Masonski projekt Euro
Euro nikad nije dorečen a što bi on obavezno trebao biti. Euro je sadašnja i buduća valuta ujedinjene Europe; Europe mira, stabilnosti, prosperiteta i inih „pametnih“ gluposti koje nam se u javnosti serviraju. Euro kao ideja nikad nije mogla nastati u Njemačkoj, pa ni u Nizozemskoj ili Austriji. Zemlje čvrste valute nikad nisu zamišljale stvoriti jednu novu zajedničku monetu sa zemljama slabijeg gosdpodarskog rasta i permanentno devalvirajućima valutama naspram svoje. Zemlje koje su različitom brizinom gubile vrijednost svojeg novca naspram njemačke marke, kao Velika Britanija, Francuska, Italija i ostalie južnoeuropske zemlje jesu mogle doći na tu ideju da se monetarno „parazitski“ prikače na jače, ali je nisu tu ideju mogli direktno „prodat“ Nijemcima. Za takvu stvar je trebalo čekati pravi trenutak. Iako se ta ideja „rodila“ u Francuskoj ne znači da je to izvorno bio njihov interes, jer je Euro zapravo masonski projekt koji je samo kanaliziran kroz francusku politiku.
Anglosaksonska okultna politika i Veliki Orijent Francuske
Da bi se bolje razumijeli korijeni te politike dobro je pogledati dva odlomka predavanja Rudolfa Steinera koje je održao krajem 1916. i početkom 1917. u Baselu glede uloge anglosaksonsko-masonsko-okultne politke u nastanku Prvog svjetskog rata. Jedan odlomak se odnosi na to da je masonska krovna organizacija u Francuskoj, Veliki Orijent Francuske (VOF), zapravo duhovni pokretač Prvog svjetskog rata, a sam VOF je osnovan od Ujedinjene Velike Lože Engelske (UVLE) koja ga je osnovala da se za njezine interese bavi politikom u Europi, dok UVLE ostaje kao upravljač iz daljine u pozadini te se bavi čisto“duhovnim“ stvarima, tj. okultizmom. Treba uzeti u obzir da VOF upravlja u interesu UVLE sa svim Velikim Orijentima diljem svijeta, pa tako i dakako s onim najvećim muljatorima, velikim Orijentom Italije i Velikim Orijentom Srbije.
Drugi odlomak jednog Steinerovog predavanja tada se odnosi na vremenski period djelovanja anglosaksonskih masona i iluminata a također određenih engleskojezičnih okultnih bratstava , da bi zavladali svijetom. Ta okultna bratstva djeluju kroz stoljeća; ono što jedna „braća“ započnu to ostave slijedećoj generaciji kao zadaću, a ta generacija opet slijedećoj sve dok se posao ne završi. To se mora shvatiti kao slobodnozidarsko, tj.masonsko djelovanje u (slobodno)zidarskom smislu, dok se hram (njihovog) boga ne sagradi. Zadaća se ne mijenja pa makar njeno izvršenje trajalo tisućljećima, bez obzira koliko puta započinjali nanovo ukoliko im netko (privremeno) naruši ostvarenje njihovog cilja. To ništa drugo ne znači nego da ako se hoće prepozanti njihov rukopis treba poznavati njihove namjere i kontekst povijesti najmanje kroz desetljeća, a još bolje – kroz stoljeća. Pogotovo je nužno prepoznati bitna politčka zbivanja zadnjeg stoljeća, pa i dva, jer inače nema šanse prodrijeti u masonsku priču koja se dnevno razvija pred našim očima.
Francuska revolucija krajem 18. stoljeća je produkt masonsko-iluminatske zavjere i engleske politike centralizirane tada u osobi šefa engleske tajne službe Jeremy Benthama. Od tada su francuska politika i francuski političari (izuzev nekoliko iznimaka) u neprekidnom opsluživanju britanske (engleske) politike i općenito englesko-jezične masonerije, i to kroz javnu politiku Francuske i tajne spletke putem Velikog Orijenta Francuske. Dan takozvanog napada na Bastillu 14. srpnja 1789. kao početak Francuske revolucije je najvažniji državni praznik Francuske, iako je to čisti masonski praznik koji označava početak uništenja kršćansko-europske kulture i civilzacije. Tako je ove godine na masonski praznik 14. srpnja francuski mason François Hollande javno zatražio da se u Europi stvori „Europska gospodarska vlada“, ukazujući time na Grčku krizu koji su sami masoni stvorili, baš da bi zatražili takve mjere kao što je stvaranje jedinstvene vlade. No može se na sve to i ovako gledati: da je na francuski praznik 14. srpnja francuski predsjednik Hollande zatražio Europsku vladu za spas Eura i Europe za čiju propast su krvi Nijemci jer ne šalju kamione Eura Grčkoj. Javnosti se servira ova druga priča, dok ona prva istinita. Danas Francusku revoluciju jednako visoko vrednuju komunisti i liberali, što nije ni čudo jer i jedna i druga ideologija su masonske konstrukcije . Poznavanje ovih činjenica je preduvjet razumijevanja uloge tzv. francuske politike glede stvaranje Eura, jer se u biti radi o masonskoj politici vođenoj kroz francusku politiku, a koja nije u interesu ni francuskog naroda niti bilo kojeg drugog naroda u Europi.
Začeće Eura
Iz toga je vidlijivo da zbilja treba promatrati jedno dulje političko razdoblje europske politike, da bi se došlo do „začeća“ Eura. Na sjednici preteče EU-a „Europske gospodarske zajednice“ je 1969. u Den Haagu je pod vodstvom luksemburškog premjera Pierre Wernera osnovana komisija koja je 1970., kao takozvana „Werner-komisija“, predložila stvaranje zajedničke valute do 1980. godine. Dodatno je uz to trebala krenuti liberalizacija prometa kapitalom. No taj pothvat se iz različitih razloga izjalovio, pogotovo radi sloma Bretton-Woods-sistema. U ožujku 1971. je izbila žestoka diskusija oko pravca djelovanja. Prvenstveno su čvrsta Njemačka i Nizozemska htjele najprije koordinirati gospodarsku politiku dok su preteženo frankofone Francuska, Belgija i Luxemburg htjeli koordinirati monetarnu politiku. No Werner-komisija je predvidjela paralelnu gospodarsku i i monetarnu uniju, što nije uspjelo jer se gotovo ništa nije moglo uskladiti. Preživio je samo savez čvrstih valuta, takozvan „Europski mjenjački savez“ Savezne Republike Njemačke, Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Danske, koji je dopuštao samo minimalne razlike u inače čvrstom omjeru mijenjanja valuta. Ostale (južnjačke) države Europske Zajednice su morale napustiti taj savez jer im je valuta prebrzo propadala naspram (sjevernih) čvrstih. Vjerojatno je to bio jedini realno mogući labavi monetarni savez, jer baš današnja slabost Eura ukazuje jasno na to da jake gospodarske privrede pomažu slabijim privredama što dovodi do neizdržive napetosti i pucanja unutar samog Eura. Novi pokušaj je uslijedio 1979.g. uspostavom „Europskog monetarnog sustava“ koji je trebao onemugućiti veće skokove kurseva unutar država članica Europske zajednice. S tim u sklopu stvoren je i ECU (European currency unit) kao „Europska monetarna jedinica“.
Lueksemburški igrači za Francuze
Do tog momenta teško je prepozanati tko je gurao Europu, tj. užu „Europsku Zajednicu“ da stvori ujedinjenu monetu, iako bi se iz današnjeg pogleda moglo indikativno komentirati da je prije 45 godina tadašnji frankofonski luksemburški premjer Werner gurnut u prvi plan da gura „francusku“ tj. masonsku ideju zajedničke valute. Bez daljnjega se može povući paralela prema današnjici, odnosno prvom polugodištu 2015. Do ranog ljeta luksemburški frankofonski predsjedatelj Europske komisije Jean-Claude Juncker je na pregovorima s Grčkom vukao bezobrazno na „francusku“, tj. grčku, stranu. Ali kad je u srpnju počeo pregovor o trećem paketu pomoći Grčke, predstavnici Euro-zemalja su ga radi te drske pristranosti Grčkoj i Francuskoj isključile iz pregovora, što ni jedan medij nije primijetio iako se Juncker čak javno žalio da nije dobio mandat za pregovore. Juncker nije imao mandat niti za pregovore o drugom paketu pomoći, ali su si on i francuski komisar Pierre Moscovici lukavo prisvojili mandat za pregovore i neprestano manipulirali progovorima u korist Grčke i francuskih, tj, masonskih ciljeva. Euro-grupa je u trećem krugu pregovora ne samo izbacila grčkog ministra Varoufakisa iz pregovora, nego i njegove pomogače u podvalama i provokacijama, Moscovicija i Junckera, što su svi mediji ili prešutjeli ili uopće nisu primjetili. A sva trojica: Varoufakis, Moscovici i Juncker su Rothschildovi i Soroševi igrači koji imaju zadaću uništiti Euro. U toj igri je i Christine Lagarde, samo što ona nije još sasvim otkrila svoje karte.
No vratimo se genezi Eura. Uspješni pokušaj uvođenja Eura započinje 1988., i to s obećavajućim podlogom ECU-a, koji kao „književna“ monetarna jednica za obračuavanje već postoji. Sve je krenulo od takozvanog „Delors-izvještaja“. Francuz i dakako mason Jaques Delors je bio predsjednik Europske komisije (1985-1995.) i na vrhuncu skepticizma prema stvaranju monetarne unije upravo je on uspio nagovoriti „Europski savjet“ da postavi radnu grupu, u kojoj bi (skeptični) predsjednici nacionalnih banaka trebali izraditi prijedlog o zajedničkoj valuti, dok je on sam predsjedavao i manipulirao u toj komisiji. 1989. je ta komisija predložila uvođenje zajedničke valute u tri koraka, ali uz protivljenje Velike Britanije i Njemačke prvenstveno radi sužavanja nacionalne suverenosti, dok se Njemačka još dodatno protivila radi moguće nestabilnosti budućeg novca, što je bilo vrlo lako za predvidjeti.
Mitterrand hoće Euro
Ideja jedinstvene EU-valute je bila izričita želja francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda. Francuska je već dulje vrijeme gospodarski zaostajala za Njemačkom i gubila primat u kontinentalnoj Europi, što je zapravo u interesu Velike Britanije, zapravo UVLE. Mitterrand, tj. francuska politika, točnije VOF je tu ideju jedinstvene monete već dulje gajila i francuski političari su tražili načina kako tu ideju realizirati. Da je Euro francuski projekt se pokazuje već time da su Francuzi od samog početka pazili da Euro bude tek toliko jak koliko je njihova privreda slaba, što nisu baš uspijeli. Gledano iz kuta francuskog interesa to je posve razumljiva strategija. Ali francuski političari, mahom masoni VOF, su čak i više od toga željeli, oni su željeli da Euro bude toliko slab da šteti čak i francuskim interesima. Ali to nije više politika u korist francuskih interesa, nego u korist raznih oligarhijsko-okultnih krugova koji s englesko-jezičnog područja već duže od jednog stoljeća manipuliraju europskom politikom baš kroz VOF. A ta politika je vidljiva i ovih dana kad je Njemačka htjela bankrotiranu Grčku izgurat iz Eura i time ograničiti štetu na do sada već izgubljenih 320 milijardi Eura. I s time bi bila zaključena „Grčka bolest Eura“. Inzistiranjem Francuske da bankrotirana Grčka ostane u „Eurolandu“ produbljuje namjerno „Grčku bolest Eura“ i dovodi sam Euro pred bankrot s perspektivom bacanja središnje Europske privrede na koljena, a baš to je u interesu određenih anglosaksonih krugova u Britaniji i Americi. Takav slom bi daleko teže pogodio Francuze nego Njemce. Iz toga se vidi da ta „prijateljska“ francuska politika prema Grčkoj nije interes ni francuskog, ni grčkog, a niti bilo kojeg drugog naroda „Eurolanda“, nego je isključivo interes engelsko-jezičnih oligarhija.
Iako je Jaques Delors uspješno izmuljao svoj izvještaj pa i plan o stvaranju jedinstvene monetarne jedinice, otpor Velike Britanije i (Zapadne) Njemačke je bio neslomljiv. Kad je Njemačka stajala pred ujedinjenjem Mitterrand je vidio svoju šansu da stvori Euro, iako tada teoretski još nije nije imao to ime. Mitterrand se je našao s Thatchericom da postave zajedno njegov uvjet Kohlu; da Njemačka uđe u zajedničku valutu kao uvjet francusko-engleskog pristanka na ujedinjenje Njemačke. Britanska premijerka Margaret Tatcher i francuski premijer François Mitterrand su se jednostavno našli zatečeni da je njemački kancelar Helmut Kohl kod Sovjeta i Amerikanaca već mimo njihovog znanja isposlovao njihovo odobrenje za ujedinjenje Njemčake (vidi prvi dio). Njemačka je službeno bila 50 godina okupirana od četiri pobjedničkih sila od 1945.-1995., i nije mogla donositi takve odluke bez dozvole „okupatora“.
Thatcher i Mediterrand su bili dva različita tipa čovjeka. Françoisa Mitterrand, socijalist i mason je bio francuski političar par excellence. Uglađen, fin, elegantan, retoričan, licemjeran, prevrtljiv i podmukao. S jedne strane je u Drugom svjetskom ratu kolaborirao s Njemcima a s druge strane s otporom. Dok je Mitterand stvarao političku karijeru nemilice je progonio sve koji su preduboko preispitivali njegovu ulogu u Vichy-režimu. Židovski povjesničar Micheal Bar-Zohar je dokazao de je Mitterand u mladim danima bio ultradesničar što podrazumijva da je svjesno stajao uz kolaboratere pronjemačkog režima toliko dugo dok njegov kraj nije bio izvjestan te je tek onda na brzinu promijenio stranu i političku idologiju. Sve te inidicije i dokazi su nestale u francuskoj povijesti. Političari takvog profila su najidelanija sirovina za masonske rabote.
Thatcher nije bila masonka, što je vrlo rijetka iznimka za britanskog premjera, isto kao što nekad Charles De Gaulle nije bio mason, što je također iznimka za jednog francuskog predsjednika. Margaret Thatcher je bila tipična čisto imperijalističko-britanski orijentirana političaraka. Tvrda, ohola, neumoljiva, cinična i u svojoj bliskoj okolini omražena žena. Dok je ona sprovodila politiku koja se poklapala i s ciljevima UVLE ona je bila „trpljena“. Od onog momenta kad to više nije bilo tako, ona je nemilice maknuta. A sve upućuje na to da ona osobno nije bila na strani Miloševića, što je bila britanska masonska politika, pa je brzo maknuta da bi Britanci nesmetano provodili svoju čisto prosrpsku politiku na Balkanu. Niti jedan vodeći britanski političar nije tako brzo, brutalno i odvratno odstranjen s političke pozornice kao ona, što samo ukazuje da nije bila dio pravog (masonskog) establišmenta i da je bila samo tolerirana dok je masonima bila korisna. Ona tu brutalnost odbacivanja u beznačajnost nikad nije prebolila.
Euro ipak i želja Velike Britanije
Što se Thatcherice osobno tiče, ona je svakako bila protiv ujedinjenja Njemačke, sa ili bez Deutsch-Marke. Kako je ipak došlo do toga da je na to pristala, nije poznato. Vjerojatno su određeni masonski krugovi oko nje djelovali na nju da prihvati Mitterrandov uvjet kao zajednički. A i ne bi bilo dobro da je ona ostala sama sa svojim „NO“, što bi bacilo „neprijateljsku“ mrlju na politiku Ujedinjeng Kraljevstva u kojem je forma najvažnija, kolikogod bila lažna, pa je tako nestanak Deutsch-Marke bila neka utjeha. Helmut Kohl se tim zahtjevom da napusti Marku našao zatečen, ali ne baš iznenađen. On je takoreći sam u šest očiju sklopio dogovor da napusti Marku i uđe u još nepozanti „Euroland“. Samo najbliži suradnici su znali za taj „deal“, ili kako to Njemci nazivaju „Kuhhandel“ (= trgovanje kravom). Kohlu je bilo jasno da tu trgovinu ne može odbiti ako hoće ujedinjenu Njmačku i on je prve korake odricanje od Marke sproveo tajno, pa zatim čisto diktatorski kad je postalo javno. Masoni su tako kroz francusku politiku „ulovili“ Njemačku u zajedničkoj valuti, i sad treba tu valutu uništiti ili ju držati barem mekano prema dnu da bi se neutralizirala njemačka gospodarska sila. Ta bitka oko jakog ili slabog Eura između Njemačke i Francuske traje od samog početka do dan danas, a izvjesno je da će trajati i dalje. Jasno je da Velika Britanija nije pristupila toj lakrdiji od Eura, koja na dugi rok samo njoj koristi u Europi. Kad je moja žena baš u vrijeme stvaranja Eura završila studij internacionalne financijske strategije u Londonu, njima je bilo „stručno“ rečeno da je budući Euro tako konstruiran da mora propasti, i da jednostvano nema šanse za opstanak. To je bilo (i jest) javno učenje u Britaniji među ekonomistima koji su upućeni u materiju. Interesantna je još jedna činjenica: zajednička valuta trebala je biti uvedena tako da svaka država zadrži svoj naziv novca, ali da ipak bude jedinstven. To je bila njemačka ideja, zamišljena da bi se držala otvorena vrata u slučaju neuspjeha da se svaka zemlja može lakše vratiti svojoj valuti. Tko se žestoko protivio tome i uspješno uložio veto? Upravo Velika Britanija! Ona je, iako nije bila dio zajedničke monetarne zajednice, htjela Njemačku totalno upropastiti Eurom. Ime Euro je tada (prisilno) izmislio njemački ministar financija Theo Weigl.
Uvođenje Eura je definitivno odlučeno 1998.g., iako je u Njemačkoj golema većina bila totalno protiv. 31. Prosinca 1998. su nepovratno fiksirani tečaji nacionalnih valuta prema budućem Euru. Prvog siječnja 1999. je osnovana Europska središnja banka. Prve zemlje koje su 1999. Nominalno prihvaćene u Eurozonu su: Finska, Irska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Njemačka, Austrija, Francuska, Italija, Portugal, Španjolska. Uvođenje javnog prometa Eurom je počelo 1. siječnja 2002. Sve te zemlje su više ili manje muljale da ispune zadane kriterije za ulazak u „Euroland“. Grčka je pristupila Eurozoni nominalno 2001., čisto političkim utjecajem Francuske, mimo svih kriterija i van svake pameti. No to je priča za sebe…
Ivan Vidas-Punta, pismo čitatelja
