Tijekom osvajačkih ratova devedesetih godina Srbija je provodila kombiniranu akciju genocida, kulturocida i urbicida gdje god je vojnom silom okupirala hrvatska i bošnjačko – muslimanska područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U sjeni ova tri grozna djela najtežih ratnih zločina ostao je mirnodopski zločin etnocida, nasilnog asimiliranja nacionalnih manjina u Srbiji i njihovog sustavnog prevođenja u srpstvo i pravoslavlje. Gotovo svim etničkim skupinama na teritoriju Srbije godinama se uskraćuju prava na jezik, vjeru, tradiciju, običaje i općenito svaki oblik manifestiranja vlastite kulture. Tako srbijanska država, naočigled čitavog svijeta, terorizira manjinske zajednice u svojoj državi, a rijetko tko od svjetskih čimbenika se samo s vremena na vrijeme sjeti da barem upozori Srbiju na korigiranje svog skandaloznog ponašanja i tretmana manjina na njezinom tlu.
Hrvatski premijer Zoran Milanović koji se pročuo nizom neprikladnih i politički nesuvislih izjava, javno se očitovao najsramnijim iskazom “kako je Hrvatska devedesetih godina išla u rat jer je Ustavom prije toga uskratila prava Srbima!?!?” Ovim riječima hrvatski se premijer u cijelosti složio sa identičnim porukama koje četvrt stoljeća iz Beograda iz usta skoro svih relevantnih političara stižu u pravcu Zagreba, ne bi li Srbijanci pokušali naći alibi za otpočinjanje agresorskog rata protiv Hrvatske s ciljem otimanja i prisvajanja hrvatske zemlje u korist Srbije. I dok jedan totalni politički analfabeta na položaju predsjednika Vlade Hrvatske ovakvim besramnim nastupima oduševljava jedino srbijanske mase koje mu radi toga u transu plješću, nije zgoreg pogledati govor statističkih brojki koje neumoljivo i matematički egzaktno demantiraju Zorana Milanovića i njegove političke idole i istomišljenike u Srbiji. Svi statistički pokazatelji o kretanju broja stanovništva u Srbiji prema nacionalnom i vjerskom sastavu u samo posljednjih stotinu godina nedvosmisleno dokazuju kako Srbiji nikad nije bilo bitno kakvo političko stajalište prema njoj zauzima bilo koja etnička skupina u Srbiji. Neovisno od toga da li je Srbija u posljednjem stoljeću ratovala s nekim susjedom ili je sve to vrijeme provela u blagodatima mira, svaka se manjinska etnička zajednica, prije ili kasnije, našla na udaru srbijanskog originalnog melting-pota. Klasične vidove asimilacije čitavih naroda Srbi su nesmanjenim tempom provodili prema svim manjinskim narodima na njezinoj zemlji i tu nije bilo nikakve iznimke, niti popustljivosti prema nekim nacijama koje su, recimo, dale potporu Srbiji u sporu koji vodi protiv zapadnog svijeta glede priznanja države Kosovo. Tako su na cjedilu ostali i Rumunji i Slovaci u Vojvodini, čije zemlje matice nisu još uvijek priznale Kosovo, ali pripadnike njihovih manjina u Srbiji i Vojvodini, srbijanska država brutalno zakida po pitanjima temeljnih manjinskih prava.
Premda i u centralnoj Srbiji postoji oduvijek jak val pretapanja Vlaha, Cincara, Cigana i Bugara u Srbe, to je proces koji se već prije odigrao, a u centru pozornosti je nedvojbeno Vojvodina, gdje je intenzitet tipične provedbe etnocida na srbijanski način u punome jeku. Kao polaznu točku u analizi stanja na terenu možemo uzeti 1910. godinu, neposredno prije osnivanja Kraljevine SHS pod palicom srbijanske dinastije Karađorđevića, a kao završni čin najracionalnije je tretirati posljednji popis pučanstva Srbije 2011. godine, alternativno i 2002. ukoliko podaci za 2011. nisu kompletirani u potpunosti. Godine 1910. u Vojvodini je živjelo 510 754 Srba ( 33,8% ukupnog stanovništva), Mađara je bilo 425 672 ( 28,1%), Nijemaca 324 017 ( 21,4%), Hrvata 91 016 (6%), Rumunja 75 318 (5%), Slovaka 56 690 ( 3,7%), Rusina i Ukrajinaca 13 497 ( 0,9%), te ostalih 16 019 (1,1%). Početkom dvadeset prvog stoljeća, po popisu iz 2011. situacija je bila posve promijenjena. Srbi su tvorili dvostruko veći postotak i u apsolutnim i u relativnim brojkama. Srba danas ima 1 289 635 ( 66, 76%), Mađara ima 251 136 ( 13%), Slovaka 50 321 ( 2,6%), Hrvata 47 033 ( 2,43%), Roma 42 391 ( 2,19%), Rumunja 25 410 ( 1,32%), Crnogoraca 22 141 ( 1,15%), Bunjevaca 16 469 ( 0,85%). Znakovito je da je prepolovljen broj Mađara i po broju glava i u postotcima, a do toga rapidnog pada udjela mađarske manjine došlo je u posljednjih dvadeset pet godina tijekom svih srbijanskih imperijalnih ratova. S Mađarima službeno nisu bili na ratnoj nozi, ali se mađarska manjina morala u velikom broju seliti iz Vojvodine put matične zemlje uslijed niza pritisaka u pogledu dobivanja posla i krova nad glavom zbog nepoćudnog podrijetla. To je zajednički problem svih manjina u Vojvodini i zajednička karika povezivanja obespravljenih manjinskih naroda u Srbiji. Još je interesantniji osjetni pad broja Rumunja kojih je za 50 000 manje nego prije stotinu godina. Oni Srbiji drže fige u političkom smislu, kršili su skupa sa Rusima i embargo UN -a na transport oružja Srbiji za vrijeme devedesetih, još ne priznaju Kosovo, a Srbija im se odužuje za sve to oduzimanjem temeljnih ljudskih prava. I dok u Vojvodini imaju nekakvu autonomiju, školovanje na materinjem jeziku na razini osnovne i srednje škole, dotle u središnjoj Srbiji oni bivaju administrativnim dekretom srbijanske države podijeljeni na narod Vlaha i Rumunja, premda svatko zna da su to isti pojmovi. Na istoku Srbije srbijanske ultradesničarske organizacije čak su u nekoliko navrata minirale i rušile rumunjske pravoslavne crkve, a ne dopuštaju im ni korištenje njihovoga jezika. Teška situacija Rumunja i Slovaka koji su nakon Drugog svjetskog rata istrijebljeni iz do tada njihove većinske Stare Pazove, mogu biti najbolja škola političkim diletantima tipa Zorana Milanovića, Vesne Pusić ili bivšim predsjednicima Hrvatske Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću. Srbija, recimo, sa Rumunjskom nikad nije ratovala, koncem XIX stoljeća rumunjska princeza Natalija udajom za srpskoga kralja Milana Obrenovića, postala je i srpska kraljica, ali sve to tom narodu koji je gajio kroz čitavu povijest uvažavanje Srbije i Srba nije pomoglo da ih Srbi sistematski ne asimiliraju u Srbe i uskrate im sva ljudska prava. Očito, nema nikakve zahvale kod Srba ni kad im čitav jedan, njima po karakteru i mentalitetu, srodan i blizak vlaško ( rumunjski) narod čini niz političkih ustupaka. Početkom XX stoljeća u centralnoj Srbiji zabilježeno je 10, 5% Vlaha, a danas ih je službeno 0,4% Vlaha i isto toliko postotaka Rumunja. U vlaškoj zajednici tvrde da u Srbiji danas ima istinski nekoliko stotina tisuća Vlaha (Rumunja), ali se oni deklariraju kao Srbi. I kad je srbijanski stari saveznik Rumunjska, uz Grčku i Rusiju, njezin vječiti politički adut na Balkanu, digla glas i zaprijetila Srbiji Rezolucijom u EP zbog gušenja njezine manjine, Srbija se našla “iznenađenom” i “uvrijeđenom.”
Rumunji su im čak postavili uvjet otvaranja bilo kog poglavlja o pristupanju EU integracijama, bezuvjetnim poboljšanjem statusa njihove manjine u Srbiji i Vojvodini. Najprije su tražili da Srbija prizna da u njenoj zemlji uopće žive Rumunji ili Vlasi, jer srbijanski zvaničnici tvrde pred svijetom da su to sve sami Srbi. Opis relacije Srba i Rumunja je prava pouka za zalutale i politički nepismene hrvatske ljevičare, jer koliko god oni podilazili Srbiji, ona će i Hrvate u Srbiji i Vojvodini uvijek tretirati kao i Mađare,Slovake i Rumunje sa kojima nikad nije ratovala, a opet ih sustavno progoni. Nijemci su posebna priča. Svi su listom protjerani iz Vojvodine poslije Drugog svjetskog rata i danas žive uglavnom na jugu Njemačke u pokrajinama Bavarska i Švapska, odakle su, uglavnom, i njihovi preci davno stigli u Vojvodinu u vrijeme Marije Terezije. Nijemcima su Srbi skupa s Titom zalijepili žig kolektivne krivnje za događaje iz Drugog svjetskog rata i u njihove domove i na imanja su došli masovno Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i oni koji se izjašnjavaju Srbima iz Crne Gore. I samo zbog tog mehaničkoga prirasta Srba na tlu Vojvodine je uspostavljena poslije 1945. apsolutna srpska većina, a neznatno je pao postotak Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Manipulirajući brojkama, Srbijanci su zaboravili da su istjerali pola milijuna Nijemaca, do 1921. najbrojnije nacionalne manjine u SHS-u, odnosno monarhističkoj Jugoslaviji. Tako su prozirno i sračunato tvrdili da je opadanje broja Srba u Hrvatskoj i BiH poslije 1945. posljedica “genocida” nad Srbima u NDH od 1941 – 1945. O kakvoj se gluposti i budalaštini radi, lako je ustvrditi usporedbom nacionalnog sastava stanovništva Hrvatske, BiH i Vojvodine po popisu uoči 1941. godine i po prvom popisu netom nakon rata. Čim se povećao broj Srba u Vojvodini do skoro dvotrećinske većine, umjesto prijeratnih 33% vojvođanskih Srba, automatski je opao broj Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ne može jedan čovjek istodobno biti registriran kao stanovnik na dva različita mjesta u isto vrijeme. To je jasno i običnom pučkoškolcu, ali Srbi su temelj svojih laži o “genocidu” nad Srbima bazirali na sakrivanju brojki stanovništva, daleko i od očiju vlastitog naroda. Priprostom masom je onda lako manipulirati.
U analizi zasebnih oblasti Srijema, Bačke i Banata, situacija je išla u pravcu progresije broja Srba u sve tri regije. Najdrastičniji je slučaj Srijema. Još 1910. godine bilo je 183 109 Srba naspram 106 198 Hrvata u potezu od Šida do Zemuna, dakle u cijelom istočnom Srijemu, ili u postotcima 44,20% Srba prema 25,64% Hrvata. Nijemaca je 1910. bilo 68 086 ( 16, 44%), a danas su skoro svi iščezli iz Srijema. Mađara je bilo 29 522 ( 7,13%), a danas se samo svijećom mogu naći u istočnom Srijemu. Nije bolja ni sudbina Slovaka. Od 13 841 ( 3,34%), danas je njihov broj između 1000 – 2000. I Rusina koji Srbima ništa nisu skrivili je od negdašnjih 4 642 ( 1,12%), sad tek nekoliko stotina. Zbirno, u Srijemu je po popisu iz 2002. što može biti validno i za sadašnje stanje, Srba sada 668 745 ili 84,58%, duplo više u postotcima nego 1910. godine, a po broju ljudi više od šest puta više srpskog naroda nego prije stotinu godina. Srijem je, očigledno, bio prva i najveća meta velikosrba u procesu sveopće asimilacije Vojvodine.
Nije bolje ni u Bačkoj. Tamo je 1921. bilo 260 998 Mađara ( 35,50%), a još 1910. godine postotak Mađara je išao i do 44,75%. Netom nakon uspostave SHS Karađorđevići su počeli planski smanjivati broj Mađara. Godine 1921. na bezobrazan i drzak način kraljevska kuća jugosrbijanske dinastije Karađorđevića je Srbe i Hrvate strpala u isti koš po pitanju nacionalnog izjašnjavanja izmislivši kategoriju “Srbohrvati” i onda je zbirno po toj srbijanskoj formuli bilo 246 598 Srba i Hrvata. Ovu podmetačinu su napravili jer su pukli od bijesa poslije popisa provedenog 1910. koji je ukazao na činjenicu da samih Srba bez učešća Hrvata u Bačkoj ima svega 145 063 ili 17, 86%. Nijemaca je bilo 173 796 ( 23, 64%), Slovaka 30 993 ( 4,22%), Rusina 10 999 ( 1,50%), a Slovenaca 4 850 ( 0,66%). Godine 2002. Srbi su skočili duplo po broju stanovnika te ih je registrirano 559 700 ili 54,74%, Mađari su sa nekadašnjih 44,75% u Bačkoj svedeni na 21, 70% a po broju glava 221 822. Hrvata koji su izjavili da govore maternjim hrvatskim jezikom je bilo 2002. samo 38 889 ili 3,80%, Crnogoraca 31 394 ili 3, 07%, još u Srbiji neizbrisanih Jugoslavena 30 880 ili 3.02%. Među tim Jugoslavenima je svakako i veliki broj skrivenih Hrvata. Slovaka je za skoro tri tisuće manje nego 1921. godine i sad ih je službeno u Bačkoj 28 058. Većinu čine samo u Bačkom Petrovcu gdje ih je 66% udjela u stanovništvu. Bunjevaca koje su Srbi umjetno odvojili od Hrvata kao i Vlahe od Rumunja, sada ima 19 612 ili 1,92%, Rusina je 13 220 ili 1,29%, a Roma iliti Cigana je u Bačkoj 9 955 ili 0,97%.
Konačno, na području Banata 1910. godine bilo je razmjerno najviše Srba, ali u relativnim brojkama. taj iznos je bio 229 568 srpskih duša ili 40,53%, slijedili su Nijemci s brojem od 125 374 ili 22, 14%, zatim Mađari 108 662 ili 19,18%, Rumunji 73 303 ili 12,94%, Slovaci 16 223 ili 2, 86%, Hrvati 3 685 ili 0, 65%. Godine 2002. stanje se značajno izmijenilo. Srba je više za preko dvije stotine tisuća u odnosu na 1910. godinu, tako da sad u Banatu živi 435 577 ili 70, 69% Srba, za okruglo 30% vise Srba nego prije stotinu godina. Mađari su pretekli iseljene i iskorijenjene Nijemce na drugoj poziciji po brojnosti, te Mađara ima 62 890 ili 10,21%. Ali, Mađari su, također, osjetili bič nepravde srpske asimilacije, progona ili ubijanja, jer se procentualno njihov broj duplo smanjio sa 19% na 10%, a u brojevima ima ih 46 000 manje duša nego 1910. godine. Rumunja sad ima 26 932 ili 4,37%, te su i oni desetkovani jer ih je manje za skoro 46 000 u odnosu na 1910 .godinu a u postotcima sa skoro 13% spali su na samo nešto više od 4% stanovništva dijela Banata koji je u Srbiji. U onom rumunjskom dijelu Banata stvari stoje posve drugačije. Slovaka je u Banatu 2002. zabilježeno 17 969 ili 2, 92% i samo ih je za manje od 1 500 vise nego prije stotinu godina, a njihova Vlada naivno i nerezonski drži Srbima stranu po pitanju Kosova, dok im ta ista Srbija uništava slovački živalj u Vojvodini. U Banatu su Slovaci zadržali svoju relativnu većinu samo u selu Kovačica na jugu Banata, poznatom diljem svijeta po vrhunskom naivnom slikarstvu. Roma je bilo 2002. godine 14 506 ili 2,35%, uvijek zagonetnih Jugoslavena 11 551 ili 1,88%, makedonaca 8 422 ili 1,37%, Hrvata 3 562 ili 0, 58%, Crnogoraca 2 627 ili 0, 43% i Čeha 1239, odnosno 0,20% stanovništva.
Iz ovoga detaljnog pregleda statističkih pokazatelja, razvidno je kako Srbija, neovisno od bilo kakvih političkih pritisaka iz inozemstva po pitanju poboljšanja statusa nacionalnih manjina, ne poduzima baš ništa. Ona samouvjereno i nadobudno smatra kako su svi njezini građani u političkom smislu Srbi kao državljani Srbije. Nitko ne spori da svi koji žive u Srbiji ostvaruju pravo po rođenju i mjestu življenja na srbijansko državljanstvo, ali Srbija, kao i uvijek rabi u politici dvostruke kriterije. Kad predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović poruči razgovjetno da su svi građani Hrvatske u političkom smislu Hrvati, pa i srpska manjina unutar Hrvatske, onda se u Srbiji, kao po zapovijedi, svi nakostriješe i obruše salvama uvreda na račun predsjednice Hrvatske. Ali, zato su svi u Srbiji spremni kazati kako je normalna stvar da su svi stanovnici Srbije u političkom pogledu Srbi kao građani Srbije. Ovaj bezobrazluk i arogancija Srbije uz obvezne dvostruke standarde poimanja iste političke stvari proizlazi iz imperijalnog i kolonijalističkog pristupa srbijanskih političara koji smatraju da okruženju, uključujući i Hrvatsku, oni kao dokazani samozvanci, mogu samoproglašeno nametati svoju volju i zavoditi red u tuđem dvorištu dok ni svoje nisu pomeli.
Srbija i na ovom planu pokazuje da je kao država nezrela da shvati tekovine suvremene civilizacije, već robuje svojim umišljenim idejama da je u europskim i svjetskim relacijama ona neki regionalni važan čimbenik oko koga se cijeli svijet okreće, te da ima pravo drugima nametati svoje principe. Kako god bilo, kristalno je jasno da Srbija otvoreno i u potpunosti niječe postojanje pojedinih manjina na svom teritoriju, a navodno je pripravna otvoriti pregovaračka poglavlja o pristupanju Europskoj Uniji. Malo koja država u svijetu je usred zvaničnog mirnodopskog stanja provela takve razmjere etnocida kao što je samo u posljednjih stotinu godina u Vojvodini napravila Srbija. Time je zorno stavila do znanja čitavom svijetu na koji način shvaća pojam bilo koje nacionalne manjine, odnosno – kao otprilike nešto poput uljeza ili slijepog putnika na brodu. I dok se na pučini ne nasuka konačno na hridinu brod srbijanskih političkih luđaka Vučića, Nikolića, Dačića, Vulina i svih ostalih iz vlasti u Srbiji koji su pobornici ovakvog tretmana manjina u Srbiji, neće biti u normalnom svijetu nikog tko bi prije definitivnog brodoloma srbijanskih ratnih zavojevača mogao srbijanskom narodu dobaciti pojas za spašavanje. Jer, sreću i izbavljenje treba i zaslužiti. Srbijanci koji ugnjetavaju manjine u svojoj zemlji još nisu svjesni dimenzija nepravde koje čine prema manjinskim narodima na svome tlu. Ako se ikad osvijeste i trgnu, možda ih netko i uzme za ozbiljno. Ali, teško je dati pozitivan odgovor na to pitanje, upravo zbog stoljetne tradicije njegovanja etnocida kao principa življenja današnjih Srbijanaca i njihovog naopakog shvaćanja suživota sa susjednim narodima, kako u samoj Srbiji, tako i u odnosu na susjedne narode u zemljama srbijanskog okruženja.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
