Povjesničari umjetnosti uzurpiraju autorstvo – umjetnicima!

kolovoz 2, 2015

3515

Od druge polovice 19.stoljeća, a pogotovo njegovim krajem (fin de siecle) usporedno s novim procvatom arheologije i upoznavanjem „egzotičnih“, odnosno drugačijih kultura – nastaju raznorodni muzeji i državne institucije. U želji za sistematskom obradom i što boljom prezentacijom kulturološkog, civilizacijskog i inog nasljeđa, rađa se težnja i potreba za klasifikacijom, komentarom, osvrtom i naposljetku – za tumačenjem umjetnosti. Društvo postaje svjesno važnosti očuvanja, izlaganja i „dovođenja u red“ svojih kulturnih, civilizacijskih i inih postignuća, kojim se to isto društvo s pravom diči i ponosi. U nacionalnim paviljonima spektakularnih svjetskih izložbi izlaže se raznovrsno bogatstvo pojedinih zemalja, što možemo nazvati i prvom internacionalnom promidžbom svekolikih nacionalnih vrijednosti, postignuća i bogatstava. Postignuća tehnike i znanosti našla su svoj pandan i ravnotežu u postignućima kulture i umjetnosti. Crkva i monarsi, okrunjene glave europskih dvorova polako prestaju biti jedini mecene i promicatelji umjetnosti, a tu ulogu sve više preuzimaju istaknuti pojedinci i grupacije građanskog društva.

Sve pulsira u znaku nove samosvijesti o razvoju i ideji modernog i naprednog, koja ipak svoje temelje još uvijek vidi u kulturnom nasljeđu i priznaje njegovu važnost. Upravo u tom ozračju polako se pojavljuje i struka povjesničara umjetnosti, prvo se njome bave Kao i mnoge druge društvene znanosti i povijest umjetnosti nastaje u tom plodnom ozračju optimizma i vjere u ljudsku svijest, um, duh, postignuća i kreaciju. Prvobitno, povijest umjetnosti nastala je iz očite potrebe klasifikacije te povijesnog smještanja umjetnika i njihovog opusa u određeno vrijeme, te svijesti o tome da je takav posao moguće odraditi samo sa vremenskim odmakom, ne manjim od najmanje 50 do 100 godina. Do tog odmaka, povijest umjetnosti jednostavno se mora zadovoljiti bilježenjem i arhiviranjem bez komentara. Umjetnička građa se sama po sebi kristalizira kao vrijedna i trajna jednostavnom činjenicom da – ukoliko preživi nekoliko slijedećih generacija – automatski postaje nezaobilazna vrijednost. To je najsigurnija metoda valorizacije, odnosno vrednovanja umjetničkih djela. Ostalo umjetničko stvaralaštvo, ono koje protokom vremena potone u kolektivni zaborav, može poslužiti samo kao povijesna građa i svjedočenje o vremenu i društvu u kojem je nastalo, ali njegova čisto umjetnička vrijednost je drugorazredna, odnosno nepostojeća. Dakle, struka povijesti umjetnosti ne posjeduje nikakav čarobni štapić u obliku znanstvenih metoda kojima će provjeriti vrijednost nekog umjetničkog djela. To može samo vremenski test kojeg to djelo mora proći.

Strukom povijesti umjetnosti bavili su se prvo povjesničari, arheolozi, pa zatim i pisci, suvremenici, prijatelji i poštovatelji samih likovnih umjetnika. Iz njihovih redova se polako izdvajaju oni koji počinju tumačiti likovnost, kao što je to npr. Andréa Malrauxa, francuski pisac, pustolov i političar koji je stvorio pojam Le musee imaginaire (zamišljeni, imaginativni muzej) – svojevrsne mentalne zbirke umjetničkih djela koju u sebi nosi svaki čovjek. Čitajući njegovu knjigu Picassova maska postaje jasno u kojoj je mjeri nemoguće tumačiti riječima likovno djelo ili opus pojedinog umjetnika, osim ako se to radi intuitivno i osjećajem. Zbog toga su čitatelju razgovori s Picassom i zabilješke njegovih izrečenih misli daleko najuvjerljiviji i najdojmljiviji dio sadržaja ove knjige. Nerijetko su to sažeti i jasni, kratki citati koji nam daju uvid u Picassov proces rada i umjetničkog promišljanja.

Danas, samo pola stoljeća nakon Malrauxa, povijest umjetnosti je postala nezaobilazna stepenica na svim izložbama i prezentacijama umjetničkog stvaralaštva. Jednim dijelom su za to stanje odgovorni sami likovni umjetnici koji po svojoj vokaciji nisu uvijek predodređeni za verbalno predstavljanje i tumačenje vlastite likovne produkcije, a drugim dijelom je sigurno riječ o podržavanju ofucanog romantičarskog klišeja o umjetniku kao talentiranom pojedincu, koji bez učešća razuma, samo bogomdanom kreacijom stvara umjetnička djela. Budući da taj talentirani „tutlek“ radi, a ne stvara –u rječniku struke povijesti umjetnosti sve češće ćete naići na kovanicu umjetnički rad, umjesto umjetnička djela. S druge strane se nalazi publika, također masa „tutleka“, kojima će stručna osoba „protumačiti umjetnikov rad“ No, likovna djela ne trebaju druga ili dodatna tumačenja, jer publika ima pravo na osobni doživljaj i procjenu umjetničkog djela bez obzira na predznanje ili obrazovanje, a taj doživljaj umjetničkog djela sam po sebi je sasvim dostatan. Umjetnost je u svojoj osnovnoj biti dostupna svima bez prisile, reklamiranja i verbalne manipulacije.

Danas imamo apsurdnu situaciju u kojoj se izlažu projekti teoretičara, a ne likovna djela umjetnika. Država i institucije financiraju projekte u kojima struka povijesti umjetnosti odabire i određuje temu, a umjetnici samo svojim djelima popunjavaju stavke takvih tematskih izložbi. Tako umjetničko autorstvo potpisuje povjesničar umjetnosti, kurator (kustos), dok je umjetničko djelo i sam umjetnik samo građa za njegov autorski projekt. Pogledajmo značenje riječi kurator: sama riječ dolazi iz talijanskog (curator), a znači njegovatelj ili zastupnik, odnosno onaj koji brine o nečemu, osoba koja uređuje, obnavlja i uređuje neku zbirku. Današnje izložbe pokazuju da kurator, odnosno kustos ili pak povjesničar umjetnosti sve više svjesno preuzima ulogu onoga koji stvara umjetnost, ulogu autorstva, dakle svjesno zloupotrebljava svoju poziciju. Na otvorenjima likovnih izložbi predstavlja se istoznačno i umjetnika i povjesničara umjetnosti (koji je samo „popratio“ izložbu), obojicu kao – autore, što je krivo i nepravedno. Na taj način provodi se nasilje nad umjetnicima i obmanjuje publika kojoj se s visoka docira kako i na koji način treba gledati i doživjeti likovna djela. To više nema nikakve veze s umjetnošću, nego s politikom, koju ne možemo nazvati niti kulturnom, nego – uzurpatorskom.