Na jučerašnji dan je prije 71 godinu svečano je otvorena džamija u zdanju Doma likovnih umjetnosti na tadašnjem trgu kralja Petra, za koje je Ivan Meštrović izradio idejni nacrt. Izgradnja hrvatskog Doma likovnih umjetnosti, poznatog još i kao Meštrovićev paviljon, započela je još 1934.g. i trajala pune četiri godine. Na ovom projektu radili su arhitekti Bilinić, Horvat, Ibler, Zemljak, Molnar, Kalde i Kavurić , a samu gradnju nadgleda i vodi sam Meštrović uz asistenciju slikara Kljakovića.
Završetak radova Doma likovnih umjetnosti 1. Prosinca 1938.g. posvećuje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U Domu se već 11. prosinca otvara prva izložba “Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ koju je priredilo hrvatsko društvo umjetnosti u svojoj šezdesetoj obljetnici postojanja. No, već u srpnju 1944.g. Ante Pavelić donosi odluku da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju. Hrvatsko društvo umjetnosti „Strossmayer“ iseljeno je iz Doma 20. kolovoza. Oko Doma se grade tri minareta i prilazni prostor sa stubama, klupama te okrugla fontana sa vodoskokom prema projektu arhitekta S. Planića, a unutrašnjost se prilagođava novoj namjeni prema projektu arhitekta Z. Požgaja.
No ova nova namjena uistinu posebnog zdanja podignutog i zamišljenog u svrhu izlaganja umjetničkih djela nije bila dugog vijeka. Već pet godina kasnije, točnije 1949. godine, minareti su srušeni, a u Dom hrvatskih likovnih umjetnika se useljava Muzej narodnog oslobođenja. Taj muzej tzv. oslobođenja koji je ustvari za sebe okupirao zgradu namijenjenu likovnim umjetnicima, zadržao se u tom prostoru sve do 1990.g. kada tadašnji predsjednik Društva likovnih umjetnika Ante Rašić pokreće inicijativu za povratak Doma hrvatskim likovnim umjetnicima kojima je prvotno bio i namijenjen. 1993. g., nakon izložbe „Dokumenti – argumenti“ i niza akcija uprave HDLU-a, Poglavarstvo Grada Zagreba donosi odluku o vraćanju Doma Hrvatskom društvu likovnih umjetnika nakon čega se HDLU preselio iz neadekvatnih prostorija Starčevićeva doma u Dom likovnih umjetnika. Gotovo 60 godina trebalo je proći prije nego Meštrovićeva ideja i idejni nacrt postanu stvarnost barem što se namjene samog zdanja tiče: Dom hrvatskih likovnih umjetnika! Proces ponovne prilagodbe ovog prostora izložbenoj svrsi kojoj je i namijenjen nije završen ni do današnjeg dana, kao što posjetitelji izložbi u Domu hrvatskih likovnih umjetnika mogu vidjeti.
No, krenimo u noviju kalvariju tog Doma hrvatske likovne umjetnosti: hrvatski likovni umjetnici danas žive na rubu bijede, njih se poziva i proziva kada treba donirati umjetnička djela u dobrotvorne svrhe, dok je njihova strukovna udruga HDLU teško opterećena dugovima. Naime, račun Hrvatskog društva likovnih umjetnika blokiran je zbog toga što im je sjela ovrha za presudu prema kojoj je bivša ravnateljica Nevena Tudor Perković od HDLU-a dobila odštetu od 728.810,40 kuna. U vrijeme kad je dobila otkaz bila je na porodiljom dopustu. Slikar Vatroslav Kuliš, koji je bio potpredsjednik HDLU-a kada je Nevena Tudor Perković dobila otkaz, a koji kasnije postaje predsjednik, tvrdi da je za njihov postupak bilo dovoljno opravdanja. Zbog njegovog arogantnog ponašanja i grijeha iz prošlosti, funkcioniranje svake slijedeće postave uprave, a time i položaj likovnih umjetnika u njoj je otežan. Nevena Tudor Perković, koja sada radi u Ministarstvu kulture, pojašnjava da je prema presudi dobila ovoliko novca jer se slučaj vuče već godinama, a riječ je o iznosu zaostalih bruto plaća. Tadašnja uprava joj je čak tri puta dala otkaz, od siječnja 2003. do travnja 2004. Prvi puta mjesec dana prije poroda, pa su otkaz povukli upravo zbog straha od tužbe. Proglasili su ju tehnološkim viškom da bi na kraju na njeno radno mjesto zaposlili drugu osobu.
Nevjerojatno, ali istinito – sadašnji predsjednik HDLU-a Josip Zanki je još 2010.g. pozvao je sve članove za pomoć svom 
strukovnom udruženju ovim riječima:
„Kako bi prikupili novac za ponovnu aktivaciju blokiranog računa Hrvatskog društva likovnih umjetnika, čelnici ove krovne udruge umjetnika pozivaju kolege da daju svoje umjetnine, slike, kipove ili grafike, u vrijednosti do 3500 kuna, na skorašnju aukciju 23. listopada, ili da uplate dodatnih 300 kuna na račun ovog društva, te da ranije uplate članarinu za 2011. godinu.“
Hrvatski likovni umjetnici danas, osim ako se ne radi o predsjednicima i članovima uprava (kao Zanki, Buntak i ostali) ili pak predavačima na školama i akademijama i činovnicima u ministarstvu – dobri su jedino kao divljač za odstrel. Od njih se muze novac i pušta ih se da krepavaju od nameta u vlastitim strukovnim udrugama koje pogoduju izlaganju i promociji upravo svojih čelnika, dok svoje članove, „obične likovne umjetnike“ ostavljaju na cjedilu.
Razmislimo o tome što današnjoj Hrvatskoj znače umjetnici koji zaista stvaraju umjetnost, a ne oni koji su već partijskim iskaznicama ostvarivali beneficije i prava na izlaganje, a među kojima se nalazi i Josip Zanki. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada! Cijediti članove umjetnike za novac i umjetnička djela da bi se pokrili grijesi članova uprave koji osobno za te grijehe nikad nisu odgovarali, davati prostorije HDLU-a u zakup za političke promidžbe danas već propalih političara protuhrvatskih konotacija kao Ive Josipovića – sve to je u najmanju ruku nemoralno i nečovječno, a u pravnom smislu kažnjivo! Zemlja koja svojim umjetnicima i kreativcima ne dopušta ni dašak života, a kamoli normalnu promociju svojih umjetničkih djela osuđena je ostati bez njih i njihove umjetnosti! A to je sigurno protivno svim snovima Ivana Meštrovića o Domu hrvatskih likovnih umjetnika koji se nakon gotovo jednog stoljeća pretvara u dugotrajnu noćnu moru ili, bolje rečeno, u tragediju Doma hrvatskih likovnih umjetnika!
Ingrid Runtić
