Srbija je oduvijek imala umreženu strukturu svojih političkih žbirova. Tradiciju srbijanske vojne špijunaže utemeljio je još časnik srpske vojske Dragutin Dimitrijević – Apis. Podrijetlom Cincar (Vlasi, tj. Aromuni na području Srbije), a životnim putem taj zadojeni velikosrbin, je i najzaslužniji za poznati svibanjski prevrat iz 1903. godine kad je u Srbiji izvršen vojni puč i umjesto svrgnute dinastije Obrenovića na čelo Srbije dovedena dinastija Karađorđevića. To je ujedno označilo i kraj stogodišnjega međusobnog obračuna pripadnika dvije dinastije koje su se krvavo borile za kraljevski tron u Srbiji. Zanimljivo, srbijanski, a potom I jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević nije bio velikodušan prema glavnome zavjereniku Dimitrijeviću zvanome Apis, koji je nezadovoljan vladavinom novoustoličene dinastije pokušao usred Prvog svjetskog rata organizirati novi prevrat izbacivanje sa prijestolja i Karađorđevića. U tome je pionir suvremene srbijanske špijunaže Dragutin Dimitrijević osujećen, njegov plan je otkriven i na sudskom procesu 1917. godine osuđen je na smrt i strijeljan. Ni prema drugom političkom akteru zaslužnom za dolazak Karađorđevića na vlast, kralj Aleksandar nije bio ništa popustljiviji. Poslije jedne burne i žučne rasprave sa predsjednikom Vlade i liderom srbijanskih radikala Nikolom Pašićem, jugoslavenski monarh se na ostarjelog čovjeka toliko izgalamio da je ovome pozlilo. Dobio je ubrzo kap i preminuo je 1924. godine. Tako se Aleksandar Karađorđević riješio dvojice ljudi kojima može zahvaliti što je njegova dinastija uopće došla na vlast u Srbiji 1903. godine.
Suvremeni srpski špijuni nisu možda kalibra spomenutoga Apisa koji je svojim djelovanjem promijenio povijest na usijanome balkanskom području Srbije. Ali, slučaj obitelji Komazec životno razapete između Hrvatske i Srbije je doista nevjerojatan i jedinstven. Proslavljeni hrvatski košarkaš Arijan Komazec branio je boje Hrvatske na mnogim velikim natjecanjima i osvojio u karijeri nekoliko vrijednih odličja u dresu hrvatske košarkaške vrste. Naslijedio je košarkašku lozu obitelji budući da je i njegov otac Milan svojedobno bio aktivni košarkaš i sa Zadrom još šezdesetih godina prošloga stoljeća osvajao naslove prvaka bivše Jugoslavije. Obojica u Hrvatskoj slove za ljude odane hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Međutim, u Beogradu žive njihovi prvi rođaci, Milanov rođeni brat Đuro sa suprugom Kristinom i dvojicom sinova i njihovim obiteljima. Svi su izrazito četnički nastrojeni, a Đurin stariji sin Dejan je bio član Šešeljeve SRS, poslije i Nikolićeve i Vučićeve SNS koja je i sad na vlasti u Srbiji. Dejan Komazec je i veliki prijatelj Aleksandra Vučića, a njihovo poznanstvo nije vezano samo za političku i stranačku aktivnost, nego datira iz vremena zajedničkih studija na beogradskom Pravnom fakultetu gdje su se i upoznali. Komazeci su tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku skupljali novčanu potporu po Beogradu za srpske paravojne postrojbe koje su harale i pustošile Hrvatskom. Financirali su Komazeci vojsku koja je žarila i palila po cijeloj Hrvatskoj i gradu Zadru iz kojeg su kao velikosrpski elementi dragovoljno otišli u Srbiju još 1989. godine. Ostavili su u Zadru nekretninu u vidu ogromne kuće usred Zadra i za cijelo vrijeme rata na nju je pazio, naravno, Milan Komazec, nekada novinar Slobodne Dalmacije, skupa sa svojom obitelji, dakako i sa sinom Arijanom, bratom od strica Dejana Komazeca, koji je u Beogradu nerazdvojan od Aleksandra Vučića i četničke bagre. Suvišno je isticati da stanoviti Dejan Komazec kao originalni salonski četnik i pripadnik više klase iz obitelji dvoje liječnika kardiologa, nikad nije uzeo pušku u ruke da puca po Hrvatskoj. Štoviše, vezama njegove majke Kristine sa poznatim beogradskim psihijatrom Jovanom Marićem, također velikosrbinom po opredjeljenju, Dejan si je pribavio lažnu psihijatrijsku dijagnozu i trajno je oslobođen od služenja vojske. Oni iz nižih društvenih staleža u Srbiji su masovno bili mobilizirani, a ovi poput Komazeca samo su čekali epilog rata da svi skupa dočekaju eventualnu pobjedu, koja im je danas, naravno, daleka kao i fatamorgana u pustinji Gobi. Ali, kako rekoh, na drugi način su prikupljanjem novca za četničku vojnu bandu, Komazeci zdušno dali obol srbijanskoj vojnoj agresiji na Hrvatsku. Značajan udio u tome je pružio i treći brat iz familije Komazec, a to je Milanov i Đurin brat Slobodan, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu. On je i tijekom i poslije rata, kao i pobrojani Komazeci bio član Šešeljeve SRS, u kojoj je obnašao i značajnu političku funkciju u vrijeme Šešeljeve ratne vladavine u toj zločinačkoj stranci. Komazeci su se bez imalo srama i savjesti tijekom ratnog razdoblja za svoje životne potrepštine opskrbljivali ukradenom robom sa hrvatskog bojišta koju bi im doma doturali srpski četnici sa fronte. Tako su doma imali uvijek nove garniture namještaja, bijele tehnike i TV, audio i video uređaja, opljačkanih od njima nepoznatih vlasnika Hrvata iz hrvatskih sela i gradova diljem Hrvatske. Gazeći Hipokratovu zakletvu, Đuro Komazec, kardiolog uposlen u Centralnom zatvoru u Beogradu znao je napisati po nalogu režima ratnog zločinca dijagnozu B.O. na smrt prebijenim Vuku i Danici Drašković koji su se kao pobočni suradnici režima 1993. u jednom trenutku izmakli kontroli Miloševića, nenajavljeno prosvjedovali na trgu i doživjeli brutalno prebijanje od strane policije. Završili su i u zatvoru, gdje im je po direktivi Miloševića, režimski kardiolog Đuro Komazec napisao laž kako im nije ništa i da mogu trenutačno dobiti otpust iz bolnice. Da ova tragikomedija sa obitelji Komazec bude potpuna, zbog svoje površnosti i neinformiranosti o njihovim ratnim aktivnostima, država Hrvatska je omogućila da dobro čuvani stan u Zadru na koji je pazio Milan Komazec, bogato unovče i nakon rata prodaju jednoj hrvatskoj izbjegličkoj obitelji iz Bosne. Tako su se četnici Komazeci koji su radili o glavi hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, još i materijalno okoristili od države na čijem su uništenju svesrdno radili.
Drugi slučaj iz Beograda nam govori o posve drugoj situaciji jedne hrvatske obitelji iz Beograda prema kojoj Srbija ni izbliza nije imala sluha kao Hrvatska za Komazece, unatoč tome što je hrvatska obitelj Mrđen za Srbiju i njezine političke intererse učinila sve što je mogla, pa i preko toga. Dva rođena brata Ivan i Vladimir Mrđen potječu od oboje roditelja Hrvata, oca Antona, vojnog lica i uvjerenog titoiste i Jugoslavena i majke Janje domaćice. Kad je izbio rat u Hrvatskoj, mlađi brat Vladimir, kavanski tip sklon alkoholu, kocki i tučnjavi, na provokacije i izazove njegovih prijatelja Srba da mu kao Hrvatu ne vjeruju da je lojalan Srbiji, zakleo im se u kavani da će im svima dokazati da je veći Srbin od svih njih zajedno. Rečeno – učinjeno. Prijavio se u srbijanske paravojne postrojbe, okačio srpsku strojnicu o svoje hrvatsko rame i krenuo put Hrvatske ubijati i razarati zemlju i narod kojem pripada i po ocu i po majci. Sudjelovao je u srbijanskim napadima u Slavoniji, odakle se vratio s fronte s bogatim ratnim plijenom, a on je bio toliko velik da je nezaposleni Vladimir to mogao unovčiti u podizanje čitave kuće u srijemskom selu Šimanovci, poznatom po mljekarskoj industriji. Zbog drastične razlike u političkim gledištima, velikosrpsko orijentiran Vladimir sve do potkraj svoga života uopće nije govorio sa šest godina starijim bratom Ivanom koji se bavio novinarstvom. Ivan je projugoslavensko orijentiran Hrvat, koji je svojim pisanjem o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu brzo skrenuo na sebe pozornost srbijanske policije, kao i njezinih podzemnih mafijaških suradnika, listom velikosrba. Kriminalci su pod paskom policije kao državni teroristi Ivanu prijetili zbog njegovog pisanja čak smrću i protjerivanjem iz Srbije, te je u jednom trenutku na razgovoru u policiji, gdje je prijavljivao prijetnje i uznemiravanja, pokleknuo i moralno posrnuo, te je u zalog za vlastitu sigurnost istodobno pristao da počne raditi za srbijansku tajnu policiju. Nagodba je pala pa Ivanu više nitko nije prijetio bombama niti iseljenjem, jer je i sam pod pritiskom i strahom za goli život, pristao da bude dio političkog sistema. Nastavio je pisati otvoreno o srbijanskim zločinima, ali sad pod zaštitom policije nije više doživljavao nikakva maltretiranja i iživljavanja od strane srbijanskih četnika. Kratko pred samu iznenadnu i naprasnu smrt mlađeg brata Vladimira došlo je do pomirbe braće koji iz političkih razloga nisu govorili od 1991. sve do 2008. godine. Usprkos činjenici da je i stariji Ivan radio godinama za policiju, nepomirljive razlike su postojale i dijelile ih u komunikaciji, jer je Vladimir očito bio četnik iz srca, a Ivan je postao policijski doušnik srbijanske policije iz golog interesa da spasi živu glavu. To ga u moralnom smislu, dakako, uopće ne opravdava za ono što je činio cinkanjem kolega sa posla srbijanskoj tajnoj policiji. Godine 2009., samo godinu dana nakon pomirbe, mlađi brat Vladimir Mrđen je iznenada umro kad su mu bile tek 54 godine života. U svom razuzdanom i boemskom življenju, taj pustolov i velikosrpski ratni avanturista, tek rođenjem Hrvat, nije se uspio ni oženiti, niti ostaviti potomstvo za sobom. U radnoj knjižici nije ubilježio niti jedan dan radnog staža. Jer, ta ista Srbija za koju se dragovoljno borio čak na prvoj crti bojišnice u Slavoniji, nikad mu nije dala bilo kakav stalan posao od koga bi se izdržavao. Pored ogromne kuće u Šimanovcima, podignute pljačkom i ubijanjem Hrvata u Slavoniji, u materijalnoj oskudici nije imao platiti ni za lijekove. Srbi, njegovi vrli prijatelji sa fronte sa kojima se borio rame uz rame za opću velikosrpsku stvar, nisu ga se sjetili u nevolji. Na drugi svijet je otišao ostavljen i zaboravljen od svih. Sad njegov stariji brat Ivan, od nedavno i umirovljenik uživa u ratnoj ostavštini pokojnoga brata u kući u Šimanovcima. Kad nije sa obitelji i unucima nekoliko tjedana zimi ili ljeti na gostovanju u dalekoj Australiji, Ivan Mrđen obitava vrlo često u kući pokojnoga brata Vladimira u Šimanovcima, sagrađenoj na krvi ubijenih, protjeranih ili opljačkanih Hrvata u ratu u jesen 1991. godine. Ne smeta Ivana Mrđena, nekad zakletog borca protiv velikosrpstva, oličenog i u njegovom bratu s kojim zato čitavu vječnost nije govorio, krvavo podrijetlo imovine u Šimanovcima koju je lagodno zaposjeo. U biti se on svojim ponašanjem, barem postuhmno, potpuno izjednačio sa svojim bratom. No, niti njega kao ni pokojnog mu brata, Srbija nije nagradila po zasluzi i onako kako je očekivao. Nikad nije stekao stan u vlasništvu, te mu je bratovljeva nekretnina u Srijemu pravi dar s neba. Kad je u Beogradu, uglavnom je u domovima dvije udate kćeri, dok je treća obiteljski nastanjena u Australiji.
Iz ove kratke priče možemo izvesti samo jedan sud. Hrvatska, koju Srbija konstantno vrijeđa i blati, skrbi predano i o imovini jednog fetivog četnika iz Beograda zvanog Đuro Komazec sa njegovom četničkom obitelji. Nijedna bomba ili bilo kakva granata nije pala, niti oštetila njegovu kuću usred rata u Zadru, a da tako bude i u miru, za sve se pobrinuo Đurin brat Milan Komazec, bivši novinar i dopisnik iz Zadra splitske Slobodne Dalmacije. Njegov sin Arijan se kao košarkaš svojski borio za boje Hrvatske, a njegov bratić Dejan je u Beogradu sa svojim četničkim suborcima radio na uništenju te iste Hrvatske. Zbog toga čina Hrvatska Komazece iz Beograda, kao što je opisano i rečeno, nikad nije kaznila. Dapače, višestruko su nagrađeni za nedjela prema Hrvatskoj. S druge strane, dvojica Hrvata Mrđena iz Beograda, inicijalno su imali potpuno različita politička stajališta spram rata u Hrvatskoj. Kasnije su se, stjecajem životnih okolnosti, njihovi različiti pogledi na politiku približili i ujednačili. Kako god se različito njih dvojica postavili prema Srbiji, u biti ona ih je jednako tretirala, samo kao Hrvate koji su za državu Srbiju nepoželjni i građani drugog reda. To su očigledno pokazali i svojim odnosom prema mlađem Vladimiru koji je i krv lio na strani te iste Srbije u ratu protiv Hrvatske koje se u njenom najtežem trenutku i iskušenju na brutalan način odrekao. Zanijekao je time i oba roditelja. Stariji Ivan, nešto kasnije je uslijed pritisaka, također, narodski rečeno “legao na rudu” i postao suradnik srbijanskih sigurnosnih službi radi vlastitoga opstanka, što mu u etičkom smislu nikad neće biti izlika za ono što je činio, pogazivši principe u koje je prije toga vjerovao i koji se kose s njegovom radnjom političkog cinkanja kolega u zamjenu za vlastitu sigurnost i puko preživljavanje. Ako je doista bio toliko privržen Hrvatskoj, kako je u ranim devedesetima to bilo vidljivo iz njegovih političkih komentara, mogao je mirno i bez problema riješiti svoj problem i na drugi način, a ne podilaženjem neprijatelju, Jer, u samoj Hrvatskoj Mrđen ima dosta rođaka i svi bi ga u to ratno vrijeme raširenih ruku primili, pogotovo zbog njegovog početnog hrabrog stava i suprotstavljanja velikosrbima usred Beograda. Kasnije je podlegao utjecaju većinske sredine, jer očito u neposrednom okruženju nije imao previše istomišljenika i borba protiv gomile velikosrba mu se u jednom trenutku učinila uzaludnom. I tako je postao samo dijelom te iste gomile i njihov sitan kotačić. Iz istočnog dijela Srijema, kao i iz Bačke i Banata, Srbi su ratnih devedesetih protjerali 45 000 Hrvata, a 99,9% tih ljudi ništa nisu skrivili Srbiji, niti su joj zlo pomislili, niti su nekom radnjom Srbiji naškodili. Jedno selo Tavankut nadomak Subotice deklariralo se Bunjevcima i masovno otišlo u rat protiv Hrvatske pod srpskom komandom. Epilog je i više nego jasan i nedvosmislen kad je u pitanju odnos Srbije prema bilo kojem Hrvatu u Srbiji. Sve te Bunjevce koji su oružjem ratovali protiv Hrvatske i hrvatskog naroda, Srbija je protjerala ravno u Hrvatsku dok je njihovo selo desetkovano, te danas ima trećinu žitelja manje nego 1991. godine. Koliko je tamo bilo sudbina tipa opisanih Mrđena, može se samo zamisliti. Kako god se Hrvat u Srbiji postavio spram Srba, iz navedenih primjera, prije ili kasnije, imat će isti tretman nepoželjne osobe na tlu Srbije. I to je pouka ove priče. Zašto Hrvatska kojoj bezobzirna i besprizorna Srbija spočitava sve i svašta, na svoj teritorij u godinama poslije rata vraća čak i one Srbe koji su u bivšoj tzv. “SAO Krajini” radili na razbijanju i komadanju te iste Hrvatske u koju se uz dopust vlasti bezbrižno vraćaju!? Toga nema nigdje na svijetu. Nasuprot tome, niti jedan od protjeranih Hrvata iz Vojvodine ili Srbije nije se poslije rata vratio na svoje ognjište. Za usporedbu odnosa Hrvatske i Srbije prema manjinskim zajednicama na svome području ovo dostatno govori i ne iziskuje bilo kakav dodatni komentar.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
