Na svima nama je da, posebice kroz obrazovni sustav, značaj Oluje i Domovinskog rata objasnimo djeciUoči 20. godišnjice akcije Oluja o njezinom značenju te znanstvenom pristupu šireg konteksta okolnosti u kojima je ta vojna operacija poduzeta, kao i pogledu na Domovinski rat nakon dva desetljeća, naš je sugovornik bio Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Kako biste s 20-godišnje vremenske distance definirali Oluju?
– Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u Oluji vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da Hrvatsku vojsku ne mogu spriječiti u pokušaju oslobađanja preostalog okupiranog područja Hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije potvrđuju spomenuto. Tako je operacijom Oluja, uz pobjedonosne operacije hrvatskih snaga u BiH u rujnu i listopadu 1995. – Maestral-1 i Južni potez, omogućena i mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja jer su se srpske vlasti na tom području ‘urazumile’ tek nakon vojnih poraza. Na svima nama je da, posebice kroz obrazovni sustav, značaj Oluje i Domovinskog rata u hrvatskoj povijesti objasnimo našoj djeci, koja trebaju osjetiti i zašto pripadnici pobjedničkih oružanih snaga RH s ponosom govore o Domovinskom ratu kao najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti.
Koliko je vojnika i postrojbi sudjelovalo u toj operaciji, kada je ona točno započela, a kada završila, koliko je bilo poginulih, a koliko ranjenih hrvatskih vojnika?
– Operacija Oluja započela je u 5 sati 4. kolovoza 1995. na svim smjerovima napada duž 630 kilometara duge bojišnice, osim na smjeru napada 1. gbr u sastavu ZP-a Gospić, na kojem je napad započeo prema planu u 6 sati. Službeno je završila do 7. kolovoza u 18 sati, iako je oslobađanje do tada okupiranih područja trajalo do 10. kolovoza, kada su hrvatske snage slomile otpor posljednjih preostalih postrojbi SVK i skupina neprijateljskih vojnika te zaposjele položaje uz državnu granicu. Prema nekim podacima, u operaciji je sudjelovalo oko 200.000 pripadnika OS RH, računajući sav mobilizirani sastav, uključujući i pripadnike obrambenih operacija u Slavoniji (ZP Osijek) i na jugu Hrvatske (Južno bojište). Od toga je u napadnim borbenim djelovanjima neposredno sudjelovalo njih oko 127.000. Nasuprot hrvatskim snagama nalazilo se između 37.000 i 40.000 pripadnika srpskih snaga, ne računajući srpske snage u Hrvatskom podunavlju (tamošnji 11. korpus SVK imao je oko 20.000 pripadnika). Odnos u ljudstvu bio je oko 3:1 u korist hrvatskih snaga, a u naoružanju i vojnoj opremi SVK je bila ravnopravan protivnik, čak je omjer u oklopništvu bio u njezinu korist. U operaciji Oluja poginulo je najmanje 204 pripadnika OS RH, dva se vode kao nestali, a ranjeno je najmanje 1100 pripadnika (572 teže i 528 lakše), dok je na srpskoj strani broj poginulih najmanje šest puta veći.
S obzirom na pokušaje iz Srbije da se Oluja prikaže kao zločin, kako to stoji u znanstvenom smislu?
– Živimo u razdoblju u kojem najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, kao i pojedinci koji zanemaruju izvore i kronologiju događaja, pokušavaju krivotvoriti ili relativizirati činjenice iz Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat. Isti zanemaruju i činjenicu da je vojno-redarstvena operacija Oluja u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranoga teritorija RH u njezin ustavno-pravni sustav te da kaznena djela počinjena tijekom i nakon Oluje nad pojedinim srpskim civilima i njihovom imovinom, koje je najveći dio hrvatske javnosti, ali i hrvatskog pravosuđa, osudio, ne mogu biti alibi da se legitimna operacija hrvatskih snaga nazove zločinom, a hrvatsko vodstvo zločinačkim. Posebice je neuvjerljivo kad takve optužbe upućuju oni koji su 1990-ih bili izravni sudionici velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH ili su aktivno podržavali velikosrpsku politiku, a ni danas se ne srame svoje uloge u tom razdoblju. Njihove optužujuće izjave o Oluji uglavnom su u koliziji s činjenicama, a cilj im je prikriti odgovornost tadašnjega vodstva Srbije i RSK.
Što kažu činjenice?
– Činjenica je da je početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba odbilo novi prijedlog međunarodne zajednice – tzv. Plan Z4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo ‘državu u državi’, na području predviđenih kotareva Gline i Knina (11 općina u Hrvatskoj s natpolovično većinskim srpskim stanovništvom). Budući da su propali i svi kasniji pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim, mirnim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija RH, vojna opcija nametnula se kao jedino rješenje toga problema, a početkom kolovoza 1995., zbog ‘Bihaćke krize’, i kao neodgodivo rješenje. Naime, srpske snage bile su na ulasku u Bihać i pred pobjedom od strateškoga značaja unatoč tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio zaštićenom zonom. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama, Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, koji su 1201 dan bili u okruženju zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu njihovu patnju, Oluja je postala jedina nada za spas.
Koliko u današnjim raspravama o svemu tome ima politikantstva, a koliko bavljenja onim što se doista dogodilo – činjenicama?
– Povijest nas uči da se izvori trebaju prikazati cjelovito, a događaji trebaju nazvati pravim imenom i osuditi, ako postoji volja da se zločini spriječe i ne ponove. Svako drukčije ponašanje je politikantstvo, odnosno prilagođavanje trenutnim političkim interesima, koje u konačnici ne donosi dobro. I zato ni jedna politika, odnosno ni jedan političar koji drži do žrtava, u odnosima s državnim dužnosnicima i političarima koji se ne srame svoga sudjelovanja u velikosrpskoj agresiji na RH i BiH i koji bi Hrvatskoj i Hrvatima htjeli zabraniti slavljenje pobjedonosne Oluje, ne bi smio prijeći razinu formalnosti! To više nije pitanje diplomatskog pristupa, nego pitanje samopoštovanja i odgovornosti prema žrtvama velikosrpske politike, koju je današnje srbijansko vodstvo 1990-ih zdušno podržavalo. Dakako, nije sporno da onog dana kad Oluju prestanemo slaviti “na državnoj razini”, više nećemo imati državu.
– Upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u ‘Oluji’ minimalne, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake – civile, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za ratni zločin. Tu činjenicu, koju iznose zapovjednici i pripadnici pobijeđenih srpskih snaga, neki i danas potpuno zanemaruju. No, general major ‘Srpske vojske Krajine’ Milisav Sekulić u knjizi ‘Knin je pao u Beogradu’ zapisao je da su Srbi u Krajini obmanjivani “ne samo od 1991. nego i od ranije” te da je u Oluji ‘na nesreću došlo do okruženja SVK’ (odnosno Kordunaškog korpusa SVK), ali i da je ‘na svu sreću došlo i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske’. To potvrđuje i svjedočenje obavještajca toga korpusa, koji je u Haagu jasno rekao: ‘Oni (srpsko vodstvo u Beogradu) su želeli da od Topuskog naprave Srebrenicu. U ovom slučaju optužili bi za to hrvatsku stranu.’
– S obzirom na neprestane žalopojke onih koji i dalje lutaju medijskim bespućima u potrazi za izgubljenom državom i nekim tko će priznati da je za odlazak dijela Srba iz Hrvatske odgovorno hrvatsko vodstvo, nameće se potreba neprestanog ponavljanja sadržaja srpskih dokumenata, koji svjedoče o kontinuitetu srpske politike u pokušaju ostvarenja svoga krajnjeg cilja (‘svi Srbi u jednoj državi’) i odlučnosti srpskih dužnosnika da taj cilj ostvare, bez obzira na žrtve. Ti su dokumenti ujedno i odgovor na pitanje zašto mirna reintegracija okupiranih dijelova RH nije mogla uspjeti, odnosno tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje. Prema tome, činjenica je da je odluku o evakuaciji stanovništva na okupiranom području Dalmacije u popodnevnim satima prvog dana Oluje donio ‘Vrhovni savet odbrane RSK’, kao što je činjenica i da mirna opcija povratka okupiranog teritorija RH nije bila moguća zbog isključive politike srpskoga vodstva, koja se može sažeti u poruci ‘predsjednika RSK’ Milana Martića ‘starešinama SVK’ iz veljače 1995.: ‘Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.’ Upravo zbog površnog i tendencioznog prikazivanja događaja iz Domovinskog rata te nametanja kontroverzi, primjerice o dogovorenom ratu, o obrani i okupaciji Vukovara, o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, pa i o samom karakteru rata, javnost je zbunjena, a medijski prostor preplavljen je prijeporima koje svaka ozbiljnija javna rasprava može objasniti.
Što je za povijesnu utemeljenost onoga što radi Centar Domovinskog rata značila oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču?
– S obzirom na to da je sadržaj knjige ‘Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih’, koju je naš Centar objavio kao odgovor na prvostupanjsku presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu generalima Gotovini i Markaču, u velikoj mjeri sukladan sadržaju drugostupanjske i konačne, oslobađajuće presude generalima od 16. studenoga 2012., može se reći da je ta presuda potvrdila znanstveni pristup u radu Centra. Međutim, bez obzira na spomenutu, kao i svaku drugu presudu, želim naglasiti da povjesničari svoje zaključke ne bi trebali temeljiti na sadržaju sudskih presuda, nego na sadržaju izvora. Upravo rad suda u Haagu i prvostupanjska presuda spomenutim generalima za događaje u Oluji potvrđuju važnost inzistiranja na činjenicama, bez obzira na sadržaj presude.
127
tisuća pripadnika Oružanih snaga RH neposredno je sudjelovalo u borbenim djelovanjima u “Oluji”
204
pripadnika OS RH u toj su vojnoj operaciji poginula
2
pripadnika OS RH vode se kao nestali
1100
pripadnika OS RH u toj je operaciji ranjeno
glas slavonije izvor
