Povod ovom pisanju je svjedočanstvo nekih umjetnika, kojima je HDLU (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb), posredstvom nekih svojih uposlenika u prošlosti nudio izložbu u zagrebačkoj galeriji ” Karas ” po cijeni koju bi umjetnik trebao platiti za izlaganje – 5 000 kuna za tjedan dana izložbe. Priče su kolale među raznim umjetnicima već duže vremena, pa je ovog proljeća čitava stvar iznešena i na godišnjoj skupštini HDLU-a u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, gdje je predsjedniku HDLU-a, Josipu Zankiju postavljeno pitanje da li je točno to što neki umjetnici pričaju da se od njih traži da plaćaju za izlaganje u jednoj od HDLU-ovih galerija, i ako je točno, zašto HDLU, usput i neprofitna udruga, nema izvješen neki javni i transparentni troškovnik, kojim bi se definiralo – šta se točno plaća s tim novcima, tko plaća, po kojim kriterijima, gdje potom ide taj novac, i sl.?
Autorici teksta jedan član Nadzornog odbora HDLU-a tom prilikom na Skupštini je odgovorio da to plaćanje izložbenog prostora od umjetnika zapravo traži udruga ULUPUH, s kojom HDLU djeli prostor galerije Karas tokom godine, a predsjednik HDLU-a Josip Zanki u svojim odgovorima bio je vrlo nedefiniran, te je spomenuo da umjetnici u HDLU prolaze strukovnu selekciju i umjetnički savjet, i onda nakon toga dobijaju izložbeni prostor, no priča o plaćanju nije do kraja razjašnjena: tko točno i zašto, te po kojim kriterijima od nekih umjetnika traži da plate za izlaganje u prostorima HDLU-a ? Traži li to ULUPUH, HDLU ili obadvije te strukovne umjetničke udruge ?
Ovdje je ipak problem što se galerija ” Karas ” nalazi se na popisu relevantnih izložbenih prostora, u kojima mladi likovni umjetnici u Hrvatskoj, održavajući svoje izložbe, stječu bodove za upis u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, i upravo zbog ove činjenice da se radi o priznatoj strukovnoj galeriji, čiji program je usput dotiran od grada Zagreba i Ministarstva kulture RH, ove nejasnoće sa plaćanjem izložbenog prostora moraju se detaljno istražiti i iznijeti na svjetlo, u javnost.
Da li to, na primjer, znači da će priznate izložbene prostore u budućnosti sebi moći priuštiti samo oni likovni umjetnici, koji budu imali novaca da ih plate, dok umjetnici koji ne budu imali novaca, u takvim prostorima neće moći ni izlagati ? Autorici ovog teksta, jedna uposlenica HDLU-a rekla je da se za sva pitanja oko plaćanja Karasa, svi zainteresirani danas trebaju obratiti novoj ravnateljici HDLU-a, Ivani Andabaki, koja je inače ekonomistkinja po struci, u HDLU je dovedena ciljano da bi pomogla u financijskoj stabilizaciji udruge, no precizne odgovore iz HDLU-a vrlo je teško dobiti od bilo kojeg člana njihove uprave ili bilo kojeg njihovog uposlenika, kojima je usput i zabranjeno da sa članovima udruge detaljnije analiziraju poslovanje udruge, a o čemu su se neki uposlenici HDLU-a već više puta očitovali pred umjetnicima, članovima HDLU-a.
Hoće li se možda desiti – kao što se već i dešavalo po pitanju sajma ” Artomat ” prijašnjih godina ! – da će umjetnici slabijeg imovinskog stanja naprosto biti protjerani iz domaćih galerija i sa domaćih umjetničkih sajmova, zato jer nemaju novaca da plate izlaganje na njima ? I šta o tome općenito misli Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, a također i Ministarstvo kulture RH, koje svake godine sa velikim dotacijama dotira HDLU, kao relevantnu strukovnu udrugu likovnih umjetnika ?
Likovni umjetnici u Hrvatskoj i prije su imali ovakvih problema: mnogi od nas su izlagali u tzv. priznatim galerijama, koje su bile dotirane od gradova i države za svoj likovni program, pa su uprkos tome mnoge državne galerije od umjetnika tražile da im po završetku izložbe ostave jedno svoje djelo za fundus galerije, iako u samom raspisu natječaja taj uvjet umjetnicima za izlaganje, u galerijama uopće nije bio spomenut. Tako su brojne galerije u državnom vlasništvu napravile bogate funduse umjetničkih djela, do kojih su došle posve besplatno.
A što je sa profesionalnim likovnim umjetnikom u Hrvatskoj ? Pritisnut brojnim nametima od strane svojih strukovnih udruga, o kojima se pisalo i u prethodnom članku, likovni profesionalci danas jedva uspjevaju opstati na tržištu i pri tom raditi svoj posao za koji su se i školovali. Brojne prodajne galerije u gradu Zagrebu su propale kroz godine, sve je manje mjesta gdje umjetnici svoja djela mogu davati na komisionu prodaju, a mnoge one galerije koje su pak nastavile poslovati, vrlo neuredno umjetnicima isplaćuju honorare za njihova prodana djela. Rad na umjetničkim sajmovima za likovne umjetnike danas također postaje nemoguć, jer država traži od likovnih umjetnika da osnivaju obrte ili kućne radinosti da bi mogli legalno raditi na sajmovima i prodavati svoja djela, da imaju fiskalne kase u svojim ateljeima i općenito likovne umjetnike tretira na isti način kao i obrtnike, jer ne postoji poseban Zakon o likovnim umjetnicima, kojim bi se njihov položaj na tržištu odvojio od obrtničke profesije, a za što su u velikoj mjeri krive i strukovne likovne udruge, koje se nisu dovoljno potrudile, niti angažirale u rješavanju tržišnih problema svojih članova – hrvatskih likovnih umjetnika.
Nikoga dakle ne zanima kako će preživjeti hrvatski likovni umjetnici, ali mnogi u ovoj državi vole živjeti na račun njih i njihove profesije. Galeristi u privatnim galerijama zarađuju na djelima umjetnika kroz svoje velike provizije i onda još mnogi kasne sa isplatama honorara, galeristi pak u državnim galerijama, mnogi od njih – rade svoje besplatne funduse umjetničkih djela kada umjetnici kod njih izlažu, a strukovne likovne udruge svojim vlastitim članovima, likovnim umjetnicima danas sve živo naplaćuju, po principu ” nema džabe ni u stare babe ”, i uza sva ta davanja, domaći likovni umjetnici, rezignirani i razočarani, naprosto se sve više povlače sa domaće likovne scene. A na umjetničkim sajmovima danas onda u sve većoj mjeri možete vidjeti hrpe kineske robe, kiča i neukusa, dok brojne izložbene galerije zjape prazne, likovne izložbe sve su manje posjećene, i likovna i vizualna kultura u Hrvatskoj općenito počinje sve više nazadovati.
O svim ovim pitanjima, u jednoj normalnoj demokraciji, umjetnici bi ipak trebali diskutirati u svojim strukovnim udrugama, a da im pri tom predsjednik HDLU-a, koji usput ima redovan posao na državnom sveučilištu – ne uskraćuje i ne isključuje mikrofon kad krenu govoriti o svojim strukovnim problemima, jer Josip Zanki sa redovnom mjesečnom plaćom ipak bi morao razumjeti da nisu svi likovni umjetnici u ovoj državi tako sretni kao on, mnogi nemaju ni atelje u gradu Zagrebu koji on recimo ima, iako živi i radi u Zadru, pa baš zato što to sve ima, Zanki bi trebao razviti više razumijevanje i empatije za one svoje kolege, koji ništa nemaju – ni atelje, ni redovne mjesečne prihode, a uz to se još od njih danas očekuje i da plaćaju udrugama, kako bi mogli raditi svoj posao !
Lijepo je kad je netko jako ambiciozan, no još bi ljepše bilo kada bi u našim umjetničkim profesijama velika ambicija išla i uz veliku odgovornost, i uz obaveznu strukovnu solidarnost, a ne da likovne udruge poput nekih lihvara samo gledaju kako će profitirati preko leđa likovnih umjetnika, a da pri tom i Ministartsvo kulture nema previše vremena da sasluša profesionalne likovne umjetnike u njihovim radnim problemima. Jer naime, brojni likovni umjenici pisali su i Ministarstvu kulture i svojoj strukovnoj zajednici – HZSU-u – o tome šta im se sve danas dešava na tržištu, pa im se nitko nije oglasio iz nadležniih institucija, niti ih je uopće pozvao na razgovor.
No u tom slučaju ako baš nitko u ovoj državi nema volje da razvije neki konstruktivan dijalog sa likovnim umjetnicima, došlo je onda vrijeme da likovni umjenici počnu sami o tome pisati u javnosti, pa će portal ” Zagrebački likovni umjetnici ” u tom smislu uvijek biti otvoren za kritičke članke, u kojima će likovni umjetnici moći pisati o svojim strukovnim problemima, te uz podršku dobronamjerne kulturne javnosti, za svoje probleme aktivno tražiti i neka rješenja.
Pozivamo stoga umjetnike da nam pišu o galerijama koje od njih traže da plaćaju za izlaganje: sve te slučajeve ćemo dokumentirait i istraživati, te prema potrebi poticati i javnu raspravu o tome, jer je to neophodno da se možemo danas nastaviti baviti sa svojom profesijom. Za primjer, zamislite samo gdje bi kultura dospjela da na ulazu u kazališta glumci moraju plaćati da bi glumili u svojim predstavama, ili da profesori sa umjetničkih akademija moraju plaćati da bi mogli predavati, književnici da moraju plaćati kako bi smjeli javno objavljivati svoja djela, pjevači da plaćaju da smiju pjevati na koncertima, itd., itd. ?
Jasno nam je svima da smo prešli na tržišni sustav – iako ta tranzicija još nije gotova, no taj prelazak u kulturi ne smije se odvijati stihijski, bez jasnih kriterija, bez mišljenja stručnjaka i bez adekvatnih zakona, na način da u svemu tome likovni umjetnici budu najniža karika u tzv. ” hranidbenom lancu ”, a da s druge strane birokracija u umjetničkim institucijama sve više profitira i bogati se na tuđoj muci i tuđim kreativnm naporima.
Krešimira Gojanović, portal Zagrebački likovni umjetnici
vezani članci:
http://hop-portal.com/osnovana-je-nova-udruga-hrvatskih-likovnih-umjetnika-hdlu-zagreb/