Dubina srpske zablude i samoobmane o vlastitom utjecaju i moći i u sferi odlučivanja u sportu na europskoj i svjetskoj razini, seže još u vrijeme postojanja bivše države Jugoslavije. Mlađi naraštaji u Hrvatskoj to ne pamte, ali stariji se odlično sjećaju kako su se najbolji i najpopularniji hrvatski klubovi Dinamo i Hajduk zbog političkih direktiva beogradske centrale zlopatili u ligi bivše SFRJ i kako im je bilo na stotinu načina onemogućavano da osvoje naslov prvaka države. Refleks te posvemašnje političke svemoći je i današnje reagiranje cjelokupnog beogradskog tiska i elektronskih medija koji listom na križ razapinju UEFA-u što Hrvatsku nije kaznila onako kako je Srbija to htjela!? Tko je Srbija da o bilo čemu vezanom za Hrvatsku odlučuje u njezino ime? Nitko i ništa, skoro već četvrt stoljeća. Ali, srbijanski žal za prohujalim vremenima kad su hrvatskim nogometnim klubovima i općenito hrvatskim sportašima u bivšoj državi, upravo oni svojom zlobom određivali desetljećima mjeru sportskog postojanja, i dalje je jača od svijesti da su Hrvatska i Srbija odavno već dvije zasebne države i da je u takvim uvjetima nenormalno bilo kakvo arbitrarno uplitanje Srbije u stvari koje se tiču isključivo Hrvatske. Vratimo li malo unatrag kotač sportske povijesti, bit će jasno zašto se Srbi i Srbija u opsesiji svoje lažne veličine, kao samozvani suci, smatraju “pozvanim” da oni izmišljaju kazne Hrvatskoj za nepostojeće grijehe, koje samo umišljeni Srbijanci vide.
Nogomet je danas uz naftu, vodu i informacije jedna od četiri najprofitabilnije djelatnosti u svijetu. Bio je na visokoj platežnoj razini i od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je počela njegova nagla komercijalizacija. I to je bio izazov za moćnike tada politički podijeljene Europe, kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka da kroz europska nogometna natjecanja brendiraju sportske klubove. Najveću zaradu donosilo je sudjelovanje u Kupu evropskih prvaka, preteči današnje Lige prvaka Europe. Samo su prvaci svake zemlje igrali u najelitnijem natjecanju, pobjednici kupova igrali su u Kupu pobjednika kupova, a drugi, treći ili četvrti, iz jačih liga i peti na tablici, svrstavani su u Kup UEFA. I prije osnutka ovih euro natjecanja, počele su ogromne i bezočne krađe hrvatskih klubova, najprije u poslijeratnoj FNRJ. Već u prvome prvenstvu Dinamo je bio viceprvak iza vojnog kluba Partizana, za koji su tad nastupala u prvoj postavi osmorica nogometaša iz prijeratnih zagrebačkih klubova. Ključni trenutak sezone zbio se u Podgorici. Dinamo je pobijedio Budućnost 3:2, ali nekad nije kraj kad je kraj, nego kad neki komunistički dripac to sam ustvrdi. Blažo Jovanović, glavni komunistički čelnik Crne Gore u to doba, odmah nakon utakmice uletio je kao furija na teren i sucu i delegatu utakmice uperio pištolj u usta uz prijetnju da će ih upucati, ako u zapisnik ne unesu lažni rezultat 2:2. Prijetio je smrću i dopisniku Tanjuga, ukoliko objavi bilo kakvu drugačiju vijest od one koju je želio a to je da je rezultat 2:2. Svi su morali udovoljiti jednom silniku i razbojniku i već tada je svatko iole razuman mogao naslutiti, što sve hrvatske klubove iščekuje u mnogim narednim godinama i desetljećima. U sezoni 1950/51. Dinamo je imao tri kola prije kraja pet bodova vise od Zvezde. Onda je Zvezda pobijedila u Zagrebu momčad Dinama 2:1 i to golom iz čistog zaleđa napadača Tomaša Tomaševića. Tako je Dinamo dva kola prije kraja imao još tri boda fore. Onda su uoči susreta sa Sarajevom svi prvotimci Dinama iznenada oboljeli od želučane gripe i klub je tražio odgodu utakmice, ali savez na Terazijama u Beogradu nije htio ni čuti za tako nešto jer je već uvelike radio u korist Zvezde. Sarajevo je pobijedilo juniore Dinama 3:1, Zvezda je svog takmaca rutinski odradila i razlika je bila samo bod uoči posljednjeg kola. I umjesto da se dvije utakmice odluke u zadnjoj rundi odigraju u isto vrijeme, u vrhu NSJ pod izravnom kontrolom Zvezde i Partizana, samovoljno odlučuju da najprije u subotu odigraju OFK Beograd i Dinamo, a u nedjelju Zvezda i Partizan, koji će ovisno o ishodu subotnjeg dvoboja znati koji je rezultat Zvezdi potreban da prestigne Dinamo i osvoji svoj prvi naslov u povijesti kluba. OFK Beograd i Dinamo su odigrali 0:0, a dan kasnije gledatelji su se valjali od smijeha gledajući cirkusku predstavu Zvezde i Partizana. Pobijedila je Zvezda 2:0, taman rezultatom kojim je dostigla i zbog boljeg omjera vise datih zgoditaka prestigla Dinamo. Jedan detalj s tog meča govori vise nego tisuću slika. Nogometaš Partizana, Zagrepčanin Zlatko Čajkovski, u jednom trenutku izbio je sam ispred vratara Zvezde, zaobišao i njega i pred sobom je imao samo prazan gol. Onda je uz gromoglasni smijeh sa tribina, mirno sačekao vratara Mrkušića da se vrati na gol crtu i samo mu je ispred gol linije prijateljski vratio loptu natrag u ruke. Kako je na banditski i razbojnički način Zvezda, receptom Partizana iz 1947. i sama političkom silom Titovog pijandure i tad vodećeg srbijanskog komuniste Slobodana Penezića – Krcuna, prigrabila prvi naslov, tako je u paralel slalom sa Partizanom, osvajala i sve naredne naslove prvaka do raspada zemlje 1991. godine.
Ponekad hrvatskim klubovima ni osvojeni naslov najbolje momčadi u zemlji nije garantirao igranje u najprestižnijem Kupu europskih prvaka, gdje se obrtao i najveći novac, te je jasno zašto su se vojni i policijski kandidati iz Beograda Partizan i Zvezda otimali da upravo oni sudjeluju tamo gdje je i najveća novčana zarada. Kada je uspostavljen KEŠ 1955/56. kao prvak Jugoslavije trebao je Jugoslaviju predstavljati Hajduk koji je uvjerljivo osvojio prvenstvo 1955. godine. Ali, politički moćnici uz vojnu vrhušku blisku vojno ustrojenom JSD Partizan, na bahat i bezobziran način je odredilo da Partizan igra umjesto Hajduka u Kupu europskih prvaka. Čak se nisu ni udostojali uopće obrazlažiti takvu skandaloznu odluku. Ova epizoda iz 1955. demantira teze mnogih kako je Hajduk bio Titov ljubimac i mezimac. Da je tako doista bilo, tada svemogući diktator Tito ne bi dopustio Partizanu i vrhu NSJ da hrvatskom nogometu zadaju i treći politički udarac od 1947. godine. Od šezdesetih otimačine i sustavno pljačkanje hrvatskih klubova dobili su još jači zamah, jer je u nogomet ulazio još veći novac koji je željela kontrolirati i njime raspolagati samo nogometna Srbija, a to će postići samo ako njezini klubovi stalno igraju u najvećem i najisplativijem natjecanju zvanom Kup europskih prvaka. Godine 1960. Dinamo je u finišu tukao uvjerljivo i Zvezdu i Partizana, ali je izgubio ključni duel od Hajduka u Splitu 3:2, usprkos vodstvu 2:0 i time i odlučujuće bodove u foto finišu. Zvezda je opet bila prva, iako je Dinamo lako tukao u međusobnom srazu. Te godine Dinamo je u uzbudljivom meču finala Kupa u Beogradu pobijedio sastav Partizana 3:2. Dražan Jerković se, međutim, usred slavlja osvajanjem kupa, vratio ozlojeđen u Zagreb, rekavši surovu istinu kako je Dinamu sudac Fahrudin Taslidžić od šest regularno datih pogodaka prizano samo tri, a Partizanu je izmislio dva jedanaesterca iz kojih je zabio oba svoja gola. I umjesto da bude 6:0 za Dinamo, na koncu je bilo jedva 3:2 za zagrebački klub. Samo tri godine kasnije, u prvenstvu 1962/63. Jerkovićev vapaj za pravdom, dobio je još jednu gorku potvrdu na travnjaku Partizanovog stadiona. U utakmici odluke za naslov prvaka Partizan i Dinamo su odigrali 1:1, ali sudac debitant Lado Jakše je doslovno opljačkao Dinamo i ukrao mu čistu pobjedu i naslov prvaka. Poslije se ispostavilo da su u poluvremenu utakmice u službeni prostor rezerviran za suce uletjeli policajci sa repetiranim pištoljima, uperenim u Jakšea i međašnje suce, a uz to su usmjeravali i dresirane vučjake u smjeru Jakšea i pomoćnih sudaca. Prestrašeni mogućnošću da budu likvidirani, svi suci, na čelu sa Jakšeom su, ovako ucijenjeni istrčali na travnjak i drugo poluvrijeme odsudili tako da im život ne bude visio o koncu po svršetku utakmice. Jedan iz bratskog tandema mafijaško – kriminalnog nogometnog podzemlja zvanog Partizan – Zvezda, tako se još jednom domogao papirnatog naslova prvaka u koji su samo mazohisti mogli vjerovati.
Nakon osvajanja Kupa sajamskih gradova 1967. Dinamu je porasla međunarodna reputacija, pa su “plavi” uoči sezone 1968/69. i uz suglasnost UEFA, izborili rješenje da prvenstvene oglede lige SFRJ, poglavito derbije “velike četvorke” vode inostrani suci i to iz Italije, Mađarske, Rumunjske i Austrije. Dinamo je te sezone, koristeći relativno normalnije okolnosti i nešto lojalniju konkurenciju, zahvaljujući nepristranim stranim sucima, na terenu baš Zvezdi i Partizanu dokazao kao nitko prije ili poslije te sezone koliko su slabi i nejaki u uvjetima ravnopravne borbe bez pomoći sudaca na koju su već toliko navikli da su to smatrali nečim posve prirodnim i bogomdanim za njih. Dinamo je tukao Zvezdu 3:0 u Zagrebu i 3:1 u Beogradu, a Partizana 3:0 u Zagrebu i 2:0 u Beogradu. Upravo taj duel u Beogradu ostao je urezan u pamćenje svih dinamovaca. Pri rezultatu 1:0 za Dinamo sudac Sergio Gonella iz Italije dosudio je kazneni udarac sa 11 metara za Dinamo nakon obaranja Čerčeka i Dinamo je povisio na 2:0. Cijeli stadion je zagrmio kao po nečijoj zapovijedi: “Ustaše, ustaše!” U toj zemlji izmišljenog “blagostanja” Dinamovim igračima, upravi i malobrojnim navijačima na stadionu, usred Titove vladavine, Srbijanci su tako nešto mogli vikati i, naravno, prošli su nekažnjeno kao i za bezbroj radnji tijekom niza godina i prije i poslije toga. Dinamo naslov prvaka nije osvojio, jer je voljom političkih siledžija i Penezićevog nasljednika na planu sređivanja sudaca i lažiranja utakmica i titula Svetislava Stefanovića – Ćeće, ostao kratkih rukava protiv malih klubova OFFK Beograda, Bora, Maribora, Proletera, Čelika… Zvezda je u svojoj prepoznatljivoj maniri u igrama van travnjaka, bila vještija i neznanje i antitalenat i nogometnu inferiornost u usporedbi sa Dinamom po tko zna koji puta kompenzirala nasilnim metodama, osvojivši još jednu lažnu titulu. Tih šezdesetih Dinamo je znao u kupu zgromiti Partizana 7:2, a u prvenstvu deklasirati Zvezdu 6:0, natjeravši i odlazeću zvijezdu Šekularca i dolazeću zvijezdu Džajića na bijeg u svlačionu zbog osobnog srama radi prikazanog neznanja i nemoći pred Dinamom. To je bio i debitantski meč na Zvezdinoj klupi trenerskog početnika Miljana Miljanića koji će do kraja života pamtiti 0:6 i lekciju iz Maksimira. Naravno, on i uprava Zvezde, svjesni da su superiorni i politički povlašteni u igrama izvan terena u tzv. “trećem poluvremenu”, nadoknađivali su svoje minuse iz regularne igre.
Sedamdesete godine obilježila je do tada neviđena dominacija splitskog Hajduka. Splitski “bili” osvojili su četiri šampionska naslova uz pet kupova, a deseti jubilarni trofej izmakao im je poslije skandalozne krađe u posljednjem kolu u režiji Partizana. Kad je to bilo najpotrebnije, Hajduk je Partizanu pokazao gdje mu je mjesto i na stadionu JNA Hajduk je raznio i igrački ponizio vojni klub povijesnim rezultatom 6:1. Osjećajući da u zraku već lebdi neka već toliko puta viđena srbijanska prevara i podvala, oprezni Ivica Šurjak je poslije fantastičnog trijumfa izjavio kako će Hajduk i treću sezonu zaredom biti prvak samo ako mu to bude dozvoljeno. Tako je i bilo. Hajduku nisu dopustili da bude i treći puta u nizu šampion, a u posljednjem kolu, tragikomični sudac Dušan Makismović iz Novog Sada, partizanovac u odori suca, prolongirao je susret Olimpija – Partizaon toliko minuta koliko je Partizanu trebalo da zabije pobjedonosni zgoditak. Znali da su OFK Beograd i Hajduk svoj ogled na Karaburmi okončali sa 0:0. Partizanu je trebao gol u Ljubljani. I to se dogodilo skoro u 100. minuti dvoboja za konačnih 2:1 za Partizan. Suviše smjeli lopov Maksimović ljetovao je te godine u Dalmaciji i poslije svega je imao obraza čuditi se i izigravati iznenađenog i uvrijeđenog, kad su ga mještani prepoznali i automobil mu sa rive gurnuli u more. Tri godine poslije te lakrdije iz 1976, u šampionatu 1978/79. za naslov prvaka su se borili Hajduk i Dinamo. Obje momčadi sakupile su rekordnih 50 bodova, Hajduku je titula pripala zbog bolje gol razlike za pet golova, premda je Dinamo u izravnom susretu u Splitu u travnju 1979. slavio pobjedu 2.1, a dobio je i preostala dva derbija 1:0 protiv Partizana u Zagrebu i 2:1 protiv Zvezde u Beogradu. Zanimljiv je posebno bio trijumf nad Zvezdom, te godine finalistom Kupa UEFA koja je te sezone rušila čak i europske gigante u Europi, što joj je uistinu malo kada polazilo za rukom u seriji. Dinamo je i tu euro Zvezdu pobijedio na njezinom bojištu i to nakon preokreta i početnog vodstva Zvezde od 1:0. U nastavku “plavi” su zabili dva pogotka sa igračem manje na terenu. Dinamo se po riječima Pere Zlatara, tri godine sporio oko te titule sa Hajdukom, jer je NSJ na Terazijama tek u finišu prvenstva, vidjevši da će Dinamo izgleda najzad biti prvak, poslije osam mjeseci poništio vlastitu administrativnu odluku i meč prvog kola Rijeka – Dinamo umjesto 0:3 ( par forfe ishod jer nepravilno registrirani Edmond Tomić nije imao pravo nastupa za Rijeku ), registrirao utakmicu rezultatom 2:1 za Rijeku kako je bilo na terenu. Ta je odluka pala samo nekoliko kola prije kraja prvenstva. Kad je neki komunistički sud udruženog rada poslije silnih godina sudskog sporenja Dinama i Hajduka, presudio u korist Dinama, naslov mu, ipak, nije dodijeljen, jer je slučaj proglašen zastarjelim i pravno ništavim. Ovom epizodom iz 1979. godine u Beogradu su pokušali na providan način pošto poto pokvariti međusobne odnose Hajduka i Dinama i umjetno zavaditi dva najveća hrvatska kluba, da bi zbog toga zadovoljno trljali ruke i sladili se u Zvezdi i Partizanu.
Poslije 1980. godine u ulozi nezasluženog gubitnika voljom komunističkih svemoćnika iz Srbije na meti je često bio i Hajduk. Već 1980/81. Hajduku je otet naslov prvaka u korist Zvezde, premda su Splićani pobijedili Zvezdu u Beogradu 3:1, a Partizana 4:0. Ni te dvije revije pogodaka nisu bile dostatne za prvo mjesto, jer je Hajduk pao na ispitima protiv malih klubova, koji su, opet bile sigurne Zvezdine mušterije u službi kluba jugo-srbijanske tajne policije. Dvije godine nakon toga na scenu je stupio sa svojim podlim i perfidnim radnjama Zvezdin brat blizanac Partizan. Osvojio je na silu prvo mjesto, iako je u utakmici odluke bio skroz nadigran protiv Dinama. Na poluvremenu dvoboja u Beogradu Dinamo je vodio 2:0, a u nastavku do izraza je došla, kao i obično sudačka kuhinja. Anonimni sudac Blažo Zuber iz Bačke Topole izmislio je penal za Partizan kojim je domaćin smanjio na 2:1. Potom nije svirao klasičan jedanaesterac za Dinamo poslije faula nad Cerinom i sedam minuta prije kraja priznao je neregularan gol Mancea nakon njegovoga faula u skoku nad Bogdanom u šesnaestercu Dinama. Ali, tko je u tim neravnopravnim uvjetima sportske borbe još mario za fair play? Partizanu i Zvezdi je sve bilo dopušteno, njihovim suparnicima, najčešće Dinamu i Hajduku ni mrvica toga, niti tračak nade da će se ikad ti neravnopravni odnosi promijeniti. Zadnji Hajdukov pokušaj da osvoji osmi naslov prvaka u FNRJ i SFRJ vezan je za 1984/85. Splićani su bili u trci sa Sarajevom, dobrano poguranim puhanjem u jedra iz beogradskog centra moći i odlučivanja o sportskom poretku. U pretposljednjem kolu Hajduk je u Sarajevu odigrao protiv Željezničara 4:4, a na Grbavici mu je ukradena pobjeda. Istodobno, u Skopju su Vardar i Sarajevo osluškivali kretanje rezultata iz Sarajeva i odigrali nevješto montirani meč 2:2, kako je i jednima i drugima odgovaralo. Posljednje kolo bilo je, bez obzira na samo dva boda prednosti Sarajeva nad Hajdukom formalnost, jer su i vrapci na grani znali da će Zvezda u dogovoru uprava klubova, pustiti pobjedu Sarajevu. I kako su dogovorili direktori Sarajeva i Zvezde Svetozar Vujović i Dragan Džajić, tako je i bilo. Sarajevo je dobilo meč 2:1 i stiglo do svoje druge titule. Posljednja velika makinacija iz lige SFRJ datira iz pretposljednje sezone 1989/90. Već su u oblacima vjetrovi nadolazećeg rata, a nogometna srbijanska agresija u tom času obilježavala je već 45 godina svoga neprekidnog postojanja na štetu hrvatskih klubova. Dinamo je te godine bio jesenski prvak sa pokojnim Josipom Kužeom na trenerskoj klupi. U proljeće, kraće od najkraćeg. Zvezdi se svi klubovi sklanjaju i poklanjaju joj bodove bez prave borbe, dok protiv Dinama, ti isti klubovi grizu do besvijesti. I epilog je jasan. Bilo je onako kako je to teledirigiranim projektilima izvan nogometnog travnjaka odlučeno iza političkih, velikosrpskih kulisa.
Osim Dinama i Hajduka, u više navrata su žrtve Zvezde i Partizana i njihovih spletkarenja i zakulisnih igara izvan terena, bili i neki drugi klubovi. Recimo, 1983/84. Rijeka Josipa Skoblara je pokradena u finišu sezone i spriječena da postane prvi puta prvakom države, jer joj Zvezda to nije dopustila. U dvoboju odluke na Kantridi suci nisu Riječanima dali da pobijede i stignu do šampionskog pokala. Te iste sezone sasvim blizu prvog mjesta bio je i Željezničar, ali je proradila beogradska kuhinja Zvezde i Partizana i snovi Sarajlija su se raspali kao mjehur od sapunice. Koncem osamdesetih, 1987/88. mostarskom Veležu ni trijumf od 5:0 nad Zvezdom nije bio zalog za titulu, jer su iz uprave Zvezde uoči pretposljednjeg kola i sureta Velež – Sutjeska 3:3 potplatili upravo igrača Veleža Veselina Đurasovića da sabotira i opstruira igru vlastite momčadi. To je i napravio i to kao kapetan Veležovog sastava i Mostarci su podlegli pritisku i izgubili poslije i u posljednjem kolu u Tuzli iako je cijeli stadion navijao za njih. Partizan je lopovlucima ojadio Vojvodinu 1962. i Sarajevo 1965. godine, te su za svoje šampionske promocije morali pričekati 1966. i 1967. kada su iza sebe na drugom mjestu ostavili Dinamo. Dakako, Dinamo nije imao političku protekciju kao Zvezda ili Partizan, te su i dva manja kluba iz Novog Sada i Sarajeva mogli imati ravnopravno nadmetanja sa Dinamom za prvo mjesto. To se ponovilo i u opisanoj trci Sarajeva i Hajduka iz 1985. godine. Sarajlije su burno prosvjedovale i odigrale meč na ivici incidenta i prekida s Partizanom u prvom kolu prvenstva 1965/66. ne mogavši da im oproste krađu iz sezone prije toga, ali ove koji su bili i ostali đon obraza to uopće nije uzbudilo i potreslo. Oni su svoje igre van terena nastavili i dalje. Zvezda je sastav Željezničara spriječila 1968. i 1970. da dođe do naslova prvaka, te je morao pričekati šampionsko slavlje do 1972. godine. Velež se 1973. odvažio žaliti i na adresu UEFA pošto ga je Zvezda onemogućila da stigne do prvog mjesta, ali se UEFA na taj zahtjev Mostaraca oglušila. Veliku spregu beogradskih klubova sa nizom nečasnih i korumpiranih sudaca je nemoguće sve poimenično i pobrojati. U kratkim crtama, evo samo imena nekih najpoznatijih potplaćenih sudaca, džokera Zvezde ili Partizana. Za Zvezdine okorjele suce važili su Tome Manojlovski, Trajče Madžoski, Goce Popev, Milorad Vlajić, Zdravko Jokić, Branimir Babarogić, Eduard Šoštarič i mnogi drugi, a za Partizanove Dušan Maksimović, Zoran Petrović, Branko Bujić, Ljubomir Bracanović, Lado Jakše, Fahrudin Taslidžić i još čitav niz djelitelja nogometne i sportske nepravde. Dugo je, zahvaljujući ovakvim fantomima u sudačkoj opremi, kružila lažna fama kako Dinamo ima problema pobijediti Partizana u Beogradu. Ali, po utvrđenom scenariju, to se političkim instrukcijama i manipulacijama sudaca, na umjetan način sprječavalo. Recimo, 1978/79. sudac je produljio meč daleko poslije 90. minute dok Partizan nije konačno izjednačio na 3:3 poslije čega je odsvirao kraj. Utakmicu iz proljeća 1983 Partizan – Dinamo 2:2 (0:2) sam već opisao i umjesto da bude 3:0 za Dinamo, zaslugom suca Zubera bilo je 2:2, te je Partizan imao na kraju dva boda više, a da je bilo regularno imao bi isto broj bodova kao i Dinamo i slabiju gol razliku od Dinama. Tu je sudac izravno odredio prvaka države. I 1985/86. Goce Popev je dokazao da po potrebi može biti i Partizanov, a ne samo Zvezdin adut. Dinamo je vodio u poluvremenu na JNA protiv Partizana sa 2:1, a u drugom poluvremenu Popev iz Skopja je izmislio dva penala za Partizan koji je dobio meč 3:2. U prvenstvu 1989/90. Partizanov sudački talisman, zvani Bracanović iz Podgorice kod vodstva Dinama 1:0 poklanja izmišljeni jedanaesterac Partizanu za poravnanje 1:1. Ali, čisti penal nad Besekom u protunapadu Dinama nije htio svirati kao udarac sa 11 metara za Dinamo. I umjesto da bude 2:1 za Dinamo, ostalo je voljom plaćenog suca sa Partizanove liste samo 1:1. Te godine i kup utakmici Partizan – Dinamo 3:2, sudac Zdravko Martun iz Laškog sa pomagačem Miroljubom Ausecom ( zapravo Srbinom Stevanovićem, carinikom koji je uzeo lažno slovensko prezime Ausec), pokrao je Dinamo darivajući Partizan s dva neregularna gola u posljednjih pet minuta igre, prvi nakon nedosuđenoga faula nad vratarem Ladićem i drugi iz zaleđa. Premda je u kupu bilo pretežito regularnije natjecanje nego u ligi, dešavali su se i tu skandali kao na primjer 1985. u finalu Zvezda – Dinamo. Uzvratni dvoboj završen je 1:1 samovoljom i otimačinom suca Šoštariča iz Maribora, koji je Dinamu poništio dva čista zgoditka i nije svirao jedanaesterac. Umjesto da bude razbijena i rezultatski pregažena, Zvezda je nagrađena trofejom. Njoj je bilo dozvoljeno da u prvom meču u Zagrebu u regularnim uvjetima pobijedi 2:1, ali Dinamu tako nešto suci nisu priuštili u uzvratnom susretu u Beogradu. I to je bila slika koja je pratila sve neregularne i nejednake standarde suđenja Dinamu i svim hravstkim klubovima u razdoblju SFRJ. I Dinamo i svi ostali morali su biti barem duplo jači od Zvezde ili Partizana da bi bili koliko toliko sigurni da će im biti dopušteno da zvanično pobijede na terenu.
Crna kronologija svih srbijanskih nogometnih prevara, podvala i najbestijalnijih krađa hrvatskih, manjim dijelom i klubova iz ostalih republika bivše države je tolika da se ne može sve ni nabrojati. U ovom taksativnom pregledu, izdvojio sam samo one najbizarnije koji su obilježili tu zaključenu i zaokruženu nogometnu epohu. Nije potrebno naročito isticati i detalje prijateljskih okupljanja svih bosansko hercegovačkih klubova, zapravo njihovih rukovodstava na Jahorini ili Trebeviću tijekom zimske nogometne stanke. Tamo bi uz svečani koktel predstavnici Veleža, Slobode, Borca i Čelika uz domaćine skupa Sarajevo i Željezničar za stolom dogovarali taktiku i strategiju preraspodjele bodova u proljetnoj sezoni u korist Zvezde ili Partizana, a na štetu Dinama ili Hajduka. To se odvijalo zatvaranjem sistema u tri ili u četiri kuta. Na primjer, ako Zvezda i Dinamo dolaze u proljeće Čeliku u Zenicu, ili Hajduk i Partizan Veležu u Mostar, onda će kao vjerne sluge beogradskih klubova svaki od pobrojanih BH klubova bez pravog otpora predati bodove tandem Zvezda – Partizan, dok će protiv Dinama ili Hajduka igrati kao na život ili smrt. Za uzvrat, za učinjenu uslugu, Zvezda ili Partizan bi svakom bosanskom klubu koji im se ovako skloni i pokloni plijen, regulirali pobjedu, recimo u Tuzli ili Banjaluci, kako zbog sklanjanja Zvezdi ili Partizanu ne bi sami došli u situaciju da strijepe za opstanak u ligi. I te mafijaške i kriminalne radnje su opstajale 45 godina. I tijekom niza godina kod Srba su poklanjani bodovi, papirnati naslovi prvaka u koje su jedino oni kao patološki lopovi i lažovi vjerovali, stvorili famu kako im se sve može što ožele i kako mogu i danas kroz svoje medije suditi o statusu hrvatskog nogometa u europskim i svjetskim razmjerama. Ova opisana nogometna reminescencija je i pouka i putokaz onima koji su gorljivi pobornici neke regionalne lige. Neovisno od političkih tenzija i strasti koje i dalje postoje kao logična posljedica rata, zbog koga Srbija ne ispašta kako bi po pravdi trebala ispaštati, ovaj vremeplov nam govori i da je igranje sa lopovima i lažovima Sizifov posao. Jasno je da sad, nakon svega što je bilo proteklih 25 godina, svi klubovi iz BiH, Makedonije i Crne Gore više nikako ne bi bili pod nadzorom Zvezde ili Partizana. Ali, čemu igranje sa neprijateljem? To nema ni svrhe, niti smisla. Tim prije, jer su Zvezda i Partizan već dva dana na tapeti tužiteljstva i suda u Beogradu zbog namještenih utakmica prvog kola srbijanskog prvenstva. Oni mijenjaju kroz desetljeća suparnike na terenu, ali ne i lopovske navike da kradu do iznemoglosti. Stariji pamte da su kao dva grabljivca, prava predatora jedan na drugog ovi šampioni sportskog nemorala i krađe, u prvenstvu 1985/86. udarili jedan na drugoga. U posljednjem kolu, uz asistenciju svoje dvije vjerne sluge Sarajeva i Željezničara pobijedili su sarajevske momčadi sa po 4:0, a Slavko Šajber ih je uz ukupno 12 klubova zbog namještaljki u posljednjem kolu kaznio sa po šest bodova minusa u novoj sezoni. Neviđenim pritiscima na Šajbera, koji nikako nije želio popustiti, ipak su u proljeće 1987. sve kazne anulirane i vinovnici svih krađa iz prethodne sezone Zvezda i Partizan pomilovani i faktički nagrađeni za pljačku koju su izveli. Na misteriozan način je u jeku prepucavanja dva pokvarena kluba Zvezde i Partizana, u smrt otišao dotadašnji generalni tajnik NSJ Branko Pejović. Bio je tamo postavljen kao Partizanov kadar, ali je poslije krađe čiji je akter bio i njegov klub, kazao kako i Partizan treba kazniti. Nedugo zatim, na otvorenom putu otkazale su mu iznenada kočnice do tada ispravnog automobila i zabio se u punoj brzini u stup pored puta, nakon što je izgubio kontrolu nad vozilom. Istraga nikad nije provedena do kraja, a mnogi u Beogradu već skoro 29 godina smatraju da iza ubojstva stoji Partizan. Na njegovo upražnjeno mjesto generalnog tajnika saveza došao je čovjek najvećeg mafioza i nogometnog manipulatora Miljana Miljanića, Podgoričanin Branko Bulatović. Netom, nakon što je kao bivši boksač serijom razornih udaraca unakazio i obogaljio nogometnog suca Dobrivoja Srećkovića iz Kragujevca, on je time “zaslužio” unapređenje u hijerarhiji nogometnog saveza kao Miljanićev čovjek od povjerenja. Zapravo, Bulatović je kao službeno lice FK Budućnosti na ulazu u tunel podgoričkog stadiona poslije završetka utakmice Budućnost – Hajduk 2:3 pesnicama izudarao suca Srećkovića i učinio ga trajnim invalidom, nanijevši mu ozbiljne povrede glave i smanjivši mu trajno čulo vida na minimum. Bulatović nije mogao oprostiti Srećkoviću što je priznao dva potpuno regularna pogotka Hajduka u posljednjih pet minuta, što je Splićanima donijelo pobjedu od 3:2, premda su pred kraj gubili 2:1.Umjesto u zatvor, otišao je Bulatović na nogometne Terazije pravo u Beograd. Godine 2003. životna sudbina se poigrala sa Brankom Bulatovićem. Nepoznati ubojica ispred ulaza u prostorije NSJ upucao ga je sa nekoliko hitaca u glavu i na mjestu je ostao mrtav. Pokojni sportski novinar iz Beograda Nikola Simić, odlično upućen u međusobna nogometna razračunavanja u Srbiji, tvrdio je i argumentirano pisao da je naručitelj ubojstva vjerojatno neki bliski rođak batinama unakaženog suca Srećkovića iz Kragujevca. Navodno su rođaci skoro na smrt prebijenog čovjeka, vidjevši da Bulatovića sudska pravda nikad neće stići za batinanje Srećkovića 1985. godine, uzeli stvar u svoje ruke osamnaest godina kasnije. Na koncu konca, nameće se samo jedno logično pitanje. Poslije svega iznijetog, treba li ikada i bilo gdje hrvatskim nogometnim klubovima novo sučeljavanje sa srbijanskim klubovima i zadovoljenje velike želje i volje Zdravka Mamića da Zvezdi i Partizanu, sad u posve drugačijim političkim okolnostima, napokon dokaže gdje je kome mjesto u nogometu? Čini se da je to skroz bespotrebno i iluzorno i spominjati kao opciju, jer ne vrijedi igrati jednu sportsku igru sa onima koji su, vidi se iz priloženog, čak jedni drugima, u međusobnim srbijanskim obračunima skidali čak i glave zbog nogometa. Hrvatska je dovoljno jaka nogometna sila da može i treba igrati sa sebi ravnim po znanju i talentu nogometne vještine. Srbija, čiji klubovi Zvezda i Čukarički ispadaju u prvoj i drugoj rundi kvalifikacija od momčadi iz Kazahstana i Azerbejdžana je zemlja daleko ispod hrvatskog renomea u nogometu. O reprezentaciji Srbije koja gubi i od Estonije u Beogradu, od Azerbejdžana i Kazahstana na strani i koja ne može u dvama kvalifuikacijama tući Armeniju u gostima, niti Albaniju doma, ne treba trošiti riječi. I zato je današnji krik i urlik beogradskih medija nakon odluke UEFA o utakmici u Splitu Hrvatska – Italija samo vapaj ožednjelog i izgladnjelog očajnika u srcu pustinje. Tako se i starim srbijanskim pustolovima i lažni izvor vode u pustinji učini kao fatamorgana i ništa više. Ostaje im da još jedno veliko natjecanje EP u Francuskoj 2016. gledaju ispred TV prijemnika i Hrvatsku u ulozi važnog sudionika. To je stvarnost sa kojom se Srbijanci teško mire, ali prije ili kasnije, shvatit će i oni gdje je kome mjesto u nogometu.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda