Iz Korčule i Pelješca nam pristižu vapaji upomoć, situacija se ne smiruje niti nakon tjedan dana, vatrogasci se ruše s nogu od iscrpljenosti, spavaju najviše dva sata u komadu, sedam dana su na vatrenoj fronti ogromnih prostora i nesavladive dužine! Nepregledne površine vatrene stihije protežu se od Ponikava, preko Dančanja, prebacuju se Brijest, Pijavičinu, ne staju pred Žuljanom. Vatrogasci strepe za Ston, njih 200-300 nisu supermeni koji mogu biti svugdje odjednom. Oni ne mogu držati pod kontrolom kilometre požarišta i hektare borove šume, jer – fronta je ogromna, a vjetar i vrijeme nisu na našoj strani. Ovoga puta radi se o elementarnoj nepogodi katastrofalnih razmjera koju naši vatrogasci usprkos nadljudskim naporima ne mogu sami obuzdati! Budući da ne postoji razrađen sustav za elementarnu nepogodu ovakvih razmjera, opravdano je pitanje: zašto se u međuvremenu nitko nije sjetio zatražiti pomoć EU zemalja?! Prije par godina smo spremno slali kopnene i nebeske snage upomoć Grčkoj, a Crnoj Gori smo poslali vlastite kanadere. Tko će pomoći nama sad, kada smo članica EU? Je li moguće da je naša Vlada toliko nesposobna da se nije sjetila čak ni zatražiti pomoć na koju imamo svako pravo?! Ljudskih žrtava nema zahvaljujući prisebnosti i učinkovitosti naših vatrogasaca, ali Pelješac je izgorio! 
Prije nekoliko godina na retrospektivnoj izložbi jednog od najboljih slikara svih vremena, našega Mate Celestina Medovića u Klovićevim dvorima, vidjela sam njegovu sliku požara iz 1917.g. koja me se posebno dojmila. Sjećam se fascinacije tom malom slikom u ulju nastalom prije 100 godina i doslovce osjetila žar vatre. Sva opasnost, divljina i pogibeljnost požara je bila zarobljena na tom malom platnu za sva vremena kao upozorenje slijedećim naraštajima. Ova utjelovljena vizija paklene strave zauvijek je našla mjesta u mom imaginarnom muzeju najboljih slika koje sam ikada imala prilike vidjeti. Nisam mislila da će ta slika danas ponovo postati tragična stvarnost prekrasnog Pelješca…
Ingrid Runtić
