Nekoliko okorjelih srbijanskih ratnih zločinaca iz razdoblja srpske vojne agresije na Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu mirno provode život u Srbiji. Riječ je o zapovjednicima paravojnih formacija “Beli orlovi”, “Srpski sokolovi”, Dušan Silni” i “Srpska dobrovoljačka garda”, a to su Dragoslav Bokan, Siniša Vučinić, Mirko Jović I Borislav Pelević. Koliko se srpsko tužiteljstvo za ratne zločine izruguje istinu i pravdu, svjedoči i podatak da je ratni zločin paravojnih postrojbi “Belih orlova” i “Dušana Silnog” u slavonskom selu Lovas, najprije osudilo na zatvorske kazne pripadnike JNA i formacije “Dušan Silni”, da bi Žalbeni sud tu odluku preinačio i time donio skandaloznu pravomoćnu odluku o pomilovanju dokazanih ubojica. Pri tome, uopće nisu ni sudili zapovjednicima tih paravojnih postrojbi, što je još jedan znak da i današnja država Srbija apsolutno podupire ratne zločince iz devedesetih. Ništa novo i ništa čudno kad je u pitanju Srbija i kad se zna tko su ljudi na čelu sadašnje Srbije. To su listom i sami ratni zločinci Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, koji su okrvavili ruke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a Ivica Dačić i izvan linije fronte kao sudionik ubojstva beogradskog Hrvata Ninoslava Bolčića.
Sva četvorica nekažnjenih ratnih zločinaca Bokan, Vučinić, Jović i Pelević danas u Srbiji imaju status uglednih građana i Srbija je daleko od bilo kakve pomisli da im bilo kad i bilo gdje organizira suđenja za zlodjela koje su brojni pripadnici njihovih dobrovoljačkih postrojbi učinili u Hrvatskoj i BiH. Da sve bude još apsurdnije, možda i najveći zlikovac među svima pobrojanim je jedan, tek po vokaciji, umjetnik Dragoslav Bokan!? Čovjek koji je u travnju 1992. godine utemeljio razbojničku i zločinačku formaciju “Beli orlovi”, ozloglašenu po okrutnim ubojstvima, klanjima i silovanjima, nikad u Srbiji nije ni optužen za teške ratne zločine koje su njegove postrojbe napravile u ime srpstva i svetosavlja, kako su se često sami Bokanovi zločinci hvalili. “Beli orlovi” bili su tijekom rata u vrlo bliskoj vezi i sa Srpskom narodnom obnovom Mirka Jovića, kao i sa “Srpskim sokolovima” pod zapovjedništvom Siniše Vučinića, te su se u jednom trenutku i formalno spojili u jednu cjelinu sa Vučinićevom formacijom “Srpskih sokolova” i stavili se pod zajedničku zapovijed. Najstrašniji zločin “Beli orlovi” Dragoslava Bokana počinili su u Voćinu i u Lovasu, gdje su djelovali skupa sa Jovićevim “Dušanom Silnim.” Uoči čina pogubljenja zarobljenih Hrvata i Bošnjaka, sam Bokan je za novosadski studio državnog RTS-a izjavio “kako mu je žao mladih ustaša kad ih vodi na strijeljanje, ali kad vidi svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mu se osjećaj sreće.” Takav monstrum u ljudskom obličju je još ratnih devedesetih, predavao kao profesor na FDU ( Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu ) na odsjeku dramaturgije i nije bio jedini fašist među tadašnjim profesorskim kadrom na umjetničkom fakultetu! Društvo su mu pravili u ulozi profesora i Nebojša Pajkić i Isidora Bjelica, dok je na FMU ( Fakultetu muzičkih umjetnosti ) paradirao vremešni fašista i sveučilišni prevodioc Slobodan Turlakov. Potkraj devedesetih, Oliver Antić, danas glavni savjetnik Tomislava Nikolića, za profesora na Pravnom fakultetu postavio je ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Kad je sve to tako, onda nema mjesta bilo kakvom čuđenju što su i danas naraštaji mladih Srba zadojeni velikom mržnjom prema drugim narodima u okruženju Srbije. Inicijalni poticaj takvom raspoloženju dali su ratni zločinci za profesorskim katedrama u ratno doba, a ni danas situacija nije puno bolja. Za ratni zločin u Lovasu, najprije je četranaest pripadnika JNA u Beogradu bilo osuđeno na ukupno 128 godina zatvora, uključujući i pripadnike formacija “Dušan Silni” i “Beli orlovi”, ali su u drugostupanjskom postupku svi bili oslobođeni. O pokretanju kaznene odgovornosti naredbodavaca svih zločina i dvojice glavnih zapovjednika te dvije paravojne formacije Dragoslava Bokana i Mirka Jovića, pred srpskim sudom nije bilo niti riječi. Oni su u Srbiji u rangu nedodirljivih.
Siniša Vučinić, zapovjednik “Srpskih sokolova”, koji su kasnije u svom sastavu objedinili djelovanje “Belih orlova” i “Mladih Ravnogoraca”, aktivno je sudjelovao u organiziranju srpskih paravojnih postrojbi na bojištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U travnju 1992. godine utemeljio je organizaciju “Zbor”, kako se zvala i organizacija srpskog poznatog fašiste od 1934- 1945. Dimitrija Ljotića, uz Milana Nedića i Dražu Mihailovića jednog od trojice saveznika Hitlera u Srbiji. Pored toga, Vučinić je početkom rata osnovao i “Zlatnu ruku” koja je kao primarni cilj imala likvidaciju bosanskih muslimana. On je, unatoč nekim prethodnim javnim svađama i sporovima sa Vojislavom Šešeljem, nadišao fingirane sukobe s njim, te ga je Šešelj promaknuo u četničkog vojvodu na Ozrenu u kolovozu 1992. godine. Sam Vučinić se u intervjuu njemačkom Der Spiegelu hvalio kako su njegovi “Srpski sokolovi” pobili na stotine Bošnjaka i Hrvata. Iako su Nijemci emitirali i autentične snimke tih pokolja, Vučinić nikada kazneno nije odgovarao u Srbiji za te teške zločine, a kako su na vlasti njegovi istomišljenici, sigurno je da protiv njega optužnica za ratne zločine neće nikad ni biti podignuta, jer Srbija i dalje njeguje kult veličanja vlastitih ratnih zločina. Na svome ratnom vrhuncu, postrojbe “Srpskih sokolova” Siniše Vučinića brojale su 1 500 ljudi pod oružjem, a osim Srba bilo je i dragovoljaca iz Rusije, Bugarske i Grčke. Za Vučinićevu formaciju se smatra da je na bojištu bila vjerojatno jedina koja je ubijala i klala mimo koordinacije sa JNA. I nakon rata Siniša Vučinić bio je u centru pozornosti po čestim sukobima sa zakonom. Pružio je oružani otpor policiji prilikom uhićenja Slobodana Miloševića početkom 2001. godine, kao član udruge “Sloboda” koja se borila za zaštitu prava samog zločinca Miloševića pred sudom u Haagu. Iako četnički vojvoda, Vučinić je tijekom rata bio član komunističkog JUL-a Miloševićeve supruge Mirjane Marković i ovaj, naoko, paradoks, najbolje ilustrira nepostojeću granicu između srbijanske ljevice i desnice i dokazuje da im je svima u glavi bila i ostala samo jedinstvena velikosrpska misao, a razne stranke su samo jeftin paravan pred svijetom i pokušaj zamagljivanja stvari i zavaravanja vanjskog svijeta. Poslije rata Vučinić se učlanio u Šešeljevu SRS, a 2009. je utemeljio i Srpski četnički pokret u Republici Srpskoj. Prije toga u akciji “Sablja”, nakon ubojstva Zorana Đinđića, bio je u zatvoru zbog sumnje da je povezan sa atentatorima. Suđen je, pa oslobođen zbog prijetnji smrću novinaru “Vremena” Milošu Vasiću, kojem je samovoljno pokušavao odrediti što će i kako pisati o ratu, a što ne. Držao je i vatrene antisemitske govore po Srbiji. I takav čovjek je danas u Vučićevoj i Nikolićevoj Srbiji uzorni građanin i slobodan čovjek.
Osnivač prvog zvaničnog antikomunističkog društva “Sava” u Novoj Pazovi Mirko Jović, dvije godine kasnije 1989. sa Vukom Draškovićem je osnovao SNO ( Srpsku narodnu obnovu) i početkom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ustrojio je i paravojnu formaciju “Dušan Silni.” koja je kao što je gore opisano zajedno sa “Belim orlovima” odgovorna za veliki masakr u Voćinu i Lovasu, za koji čelnici postrojbi Jović i Bokan nikad nisu odgovarali. “Beli orlovi” su bili militantno krilo i ogranak Jovićeve stranke SNO u Staroj Pazovi. Prije rata Mirko Jović je bio otpravnik vlakova na željeznici, zatim i privatni ugostitelj. Obogatio se tijekom rata pljačkom i haranjem kuća hrvatskih civila u Slavoniji i za to, također, nikad nije osuđivan u Srbiji. On je, dapače, legaliziran u Srbiji kao klasični i poželjni ratni profiter. Njegovi su ljudi, skupa sa 14 pripadnika JNA osuđeni, onda u drugostupanjskom postupku oslobođeni, ali i njega kao i Bokana, glavne organizatore i kolovođe srbijanskih paravojnih bandi, Srbija nikad nije ni pomislila suditi i osuditi. Danas je Mirko Jović ugledni poduzetnik u Srbiji, daleko od domašaja zakona za zločine koje su srbijanske paravojne trupe činile po njegovoj zapovijedi. Dugo ga nije bilo na političkoj sceni jer se još u drugoj polovici devedesetih zvanično povukao iz politike. Ali, 2004. pokušao je neuspješni comeback na političku pozornicu Srbije. Kandidirao se u ime Narodne radikalne stranke Srbije, dijaspore i Europskog bloka za predsjednika i zauzeo pretposljednje mjesto. Ironija je da Europski blok u Srbiji kandidira osvjedočenog ratnog zločinca za predsjednika i to govori o tome kako Srbijanci doživljavaju pojam Europe i značenje te riječi. Poraz na izborima je označio i Jovićev definitivni oproštaj od političkih ambicija, koje je imao i na samom početku višestranačja u Srbiji jer je 1990. bio, također, propali predsjednički kandidat. On se, međutim, jako i nezasluženo obogatio na krvi, patnji i stradanju hrvatskog naroda i za ta nedjela je u Srbiji nagrađen kao i mnogi drugi.
Napokon, Borislav Pelević, kum prijeratnog kriminalca, mafioza i ubojice Udbe, a kasnijeg ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, naslijedio je svoga kuma na poziciji čelnoga čovjeka stranke odmah poslije ubojstva Ražnatovića 15. siječnja 2000. godine. Vrh Stranke srpskog jedinstva vodio je skupa sa Draganom Markovićem – Palmom, također zločincem, a danas uglednim srbijanskim zastupnikom, svojedobno i ministrom iz Jagodine, gdje obnaša i funkciju gradonačelnika. Nesuđeni ratni zločinci u Srbiji su po pravilu na najznačajnijim društvenim pozicijama. Pelevićeva i Markovićeva stranka se vremenom stopila sa Šešeljevom SRS, a 2008. nakon izmišljenog i lažnog raskola SRS-a i SNS-a i predstave za vanjski svijet, Pelević staje na stranu Nikolića i Vučića. No, brzo je i njih napustio, jer mu se učinilo da njih dvojica nemaju poput njega ratniplan za Kosovo. Čini se da je, inače prekaljeni ratni zločinac Borislav Pelević, pogriješio u procjeni. On je izravni sudionik srbijanske vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pri čemu je dva puta i ranjen na fronti i dobio je zlatnu i srebrnu medalju za hrabrost “Miloš Obilić”, po imenu srednjovjekovnog viteza čisto hrvatskog podrijetla iz Turopolja, kojeg kao i Marka Kraljevića, također, podrijetlom Hrvata, Srbi desetljećima i stoljećima svojataju, usprkos tome što su i Obilić i Kraljević korijenom Hrvati. Kad je notorni ratni zločinac Vojislav Šešelj došao u škripac pred haškim sudom zbog optužbi za zločin nad muslimanima u Zvorniku 1992. godine, njegov pravni tim je za taj masakr optužio Srpsku dobrovoljačku gardu i poimenično Borislava Pelevića kao najodgovornijeg za zločin. Međutim, Pelević je uzvratio kontratužbom za klevetu protiv zastupnika SRS-a i dobio je spor pred srbijanskim sudom, iako su dokazi i svjedoci izravno govorili protiv njega i optužbu činili utemeljenom. Jer, nekolicina svjedoka u samome Haagu je pod zakletvom svjedočilo protiv Borislava Pelevića. Ali, kao i u gore navedenim i opisanim slučajevima Bokana, Vučinića i Jovića, sve je završeno u stilu narodne izreke: “Pojeo vuk magarca.” Tužiteljstvo je u cjelini odbacilo optužbe protiv Pelevića i još su mu njegovi bivši stranački suborci morali platiti odštetu za klevetu. On je čovjek koji je skupa sa višestrukim ubojicom Miloradom Ulemekom, najzaslužniji za logistiku i omasovljenje i organizaciju Srpske dobrovoljačke garde na samom početku rata. Sukladno tradiciji svih neosuđenih srbijanskih ratnih zločinaca i Pelević je danas u Srbiji uglednik. Predaje kao profesor na privatnom Fakultetu za menadžment u sportu i dugi niz godina bio je i predsjednik srpske kick – boks federacije. Kao i svi ostali opisani u ovome tekstu, Pelević je svjetlosnim godinama udaljen od ruke pravde za sva zla koja je činio u životu.
Sad je na Hrvatskoj da se pozabavi aktivnije slučajevima ovih nabrojanih zločinaca i da njihove slučajeve internacionalizira. Pošto su u Srbiji, svi oni su od pravde zaštićeni kao i bijeli medvjed od toplotnog udara na Arktiku. Preostaje jedino da Hrvatska pokrene ovo pitanje koje stoji na mrtvoj točki zaslugom političkih patrona nabrojenih zločinaca, a koji su na vlasti u Srbiji. U Hrvatskoj je počeo sudski proces Draganu Vasiljkoviću za ratne zločine kojim je on osobno zapovijedao. Sva četvorica opisanih ratnih zločinaca Dragoslav Bokan, Siniša Vučinić, Mirko Jović i Borislav Pelević su ratni zločinci na razini Vasiljkovića. Zato bi za ovom četvoricom bjegunaca od pravde Hrvatska imala pravo raspisati međunarodnu tjeralicu, neovisno od činjenice što ih Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, kao njihovi ratni suborci i istomišljenici štite. Na potezu je Zagreb, koji ima pravo tražiti izručenje sve četvorice spomenutih jer su njihove paravojne trupe činile ratne zločine na tlu Hrvatske nad Hrvatima.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
