi nad kojom u srbijanskoj Skupštini imao tek minimalnu prevagu. Stalno su mu puhali za vratom, nespremni kao i on i cijela politička elita u Srbiji, da i tad i sad pogleda istini u oči i prizna zločine koje su Srbi kao narod ratnih devedesetih podupirali u postotcima u omjeru od 90 – 99% pučanstva. Tadić je za koalicijskog partnera svjesno uzeo stranku kriminogenog Ivice Dačića, političara rekordera po broju afera i skandala u Srbiji u proteklih dvadeset pet godina. On mu je kao ministar policije nekoliko puta namjerno otkazivao poslušnost, što je poslije Tadićevog silaska s položaja predsjednika države i sam priznao. Drugi veliki i neoprostiv Tadićev gaf vezan je za promociju njegovoga učenika iz srednje škole Vuka Jeremića u vrh srbijanske politike. Lansirao ga je vlastitim ukazom na mjesto ministra inozemnih poslova, gdje je vodio pročetničku politiku koja je, barem deklarativno, potpuno odudarala od zvanične Tadićeve predsjedničke politike kao i političkog kursa tadašnje srbijanske Vlade. I Jeremić se poslije skroz oteo Tadićevoj kontroli i javno podupirao Nikolića, Vučića i Dačića, kao da je član njihove stranke a ne kadar stranke koja ga je postavila na funkciju, a to je bio Tadićev DS.
Unutar navodno proeuropskog DS-a, u jednom trenutku u prvi plan je iskočio Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda od 2008 – 2013. godine. On je još kao mlad student u vrijeme demonstracija protiv vlasti tiranina Miloševića davne 1992. godine stekao imidž zapadno orijentiranog čovjeka. Bio je jedan od rijetkih u srbijanskog politici koji je osobni kapital stekao prije ulaska u dnevnu politiku. Niti on nije u duljem roku, s takvim jasnim nazorima, uspio opstati u vrhu srbijanske politike. Srušile su ga montirane i nedokazane afere korupcije koje sudski nikad nisu bile verificirane, ali su se provlačile kroz brojne medije, listom pod paskom ultranacionalističkoga bloka koji i danas čine pristaše Vučića, Nikolića, Dačića, Šešelja, kao i dvojice zalizanih salonskih Šešelja u fraku Koštunice i Draškovića i još nekoliko manje bitnih političara iz srbijanske provincije. Đilas je za vrijeme petogodišnje vladavine Beogradom, glavni grad Srbije doslovno preporodio u infrastrukturnom smislu i za svoga mandata ostavio kao malo tko u srbijanskoj politici pozitivnog traga u ekonomskom životu Beograda. Ali, dolaskom na čelo Srbije Vučićeve i Nikolićeve stranke, on je najuren, nedugo poslije toga smijenjen je i sa mjesta predsjednika DS-a gdje je naslijedio Tadića 2012. godine. Sad su dvojica glavnih političkih igrača u DS-u Novosađani Bojan Pajtić u svojstvu predsjednika stranke i jedan od potpredsjednika Borislav Stefanović. Što reći o profilu ove dvojice relativno mlađih ljudi, nego da pripadaju presvučenim četnicima na privremenom radu u stranci koja im kao i nekad Vuku Jeremiću nije prirodno mjesto. Pajtić je još kao student brucoš 1989. bio vatreni pristaša Miloševićeve “Jogurt revolucije” u Vojvodini i žestoki srbijanski ultranacionalist. To je ostao i svih ratnih devedesetih, a poslije je, navodno, doživio prosvjetljenje uma i naprasno postao po potrebi trenutka lažni demokrat. On je kao takav politički kameleon sad jedna od glavnih uzdanica Zapada koji bi u nekoj budućnosti mogao zamijeniti neskriveni četnički dvojac Nikolić – Vučić. I drugi adut nepromišljenih zapadnih sila Borko Stefanović bio je sve do pada Miloševića 2000. godine redoviti posjetilac Ravnogorskih četničkih sabora i nevjerojatno zagriženi velikosrbin. Iznenadnu i sračunatu preobrazbu političkog mišljenja izveo je kao i Pajtić na mig politički utjecajnijih čimbenika koji su u njemu vidjeli neku svoju lažnu iskru nade. Dodamo li svemu ovome da je Čedomir Jovanović, već u ranijem mom komentaru na portalu, detaljno opisan kao Šešeljev dragovoljac na vukovarskoj fronti i obožavatelj lika Mladića, Karadžića i Draže Mihailovića, slika o toj loše našminkanoj “prodemokratskoj” Srbiji je još crnja. Malo je poznato da je i perjanica vojvođanske borbe za autonomiju Nenad Čanak, također, sudionik bitke za Veliku Srbiju, jer se uredno odazvao na vojni poziv u jesen 1991. i u sklopu postrojbi zločinačke JNA bio je intendant pozadinac u Vukovaru. Ostale srpske vojnike često bi Čanak bodrio pjevanjem četničkih pjesama “Oj, vojvodo Sinđeliću,” i “Ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala,” zbog čega je bio iznimno omiljen među srbijanskim borcima, te su ga kao svoga idola i čovjeka koji ih uveseljavao velikosrpskim zabavnim repertoarom, štitili od eventualnog stupanja na prvu crtu bojišnice. I njegov tadašnji prvi politički suradnik u sklopu LSV ( Lige socijaldemokrata Vojvodine ) Miodrag Isakov, sad je u srbijanskoj javnosti javno razobličen kao tajni suradnik Miloševićevih službi sigurnosti iz ratnog razdoblja. Tad je nesmetano držao serije političkih govora protiv Miloševića, baš kao i Čanak i lider vojvođanske narodne seljačke stranke Dragan Veselinov, desna ruka Vuka Draškovića. Nikom od njih dlaka s glave nije pala zbog takvih aktivnosti i verbalnih napada na Miloševića, dok su obični i politički nezaštićeni ljudi u to vrijeme, kao i sada u Srbiji teško plaćali ceh glasnog razmišljanja. I u nevladinom sektoru situacija nije nimalo bolja. Koga bi otuda SAD ili EU mogle angažirati kao političkog džokera? Baš nikog, jer je trenutačno glavni čovjek nevladinih udruga Milan Antonijević, predsjednik udruge YUKOM ( Komitet pravnika za ljudska prava) samo nevješto kamuflirani velikosrbin, koji na stranici svoje udruge i redovitim konferencijama za novinstvo uporno relativizira sve srpske zločine iz ratova devedesetih godina. Dok je bio zamjenik pokojne Biljane Kovačević – Vučo u YUCOM-u taj pola Srbin, a pola Mađar po majčinoj liniji skrivao je svoje pravo i svoju političku opciju, ali sad kao čelnik udruge nema više potrebe za igru skrivača. Inače, njegova prethodnica Biljana Kovačević – Vučo preminula je prije nekoliko godina u bolnici pod sumnjivim okolnostima. Dok je krvarila, njezini liječnici koji su bili za nju zaduženi, nisu joj na vrijeme pritekli u pomoć, te je iskrvarila i tako umrla. I danas Beogradom kolaju glasine da to nije bilo slučajno, jer je ona bila jedna od rijetkih osoba u političkom i javnom životu Srbije koja je konkretno i odlučno osuđivala velikosrpsku politiku.
Iz svega elaboriranog o lažnim demokratima i uzaludnim nadama Zapada za eventualnu zamjenu osvjedočenih četnika na političkom vrhu današnje Srbije, zorno je da je zbog trajnog mira na Balkanu neophodno izvršiti prinudnu pacifikaciju Srbije. Sadašnje vladare Srbije Vučića, Nikolića i Dačića, kao i oronule četnike Šešelja i Draškovića ovog puta nisam posebno apostrofirao, jer je fokus priče bio na ljudima za koje se pogrešno, lakomisleno i krajnje naivno misli da su im istinska alternativa. Međutim, svi oni su se, kao što se vidi isprobali u obnašanju najviših političkih funkcija u Srbiji i polučili su identične rezultate. Neobuzdana i nekontrolirana pročetnička Srbija je, evidentno, pod vodstvom svih pobrojanih režima, naravno, najviše uz ovaj aktualni bila i ostala najveća prijetnja miru i stabilnosti u regiji jugoistočne Europe. Kad jedna zemlja tako konstantno pravi neprilike susjedima i ne kani uopće promijeniti bilo što u načelima svoje vanjske politike, posve je logično da se stavi pod protektorat stranih sila i da bude kao, recimo, i Makedonija ili Bosna i Hercegovina pod nadzorom nekog visokog predstavnika svjetske zajednice. Takav primjer je Valentin Incko u Sarajevu. Samo pod tim uvjetima moguće je osigurati ravnotežu političkih snaga na jugoistoku Europe i otkloniti strepnje od izbijanja novih ratnih sukoba u režiji i na poticaj zaslijepljene i politički zatucane Srbije. Imperativ je politička neutralizacija Srbije, kojoj je neophodan strani politički tutor, pošto unutarnjih kapaciteta i vlastitih potencijala, ta zemlja očito nema niti na vidiku, a nije izgledno ni da bi ih u doglednoj budućnosti uopće mogla imati iz svojih skromnih političkih resursa.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
