Hrvatski heroji pali za Domovinu u akciji “KOZIBROD” 26.07.1991 godine.
MILE BLAŽEVIĆ-ČAĐO
MILE PUŠIĆ
DAVOR VUKAS
BRANKO VUK
IVICA PERIĆ
ŽARKO GUNDIĆ
ŽELJKO FILIPOVIĆ
MLADEN HALAPA
ZORAN ŠARONJA
GORAN FADLJEVIĆ
ŠEFIK PEZEROVIĆ
DRAGO MATIJEVIĆ(nestao)
IVAN ŽALAC(nestao)
Slava vam i hvala.Bila mi je čast s vama ratovati i braniti Domovinu.
Moje viđenje akcije KOZIBROD (ili kako smo izdani i prodani)
Akcija”KOZIBROD” ili kako su je pobunjeni Srbi zajedno s tadašnjom JNA i uvezenim četnicima nazvali”ŽAOKA” bila je borbena akcija Policijske uprave Zagrebačke za obranu stanovništva Pounja od povampirenog četništva.Kako se o ovoj akciji jako malo zna,tj.nije toliko isticana u hrvatskim medijima,red je da se malo pojasni.Sastav postrojbe su činili policajci iz navedene Policijske uprave i to Dragovoljci i oni koji su s određenom namjerom učestvovali u istoj.Akcija se počela pripremati još 12.07 1991 godine kada su Dragovoljci boravili u svojim postajama i čekali znak za polazak,koji je i uslijedio 19.07.1997 godine s okupljanjem u Savskoj ulici br.1(Vatrogasna postrojba Grada Zagreba).
Već na samom čitanju imena došlo je do velike destrukcije kada su policajci ne samo Srpske nacionalnosti odbili polazak u akciju pravdajući se raznoraznim bolestima,kućnim problemima itd.,(uglavno se radilo o “milicajcima” iz starog,komunističkog sistema),te im je rečeno da izvole staviti na stol službene iskaznice,oružje i ključeve od stana koje im je dala i koji su dobili u Hrvatskoj,od hrvatskog naroda.Za divno čudo,neki su od njih to i učinili.
Dolaskom u Sisak negdje oko podneva,nismo odmah krenuli za Kozibrod,nego nam je rečeno da ćemo u Sisku u hotelu i prespavati,što nam je bilo jako čudno.Drugi dan oko podneva krenuli smo kamionom i Autobusom za Kozibrod.Dolaskom u Majur upali smo u četničku zasjedu koja se nalazila na groblju i koja nas je dosta dugo zadržala,sve dok nisu došli dvojica mladića u maskirnim odorama(jedav visoki i jedan manji,te s tromblonima poterali četnike i nama oslobodili put za Kozibrod.Sjećam se i da su nam nakon toga pristupili taj visoki mladić i jedan stariji(očito domaći čovjek)s crvenim povezom na glavi te stali vikati na našeg zapovjednika(pokojni Pezer)da će ovako samo pomoći četnicima da pobiju ovu hrvatsku mladost.Mi smo naravno smatrali da naše zapovjedništvo zna kuda idemo i da je sve organizirano kako treba.
Dolaskom u Kozibrod moj vod je raspoređen u selo Unčane(od Kozibroda prema Dvoru)gdje nas je dočekalo lokalno stanovništvo”jake snage Mup-a) i gdje smo odmah i zauzeli položaje uz pomoć lokalnih bojovnika.Mene i mog kasnije vjenčanog kuma zapao je boravak negdje pri kraju sela(prema Dvoru)kod jednog jako dobrog čovjeka(žena mu je moja Slavonka),a položaj smo imali odmah preko puta,prema brdu.S lijeve naše strane položaj je zauzeo naš kolega s PM-om i svojim pomoćnikom,našim najmlađim policajcem u vodu.Vod(Delta 44)su uglavnom činili policajci iz Policijske postaje Trnje u Zagrebu,te kolege iz PP Dubravai Novi Zagreb.Zapovjednik voda je bio Landeka Ranko,Srbin iz Banjaluke,a službovao je u PP Dubrava(tko ga je postavio za zapovjednika pojma nemamo),a snajperist,ustvari čovjek koji je u Sisku zadužio snajper je bio Vojnović Radovan iz Zagreba,policajac iz PP Novi Zagreb.Zapovjednik odjeljenja je bio Mile Malenkinušić,rodom iz jednog sela kod Vukovara(Berak?)i koji je imao zadatak u nekom našem internom dogovoru da pazi ukoliko ova dvojica pokušaju nešto napraviti da nas obavijesti ili da ih odmah upuca.(Cijelo vrijeme od Zagreba,preko Siska,pa do Kozibroda mi smo i inače sumnjali u njihovu odanost hrvatskoj državi.
Sve je nekako prolazilo mirno uz međusobno puškaranje,sve do Blagdana Svete Ane,kada su nas oko 10 sati ujutro napali pobunjeni domaći Srbi i uvezeni četnici,najprije minobacačem,a onda i pješaštvom.(tek smo kasnije saznali da je akciju vodio kapetan Dragan.Nisu ušli u selo,ni zbrda,ni iz šljivika,a niti cestom(odjekli su nam put i prema Kozibrodu i prema Dvoru tj.Zamlaći).Tijekom borbe vidjeli smo da nemamo pomoći s naše lijeve strane tj.našeg policajca s PM-om,te da njegov pomoćnik vrluda cestom i traži pomoć.Kako sam bio najbliži otrčao sam do njega i uz pomoć žene koja je bila u kući u kojoj sam spavao istog smo povukli s ceste i odveli par kuća dalje da mu se pruži pomoć,tj da se smiri jer je vidio kako nam pogiba kolega.Dolaskom ponovno na položaj i tijekom uzimanja streljiva sreo sam Milu Malenkinušića koji nam je rekao da su zapovjednik voda LANDEKA RANKO i snajperist VOJNOVIĆ RADOVAN UZELI JEDNU ukw VEZU I PREBJEGLI ČETNICIMA.U onoj gunguli nije nam znao objasniti zašto nije pucao za njima,kada su počeli bježati prema rijeci Uni,već samo da ih je kasno vidio.Borba je trajala negdje do kasnog popodneva,kada smo se malo odmorili i kada su nas domaći ljudi nahranili,jer već tada nismo imali redovitu opskrbu hranom i streljivom.Tijekom noći čuvali smo položaje i slušali našeg bivšeg zapovjednoka voda LANDEKU kako nas putem veze zove na predaju,nabrajajući naše adrese u Zagrebu.U razgovoru s našim zapovjedništvom u Kozibrodu tražili smo da nam pošalju pojačanje u ljudstvu i streljivu,našto nam je zapovjednik Pezer odgovorio da to nije moguće,jer ne može do nikoga doći u Zagrebu,te da ćemo se tijekom slijedećeg dana povući u Kozibrod,što smo i učinili.Dolaskom u Kozibrod smo tek saznali što se dogodilo u Zamlaći i da je dosta policajaca i civila poginulo.Zauzeli smo položaj na ulazu u selo(moj prijatelj i ja)u dvorištu kuće vlasništvo osobe za koje su nam domaći branitelji kazali da je trenutno u Zagrebu i da negdje na Trnju ima kafić”Kairos”.Kolega i ja smo se samo pogledali i čudom se nismo mogli načuditi,jer nas iz Zagreba nisu htjeli pustiti na ratište u Slavoniju,odakle i jesmo,a ovaj domaći se lijepo skrasio u Zagrebu.
U Kozibrodu smo ostali još tri dana,kada nam je jugovojska vratila naše poginule branitelje,koje smo tada stavili na zeleni “tamić”i uz njihovu dozvolu odvezli u Sisak.Mi bismo isto vjerovatno zaglavili da nam taj zadnji dan,prije ulaska tenkova u Kozibrod od strane Dvora nisu pritekli u pomoć kolege u “Bedfordu”,te nas praktično kada više nije bilo nikoga u Kozibrodu,a mi to nismo znali,niti nas je tko obilazio izvukli na sigurno,tj uz pratnju tenkova jugovojske došli do Jasenovca na autoput.
PS.Svaka čast i slava poginulim dragovoljcima,braniteljima i civilima u akciji KOZIBROD.
Svaka čast i našem specijalcu za kjeg smo mislili da je poginuo,a vidjeli smo da je živ na autoputu(Srpske nacionalnosti i dans je u PU Zagrebačkoj.
Osuđujem sve policijeke,vojne i civilne funkcionere koji su mogli,a nisu poslali pomoć u hrani,lijekovima i streljivu.(Puno manje bi bilo žrtava na našoj strani).
PSS.DOLASKOM U ZAGREB DOZNALI SMO DA JE NAŠ BIVŠI “ZAPOVJEDNIK” VODA LANDEKA RANKO PREŠAO U BOSNU I TAMO NASTAVIO SVOJ “MILICIJSKI” POSAO.
PSSS.NAŠ “SNAJPERIST”,KOJI JE DEZERTIRAO TIJEKOM BORBE ZAJEDNO S LANDEKOM U ISTOM JE BIJEGU RANJEN OD STRANE ČETNIKA,TE SE NAKON LIJEČENJA U BOSNI NASTAVI LIJEČITI U ZAGREBAČKOJ BOLNICI REBRO,ČAK JE ZAJEDNO BIO U BOLNICI S NAŠM KOLEGOM SA ZADATKA KOJI JE BIO RANJEN KASNIJE KOD TOPUSKOG I KOJI JE BIO U SPECIJALNOJ POLICIJI.NAKON LIJEČENJA PONOVNO JE POČEO RADITI KAO OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA U POLICIJSKOJ POSTAJI NOVI ZAGREB(usput je stekao i 2157 dana borbenog sektora kao hrvatski branitelj) IAKO JE NJEGOV ZAPOVJEDNIK IVAN BABIĆ BIO O TOME OBAVJEŠTEN ISTO KAO I NAČELNIK KADROVSKIH POSLOVA PU ZAGREBAČKE MIŠETIĆ…
Mile Bačarka
