Kao 17–godišnji civil, uz pomoć osobe koja je imala pristup Ministarstvu obrane Savezne republike Jugoslavije (SRJ), ne kasnije od 2. travnja 1997. SEV, počeo sam probijati u računalni sustav toga ministarstva. Plan mi je bio skinuti podatke korisne Glavnome stožeru (GS–u) Oružanih snaga (OS) Republike Hrvatske (RH) i uspostaviti prismotru protoka podataka pa pristupiti Glavnome stožeru (GS–u) Oružanih snaga (OS) Republike Hrvatske (RH), izvijestiti ga o postignutome i izporučiti mu prikupljeno.
Operaciju je otežavalo preusmjerenje međumrežnoga prometa između Republike Hrvatske (RH) i Savezne republike Jugoslavije (SRJ) kroz računalni sustav vojarne Vojske (kopnene vojske) Ujedinjenih država Amerike (UDA) u konetinentalnome dijelu Ujedinjenih država Amerike (UDA), uslijed čega je mrežni kružni put bio oko 10 sekundi (s) pa je rad na poslužiteljima u Saveznoj republiki Jugoslaviji (SRJ) izgledao kao rad na računalima koja stisak tipke ili gumba miša reagiraju tek nakon 10 sekundi (s) a moje pristupe izgledno je motrila Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) Ujedinjenih država Amerike (UDA).
Operaciju je zaustavio Sveučilišni računski centar (SRCE) Sveučilišta u Zagrebu koji je primijetio kako s njegovoga poslužitelja pristupam središnjemu poslužitelju Domenskoga imenskoga sustava Vlade Savezne republike Jugoslavije (SRJ) pa mi je 17. svibnja 1997. SELjV zaključao korisnički račun.
Lipnja ili srpnja 1997. SELjV, muški je glas bezimenim pozivom mome praktički samo biološkome ocu Andriji–Željku Lovriću najavio moju smrt – što je on prijavio svome suradniku Stipanu Budimiru koji je bio brigadir Sigurnosno–informativne službe (SIS–a) Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH–a). Jedne noći oko 1:00 SELjV oko tjedan i pol kasnije biciklom sam se iz Udruge darovitih informatičara „Genesis“ (UDIG–a) u Ilici 53a u Zagrebu vraćao kod bake po majki s kojom sam živio u Laginjinoj a neidentificirani muškarac koji je kroz zeleno svjetlo ostao samogibom (automobilom) zaustavljen na križanju Martićeve i Bauerove, nakon što sam ja ušao u to križanje, punim me je ubrzanjem počeo ganjati Bauerovom u smjeru sjevera, pokušavajući me pregaziti. Koju sekundu (s) predhodno kontaktu do kojega bi inače došlo 50–ak mjera (metri, m) od 5. policijske postaje Zagreb (Policijske postaje Medveščak), biciklom sam skočio 80–ak° udesno između dva samogiba (automobila) partkirana na nogostupu. Muškarac je samogibom (automobilom) projurio oko pola mjere (metra, m) iza stražnje gume mojega bicikla, usporio, kod 5. policijske postaje Zagreb (Policijske postaje Medveščak) skrenuo u Vlašku u smjeru istoka i nastavio voziti kao kako se ništa nije dogodilo. Rujna, listopada ili studenoga 1997. SELjV moj mi se praktički samo biološki otac Andrija–Željko Lovrić daljinoglasom (telefonom) počeo prijetiti kako će mi zavrnuti šiju – zadaviti me zaokretanjem vrata.
S obzirom kako sam pustupao slijedno podpisivanju Temeljnoga sporazuma o području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnoga Srijema (Erdutskoga sporazuma) i to kao civil, Republika Srbija (RS) ili/i Republika Crna Gora (RCG) mogu putom Interpola izdati Crvenu obavijest za mojim uhićenjem i izručenjem zbog uspostave obavještajne mreže na državnome području Savezne republike Jugoslavije (SRJ) i neovlaštenoga pristupa računalnim sustavima. S obzirom kako je Ured Savjeta za nacionalnu sigurnost Republike Srbije (RS–a) 16. listopada 2014. SELjV sa Saveznom službom sigurnosti Ruskoga saveza (RS–a) podpisao Sporazum o međusobnoj zaštiti klasificiranih informacija, izgledno sam na meti i te službe.
Neven Lovrić