Runtić: TAJNA VJEČNE ČAROLIJE UMJETNOSTI (1)

Likovnost je uz glazbu i ples najstariji umjetnički izraz čovjeka. Kada govorimo o umjetničkom izrazu moramo biti svjesni toga da čovjek svoju vječnu težnju stvaranja i praktične primjene umjetnosti, umjetničkih predmeta i izraza u svom svakodnevnom životu od samog početka nije još znao imenovati imenom kojeg poznajemo danas – umjetnost. Riječ umjetnost u hrvatskom dolazi od glagola umjeti, moći, kao što Kunst dolazi od können na njemačkom. Upravo umjetnost je ono što nas izdvaja od svih ostalih inteligentnih sisavaca, i usko je povezana s kreativnom moći pojedinca.  Čovjek se može umjetnički izraziti upravo zbog sposobnosti reflektiranja, sjećanja i kompleksne emocije. Upravo osjećajnost uz visok stupanj inteligencije umjetnika u sažimanju i odabiru doživljenog pri stvaranju umjetničkog djela glavni je razlog opstanku mnogih umjetničkih djela u  trajnoj memoriji čovječanstva, u svijesti svih koji će to umjetničko djelo doživjeti, usprkos protoku vremena i društvenih oblika, za sva vremena. Tako je to bilo počevši od spiljskih slikarija koje slobodno možemo nazvati najstarijom zabilježenom likovnom umjetnošću i formom, a koje datiraju još iz paleolitika, 30.000 godina prije Krista (špilje Aurignac,  Solutre-Polully, La Madeleine, Altamira, Niaux,) pa sve do današnje moderne umjetničke produkcije. To je osnovna teza i temelj umjetnosti i dan-danas.

Umjetnost je uvijek u društvu imala konkretnu, takoreći uporabnu ulogu, još u zajednici nomada i lovaca u dalekoj ljudskoj prošlosti kamenog doba. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo nastalo iz dekorativnih razloga, no ispostavilo se da su tada ljudi slikali životinje na stijenama spilja prizivajući uspješan lov, razmnožavanje životinja odnosno magiju koja bi osigurala plodnost životinja te izobilje hrane kroz godinu. Vrijedi ovdje razlikovati primijenjenu umjetnost od tzv. čiste, no o tome će biti više govora  na drugom mjestu. Likovna umjetnost u svojim najrazličitijim oblicima prati ljudsku vrstu od samih njenih početaka i izvjesno je da će izumrijeti samo s njom, a nikako prije. Kao takva, likovna umjetnost je spoj ljudske ideje i konkretnog umijeća izvedbe ljudskih ruku, te zbog toga ovisi o materiji, svom „nositelju“. Otuda i težnja za što dužim životnim vijekom umjetničkih artefakata i pojavnih formi. Istu težnju ima i glazbena i plesna umjetnost, no obje su oštro ograničene vremenom izvedbe, te su pribjegle prvo usmenoj predaji s koljena na koljeno a poslije i zapisu (notnom pismu, te kasnije i modernoj tehnologiji, audio-vizualnim sredstvima bilježenja, prijenosa i arhiviranja).  Dokaz toj nevjerojatno žilavoj želji i potrebi za TRAJNOŠĆU umjetničkog djela čiji je cilj nadživjeti pojedinca, naraštaj, društveno uređenje te nadrasti kulturološke i civilizacijske ograde vlastitog vremena, upravo je i taj prvi umjetnički likovni izraz ljudske ruke uklesan i izrezbaren u kamenoj stijeni špilja, a zatim i u skulpturama i reljefima u kamenu i pečenoj glini.

Rezultat te težnje likovnih umjetnosti je pronalazak i primjena što trajnijih pigmenata (boja) u slikarstvu (kao što je enkaustika i uljane tehnike u slikarstvu). Prednost, ali i istodobno i ograničenje likovnih umjetnosti upravo je materija, tj. materijalnost u kojoj se finalno umjetničko djelo postvaruje. Važno je znati da je materija ovdje sredstvo, a ne cilj. Kada umjetnik konzervativnog umjetničkog stvaralaštva  odabire materijal u kojem će stvoriti svoje djelo, on to čini iz isključive i jasne potrebe za trajnošću umjetničkog djela. Kada suvremeni umjetnik odabire materijale u kojem će oblikovati svoje djelo, nerijetko namjerno pribjegava upravo materijalima koji imaju izuzetno kratak životni vijek, ili su ovisni o reproduktivnim tehnikama (struja, svjetlo, instalacije) pretvarajući sam odabir medija u kojem stvara svoje djelo u svoj umjetnički statement. Takvo umjetničko djelo je samo tehnološko svjedočanstvo trenutnog vremena, a nikako trajno umjetničko djelo, te u nedostatku umjetničkog sadržaja gubi svaki smisao. Jer – forma (materijalni oblik) nije sadržaj.

Tako, npr. umjetnost koja kritizira potrošačku ćud suvremenog društva konstantnim gomilanjem umjetničkog brzo razgradljivog otpada nalikuje oponašanju upravo društvenog ponašanja koje želi kritizirati. Sociološki gledano, jednako bi apsurdno bilo protestirati protiv nasilja pomoću njegove primjene. O tome koliko je pogrešno svesti umjetnost na puko sredstvo prosvjeda i aktivizma biti će još govora. Za sada je važno istaknuti da likovna umjetnost nije „vodič“ niti „oruđe“ bilo kakvog aktivizma, a to se vidi i u sve većoj nezainteresiranosti publike prema takvoj umjetničkoj produkciji. Jasno je da takvim „lažnjacima u umjetnosti“ nedostaje ushit, osobni izraz, nadahnuće i talenat, svega onoga što bih nazvala  idejnom trajnošću umjetničkog djela. Jer, upravo je to razlog zbog kojeg će umjetničko djelo oplemenjivati slijedeće naraštaje publike i nadahnuti buduće umjetnike. Pitanje je, uz pretpostavku da umjetnička djela takove suvremene produkcije i izdrže koji mjesec ili godinu prije vlastitog fizičkog raspada, koliko je talenta i osobnosti utkano u njihovu potku ako već ni nakon svoje početne provokacije nisu u stanju zadržati interes u oku promatrača suvremenika i ostaviti trag u njegovoj svijesti, a kamoli u svijesti i pamćenju budućih naraštaja.

Ingrid Runtić, ak. slikarica

ilustracije: zidna slikarija životinja iz spilje Lascaux u Francuskoj, oko 13.000 pr. Krista i Picassova Borba s bikovima, 20.st. nakon Krista