Sve sam više neugodno iznenađen nesnalaženjem predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kad je riječ o unutarnjoj politici, koja je, treba priznati vrlo složena. Ipak, iako sam u zadnjoj fazi predsjedničke kampanje, a posebno u drugom krugu, pozivao hrvatske domoljubne glasače da svoj glas daju Kolindi Grabar –Kitarović, jer mi je bilo potpuno neprihvatljivo da kameleon i neojugoslaven poput Ive Josipovića dobije drugi mandat i ugrozi opstojnost samostalne hrvatske države, nisam očekivao da će nova predsjednica u prvih šest mjeseci njezine vladavine pokazati tako veliko nesnalaženje i nesigurnost.
Već nakon izbora njezinih savjetnika bilo mi je jasno da Kolinda Grabar-Kitarović neće provoditi politiku koju je proklamirala u predizbornoj kampanji. I to sam bio spreman razumijeti sve dok nije otišla u Izrael (inače službeni posjet Izraelu i dobre bilateralne odnose s tom zemljom u cijelosti podržavam). Nažalost, osim jako vrijednih razgovora na najvišoj razini i jačanja bilateralnih odnosa između Hrvatske i Izraela, zemalja sa vrlo sličnom prošlošću, Predsjednica me jako iznenadila što je, kao i Ivo Josipović, iskoristila posjet Yad Vashemu za podgrijavanje ionako velikih ideoloških napetosti u hrvatskom društvu. Zlatno je pravilo u demokratskim društvima da se o unutarnjoj politici svoje zemlje što manje govori tijekom službenih državnih posjeta drugim državama.
Ustaštvo u emigraciji poticali su i međunarodni protivnici stvaranja hrvatske države
Da se razumijemo, od početka mojeg političkog djelovanja u Australiji, od 1973. godine, kao sljedbenik nauka, politike i demokratskog hrvatskog vođe i učitelja iz početka 20. stoljeća, Stjepana Radića, imao sam vrlo jasan javni otklon prema katastrofalnim politčkim pogreškama Ante Pavelića i njegove vlasti nakon 10. travnja 1941. godine. Zagovarao sam da hrvatska emigracija prihvati sasvim novu – demokratsku, politiku u borbi protiv komunističke Jugoslavije. Zagovaranje ustaštva u svijetu, bez obzira na dobre izvorne ideje o borbi za hrvatsku državu i protiv velikosprske diktature, išlo je samo na ruku održavanju zločinca Tita i komunističke Jugoslavije na vlasti. To je odgovaralo i zapadnim silama, koje su tada bile u Hladnom ratu s moćnim Sovjetskim Savezom. Međutim, ono što sam uvijek izbjegavao u javnim nastupima pred strancima (kasnije i u hrvatskoj diplomaciji), ili privatnim razgovorima, bilo je napadanje ratnog razdoblja u Hrvatskoj između 1941. i 1945. godine. Kao dokaz prilažem poveznicu na moj oproštajni govor u Židovskom Holocaus Centru u Melbourneu 6. svibnja 2013. godine[1]. Takvi napadi, ne samo na Pavelića i ustaški režim nego i na cijeli hrvatski narod, dolazili su sa svih strana svijeta, od Beograda do Londona, pa nije bilo potrebno «dodatno uvjeravati svijet da su Hrvati ustaše». Oni su nas kao takve već osudili, ispravno ili ne.
S druge strane, sve moje djelovanje bilo je usmjereno na razotkrivanje zločinačkog komunističkog režima u Jugoslaviji i traženju prava hrvatskog naroda na slobodnu i samostalnu hrvatsku državu.
U tom kontekstu, uvažavajući njezinu potrebu da vrati uslugu onima koji su joj, ali ne na slobodnim izborima, pomogli da postane predsjednica Republike Hrvatske, držim da je Kolinda Grabar-Kitarović, kao predsjednica države učinila grješku kad je u Yad Vashemu hvalila ulogu partizana i komunista u Drugom svjetskom ratu i dala novi vjetar u leđa optužbama protiv hrvatskog naroda od strane Beograda, Londona i hrvatskih komunista i Jugoslavena.
Tuđman nije nikada tako zborio ni u zemlji niti izvan zemlje
Kolinda Grabar-Kitarović ne bi nikada dobila izbore da iza nje nije stao HDZ i njegovi glasači, među kojima se ističu branitelji, hrvatski domoljubi i Hrvati izvan Domovine. Tijekom predizborne kampanje Kolinda Grabar-Kitarović često se pozivala i na prvog predsjednika kad je riječ o potrebi pomirbe i hrvatskog zajedništva. Tuđman je osobno bio i partizan i komunist i s puškom se u ruci se Drugom svjetskom ratu borio protiv ustaša. No, predsjednik Tuđman je iskreno, a ne s figom u džepu, zagovarao pomirenje u hrvatskom narodu i zbog toga nije nikada, a posebno ne tijekom posjeta drugim zemljama, davao izjave kakve je nova predsjednica dala u Yad Vashemu.
Moji prijatelji Židovi i Izraelci, koji vode borbu do svoje smrti za opstanak Izraela i u toj borbi krše sve međunarodne ratne konvencije, nisu nikada došli u Washington ili London i Pariz i optuživali izraelske vođe prije njih koji su ne samo kršili ljudska prava Palestinaca nego i činili zločine protiv čovječnosti. Izrael je nastao na terorizmu. Oni stalno govore da to čine u samoobrani. Tako je i hrvatski narod, koji je bio proganjan, ubijan i istrebljivan u prvoj velikosrpskoj Jugoslaviji od 1918. do 1941. godine imao pravo na svoju samoobranu. I jedan dio hrvatskog naroda tj. hrvatskih vojnika, zahvaljujući potpuno pogrešnoj politici tadašnjeg vodstva, odgovoran je za indivudialne zločine. No, to nikako ne daje pravo djeci i unucima hrvatskih komunista i partizana, koji su odgovorni za sto puta veće zločine protiv hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata, da grijehe svojih roditelja i djedova opravdavaju zbog toga što je hrvatski narod želio hrvatsku državu 1941. godine i u toj želji stao na krivu stranu.
Svi bi bili ustaše
Da smo kojim slučajem izgubili Domovinski rat i da je, prema volji većeg dijela međunarodne zajednice, pobijedio Milošević, cijeli bi hrvatski narod bio proglašen ustaškim i nacističkim, uključujući i Tuđmana, Račana, Manolića, Šuška, Gregorića, Valentića, Šeksa i Granića itd. Naravno, i Kolinda Grabar-Kitarović. Iskreno sam se nadao da će Kolinda Grabar-Kitarović biti daleko mudrija i da neće upasti u klopku potpirivanja ideoloških podijela u Hrvatskoj, a još manje da će stati na stranu onih koji nisu glasovali za nju a protiv onih koji su odlučili o njezinom izboru za predsjednicu države. Da je kojim slučajem, javno ili privatno, Predsjednica u Izraelu razgovarala o potrebi da u Izraelu prestane neopravdano osporavanje blaženog kardinala Alojzija Stepinca kao vjerskog vođe hrvatskog naroda koji je spašavao Židove, Srbe i druge narode u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, bila bi to barem neka ravnoteža njezinim teškim riječima u Yad Vashemu.
Nisam niti malo siguran da će vrlo kontraverzni dio govora Predsjednice u Yad Vashemu pomoći HDZ-u na dolazećim parlamentarnim izborima, a još će manje ići u prilog njezinoj, kako neki tumače, ambiciji da bude na čelu države dva mandata. Ako joj za drugi mandat bude potrebno trideset tisuća glasova onih glasača koji se ne slažu sa svime što je rekla u Yad Vashemu, kao što su joj njihovi glasovi bili potrebni za dobivanje prvog mandata, upitno je hoće li ih dobiti. Naravno, vrijeme će pokazati jesam li imao pravo. No, možda ja to neću ni doživjeti.
No, da se vratim pitanju koje sam postavio u naslovu: «Tko Vlada na Pantovčaku?» Poznavajući jako dobro praksu u demkratskom svijetu, već nakon imenovanja njezinih najbližih plaćenih savjetnika, koji su možda dobri stručnjaci u svojim područjima, ali koji nemaju nikakvu političku težinu ili političko iskustvo, pokušao sam proniknuti u razloge za takav neuobičajeni potez. Naime, i sama Predsjednica nema dovoljno veliko i dugogodišnje relevantno političko iskustvo u Hrvatskoj, ili izvan Hrvatske, pa je bilo logično u njezinom najužem timu očekivati ljude sa značajnijim političkim i diplomatskim iskustvom, koji bi joj bili od velike pomoći ne samo u kriznim situacijama nego i u dnevnoj politici. Neki moji prijatelji koji su radili s Predsjednicom u MVP-e i u diplomaciji, kažu da ne podnosi one koji ne prihvaćaju njezina stajališta. To nije najbolja karakteristika za osobe koji vode državu. Kad sam, kao pročelnik Odjela za informiranje MVP-a, bio gost State Departmenta 1993. godine, tadašnji glasnogovornik State Departmenta, Richard Boucher, rekao mi je da državni tajnik svaki dan dobiva informacije koje su prije toga došle iz najmanje petnaest različitih izvora i koje se onda tijekom noći sortiraju. Nakon toga, prema svom iskustvu i znanju, državni tajnik je taj koji odlučuje koju će od informacija koristiti u formuliranju politike ili u komunikaciji s javnošću.
Granić, Valentić i Šeks
Prošli sam vikend pročitao analizu Ivana Violića u tjedniku «Telegram» u kojoj se pokušava objasniti navodno distanciranje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović od HDZ-a i nepostojeće desnice u Hrvatskoj. Taj navodni zakoret Predsjednice uglavnom se pripisuje «ključnim savjetnicima» Nikici Valetntiću i Mati Graniću (u članku se spominje i Šeks) kao tobožnjim pripadnicima liberalnog krila HDZ-a iz 1990. godine, koji su ujedno i ljudi koji su sanirali «negativne posljedice Tuđmanove politike prema BiH». Kao osobni svjedok Tuđmanove politike prema BiH i sudionik sastanka Tuđman-Izetbegović u Helsinkiju u srpnju 1992. godine, tvrdim da Tuđman nije imao krivu politiku prema BiH. Ta država nikada neće biti uspješna država, što je uostalom javno rekao i jedan od najvećih analitičara današnjice Henry Kissinger.
Granić: «Tko je najpopularniji političar u Hrvatskoj nakon Tuđmana?»
Međutim, od svega najvažija stvar u članku, koja otkriva pozadinu sugovornika novinara, su hvalospjevi bivšem ministru vanjskih poslova i predsjedničkom kandidatu 1999. godine Mati Graniću. Taj bivši liječnik i specijalist za dijabetis nije nikada krio svoje prekomjerne i neutažive želje da postane predsjednik Republike Hrvatske i dok je predsjednik Tuđman bio ne samo živ nego i zdrav. Kad sam se 1994. godine vratio iz jednog službenog posjeta iseljeništvu, Granić me je odmah pozvao u Kabinet i postavio postavio pitanje: «Gosp. Babiću, recite mi koji je hrvatski političar, nakon predsjednika Tuđmana, najpopularniji među iseljenicima»? Sve njegovo kasnije djelovanje i dodvoravanje međunarodnoj zajednici imalo je za cilj osigurati potporu SAD-a i drugih država za njegovu kandidaturu za predsjednika države. No, što su o njemu kao političaru mislili glasači u Hrvatskoj govori činjenica da nije ušao niti u drugi krug na predsjedničkim izborima 1999. godine.
Granić se kasnije upustio u poduzetničke tj. lobističke vode. To ga je dovelo u svakojake dvojbene situacije. Prema pisanju Večernjeg lista od 8. svibnja 2005. godine, «Granić je, zajedno s Darinkom Bagom, predsjednikom uprave «Končar», uhićen zbog sumnje u primanje mita, odnosno u pomoganju u primanju mita u iznosu od 60.000 dolara».
«Mesić i Granić uzor političari»
Nažalost, to nije niti malo smetalo Kolindi Grabar-Kitarović da u jednom sučeljavanju na televiziju tijekom predizborne kampanje, uz Stjepana Mesića, navede i Matu Granića kao političara od kojeg je najviše naučila. Već tada se govorkalo kako će Mate Granić postati glavni savjetnik za vanjsku politiku u timu Kolinde Grabar –Kitarović. Taj su plan navodno spriječili Granićevi protivnici u HDZ-u, ali ga nisu uspjeli dokrajčiti. Granić nije postao formalni savjetnik Predsjednice za vanjsku politiku, ali je, kako izgleda, u sjeni i daleko od očiju javnosti, dobio još važniju ulogu u kreiranju vanjske i unutarnje politike Kolinde Grabar-Kitarović. Postao je čovjek koji, uz Šeksa i Valentića (predsjednika Vlade koji je bio protiv osnivanja Ministarstva povratka i useljeništva 1995. godine), vuče glavne konce na Pantovčaku. Kad mu nije uspjelo dobiti povjerenje hrvatskog naroda i glasača kao predsjednički kandidat i kasnije kao predsjednik Hrvatskog demokratskog centra, Granić je, zahvaljujući neobjašnjivim bliskim odnosima s novom predsjednicom postao čovjek s golemim utjecajem na Predsjednicu Republike Hrvatske, ali bez ikakve formalne odgovornosti. Nije to ništa neuobičajeno. Mnogi predsjednici diljem svijeta imaju svoje glavne savjetnike. No, oni su uglavnom i javni članovi predsjednikovog tima, pa su prema tome izvrgnuti i ocjeni javnosti kako odrađuju svoj posao.
Ponekad su ti savjetnici izuzetni ljudi i najdgovorniji za dobre predsjednikove dobre poteze. No, kroz povijest, na kraljevskim i carskim dovrovima, bilo je i jako važnih savjetnika koji su svoje šefove odveli potpuno na krivu stranu. Nadajmo se, zbog interesa hrvatskog naroda, da u ovoj teškoj društvenoj i gospodarskoj krizi u Hrvatskoj, i vremenima kad se trguje s hrvatskim državnim teritorijem, iz koje možemo izići ojačani ili nestati, to neće biti slučaj i sa savjetima Mate Granića novoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabat-Kitarović.
Antun Babić
bivši savjetnik za medije i glasnogovornik u Uredu predsjednika Tuđmana
