Srbi Hrvate nazivaju regionalnim imenima izbjegavajući imena Hrvat i Hrvatska

 

Hrvati su vojnim trijumfom Oluje konačno srušili srpski mit o junaštvu Srba

Danas se navršava dvadeseta obljetnica slavne i pobjedonosne hrvatske vojno – redarstvene akcije Oluja, koja je zbrisala s lica zemlje sve srpske planove o pravljenju Velike Srbije u tkivu hrvatskog državnog teritorija. Oluja je totalni trijumf hrvatske vojske nad srpskom vojskom, apsolutna pobjeda hrvatskog vojnika nad srpskim vojnikom i definitivni slom i brodolom velikosrpske politike na prostorima bivše Jugoslavije. Svojom učinkovitošću i nadasve brzinom i munjevitošću izvođenja operacije, zadivila je i sve svjetske vojne eksperte.

Čitavo dvadeseto stoljeće Srbi su širili promidžbu o svojoj tobožnjoj bogomdanoj vojničkoj snazi, koju su u svojoj poslovično raspjevanoj mašti uspoređivali s vojnom silom najvećih zemalja svijeta. Duboko u psihologiji skoro svakog Srbina čuči jedna nevjerojatno snažno urezana misao kako su Srbi narod koji je početkom prošloga vijeka snagom svoje volje navodno srušio i Tursko i Austrougarsko carstvo te kako su upravo Srbi najzaslužniji za poraz trupa Osovine, a poglavito Njemačke i Italije u Drugom svjetskom ratu. S takvim nakaradnim predodžbama o svojoj imaginarnoj vojnoj moći i uz posvemašnje podcjenjivanje vojne snage i sposobnosti drugih naroda, Srbi su oholo, prepotentno i samouvjereno i ušli u seriju osvajačkih ratova devedesetih godina. Vjerovali su Srbi uronjeni u dubinu svojih zabluda i samoobmana da niti Hrvati, niti ostali narodi bivše Jugoslavije, ne mogu vojnički parirati do zuba naoružanim Srbima. Ne zaboravimo, početkom rata 1991. godine Srbija je i zaslugom Miloševića, kao i nemuštih i nesposobnih hrvatskih komunista Račana i Šuvara mnogo prije rata razoružala Teritorijalnu obranu Hrvatske, te je srbizirana JNA pod paskom Miloševića, to isto naoružanje masovno podijelila pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Ali, boj ne bije svijetlim oružjem, nego boj bije srce u hrvatskog junaka. Kad je 1990. HDZ sa Tuđmanom na čelu došao na vlast, Hrvatska se, već suočena sa velikom vojnom prijetnjom sa istoka, morala snalaziti i dobavljati naoružanje za obranu zemlje kako je znala i umjela, a vrijeme je curilo i u trci s njim Hrvatska se morala pravodobno opskrbiti oružjem kojim će se suprotstaviti nadirućoj opasnosti od Srbije.

Vojni i politički debakl Srbije još jedino amortiziraju neuki hrvatski ljevičari i ostala hrvatska politička i novinarska peta kolona

Tko god se iole razumije u smisao političkih poruka, odlično je razumio da se Srbija već 1989. godine nakon Miloševićevoga ratnohuškaškog govora na Gazimestanu odlučila za otpočinjanje rata za stvaranje Velike Srbije. Tada je srbijanski diktator i fašist izgovorio prijeteću parolu: “Ako ne znamo da radimo, znamo bar da se bijemo!” Godine koje su vrtoglavo brzo uslijedile Srbima su zorno dokazale da ne znaju „ni da se biju“, a o radišnosti i marljivosti Srba je izlišno trošiti riječi. Srbija je u agresiji na Hrvatsku poražena i vojnički deklasirana i ubijena u pojam. O političkom debaklu Srbije, također, je bespotrebno posebno govoriti. Tek su svojim nebuloznim političkim potezima neuki hrvatski ljevičari od 2000. – 2015. godine pomogli Srbiji da politički amortizira udarce koje je od Hrvatske dobila na bojnom polju i da danas svojim tradicionalno izazivačkim i ratobornim gestama njezinih političara prema Hrvatskoj, dâ do znanja da je Srbija još uvijek samo ranjena zvijer, ali ne i politički mrtvac kako je bilo i realno za očekivati poslije dešavanja iz devedesetih godina. Ranjena zvijer znade biti i najopasnija, posebice kad ju upravo pobjednička strana u ratu, što je nedvojbeno Hrvatska, diletantizmom političara na vlasti poput Zorana Milanovića i Vesne Pusić, diže iz mrtvih i političkim besprimjernim izjavama relativizira hrvatsku žrtvu i srpskog agresora. Sad se i Ivo Josipović, bivši i jednako kao i Stjepan Mesić, pogrešni i slučajni predsjednik Hrvatske, javno očituje i u srbijanskim medijima se citira njegova hvalisava izjava kako je on osobno zaslužan za osnutak centra Documenta, predvođen Vesnom Teršelič, Zoranom Pusićem i ostalom hrvatskom petom kolonom. Drage volje Srbi citiraju i misli kvazi novinara i svoga insajdera unutar Hrvatske Domagoja Margetića. U danima hrvatske proslave Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, ovakvi ljudi, eksponirani u javnim debatama, panel diskusijama ili pred TV kamerama srbijanskih televizija imaju samo jednu ulogu, a to je omalovažavanje i omalovažavanje Domovinskog rata u Hrvatskoj te davanje legitimacije svim lažima i podvalama srbijanskih intriganata i spletkaroša na vlasti pred svjetskim političkim moćnicima kojima žele podmetnuti kukavičje jaje i zanijekati sve srpske zločine u Hrvatskoj.

Srpska mržnja prema Beču, Austriji i srednjoeuropskoj kulturi usko je povezana sa srpskom mržnjom prema svemu hrvatskom

Duga je geneza srbijanske sveopće mržnje prema Hrvatskoj i općenito prema Hrvatima kao narodu i ona ne datira niti od rata 1991. – 1995, kao ni od rata 1941. – 1945. Kad je “Politika” slavila stotu obljetnicu svoga postojanja 2004. godine, izlijepili su plakate i ilustracije svojih vrsnih karikaturista iz razdoblja između dva svjetska rata, kao i nakon Drugog svjetskog rata. Naravno, u centru pozornosti bile su političke karikature u izvedbi dvojice beogradskih Hrvata Pjera Križanića i njegovoga nasljednika u poslu Ive Kušanića. Iznimno su bile dojmljive karikature Pjera Križanića, majstora svoga zanata, koji je slikao karikature kao da crta portrete ljudi. Ali, poruke su bile i više nego znakovite. Na jednoj karikaturi Srbijanac iz Beograda, putnik namjernik izgovara zagledan u razglednicu Zagreba jednu tipično srbijansku misao: “Eh, vi Hrvati i vaša austrijanština purgerskog Zagreba!” I ta jedna slika i ovakav potpis uz nju, govori i više od tisuću riječi. Čak ni zavist, sujeta, pakost, zloba ili ljubomora nisu inducirali srpsku mržnju prema Hrvatima, koliko srbijansko poistovjećivanje Hrvata sa Austrijom, a Zagreba s Bečom. Srbi, fascinirani samim sobom i svojom umjetnom veličinom, na Austriju i Beč gledali su sa gnušanjem, odbojnošću i gađenjem jer su i izazvali i vodili rat protiv njih u Velikom ratu od 1914 – 1918. Tu su Hrvatska i Zagreb kao političko i duhovno središte Hrvata, svim Srbima bili kao pod indigom preslikani Beč. Iako su i u godinama prije rata od 1914. – 1918. mnogi Srbi odlazili na studije u Beč, Prag, Budimpeštu i Krakov, oni u biti kao narod nikad nisu prihvatili načela i vrijednosti srednjoeuropske civilizacije. Na svoje učene ljude na Sveučilištima spomenutih gradova srednje Europe, Srbi su gledali s podozrenjem i nevjericom, a vrhunac mržnje prema svemu što dolazi sa njima ukletog Zapada demonstrirali su još mnogo prije kad su iz zasjede ubili vlastitoga kneza i bečkoga đaka kneza Mihaila Obrenovića 1868. godine. Radilo se o čovjeku koji je želio europeizirati Srbiju i otrgnuti je iz čeljusti Rusije u koje je i onda kao i sada nezaustavljivo hrlila te je zato i ubijen. To su mu učinili Srbi u znak zahvale jer je upravo on dobio simbolički ključeve Turčina arašli Ali paše 1867., čime je Beograd i formalnopravno iz turskih ruku prešao u srpski posjed. Što onda očekivati od naroda koji ubija iz stupice vlastitog vladara pod kojim se nakon pola tisućljeća oslobodio od Turaka? Kako Srbi mogu cijeniti bilo kog hrvatskog znamenitog čovjeka, vladara, vojskovođu, znanstvenika, kad ne cijene nimalo niti svoje zaslužne ljude, već ih ubijaju u šumskoj zasjedi na rubu grada? Ovo su, dakako, samo retorička pitanja, jer se odgovor nameće sam po sebi, ipse sono, što bi rekli Latini.

Srbi Hrvate odavno nazivaju regionalnim imenima izbjegavajući imena Hrvat i Hrvatska

Srbima je i ime hrvatsko oduvijek bilo simbol nečega stranog, neprijatnog i odbojnog, a da je tako govori život koji nekom umije biti čudan roman, naročito narodu koji u tome životnom romanu svjesno pomiješa uloge pozitivca i negativca i sebe stavi na krivu stranu dobročinitelja, iako to Srbi svojim delanjem nikako ne zaslužuju. No, svatko o sebi ima pravo misliti u superlativu, pa i Srbi. Ali, ako ih netko gleda sa strane, nikako im ne može dodijeliti ulogu pozitivaca, najmanje u romanu koji ovih veličanstvenih dana nezaboravne i trijumfalne hrvatske Oluje, srbijanski političari, jednodušno sa svojim narodom pokušavaju neuspješno pretvoriti u svoj Zid plača, uspoređujući svoju sudbinu sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Daleko su Srbi svjetlosnim godinama od usporedbe sa stradavanjima Židova, jer Židovi nisu nikog napali, a Srbi su bili agresori u Hrvatskoj, dobili su ono što su zaslužili i sad su napokon ispunili svoj san da žive u Srbiji. Samo što imaju mali problem. Nisu mogli hrvatsku zemlju ponijeti na srpskim opancima u Srbiju. I kad su dolazili u nepreglednim kolonama u svoju maticu, Srbijanci koji su ih oduvijek koristili kao svoj instrument u borbi protiv Hrvatske i unutarnji remetilački faktor unutar Hrvatske, dočekivali su te pridošle Srbe parolama kako dolaze iz “Krajine”, kao Krajišnici, a ne iz Hrvatske!? I ovo je samo neupućenom čovjeku čudno. Međutim, mnogo godina prije rata, Srbijanci su u svojoj mržnji prema svemu što ima hrvatsko ime, usred komunističkog takozvanog blagostanja SFRJ  – samo ljude iz Hrvatske nazivali regionalnim imenima. Neovisno od toga, da li se radi o Hrvatima ili o Srbima, svi ljudi koji dolaze iz Hrvatske, oslovljavani su samo regionalnim nazivima. Otuda se javljaju u srbijanskom oslovljavanju nazivi Dalmatinci općenito i za Hrvate i Srbe iz Dalmacije, Slavonci, također, za oba naroda u Slavoniji, a ista pravila u oslovljavanju vrijedila su i za Ličane, Banijce, Kordunaše, Istrane. Čak i Hrvati u Zagorju, gdje i nema Srba, bili su za Srbijance samo Zagorci, ali nikako nazivani narodnim imenom Hrvati. Ukoliko netko dolazi iz Zagreba, bio bi jednostavno u Srbiji nazivan Zagrepčaninom, ali nikako Hrvatom. Izbjegavanje hrvatskog imena bilo je toliko upadljivo i neprikriveno, da se običan čovjek nije mogao oteti dojmu, da Srbijanci ne mogu uopće prevaliti preko usta hrvatsko ime u bilo kojoj prigodi.

Takav slučaj nije bio u odnosu Srbijanaca prema ljudima iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Vojvodine ili Kosova. Dapače, sve Srbe koji su živjeli i koji i danas žive u spomenutim državama, s iznimkom Vojvodine, koja se još jedina nije osamostalila, Srbijanci su zvali prema tadašnjoj jugo Republici, a danas državi iz koje dolaze. I tako su Srbi koji su rođeni u Sloveniji, ili čak rođeni usred Srbije, ali žive i rade u Sloveniji, za Srbijance samo Slovenci i ništa drugo. Tu im ne smeta kategorija političkog Slovenca u smislu pripadanja nekog Srbina državi Sloveniji u kojoj živi i radi. Ali, žestoko prosvjeduju na normalnu i korektnu izjavu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su hrvatski Srbi politički Hrvati jer žive u Hrvatskoj! Za Srbijance je posve normalno da rabe dvostruke kriterije za Sloveniju i Hrvatsku, odnosno dvostruki standard za status svoje manjine unutar Slovenije i Hrvatske. Jednog Srbijanca, nogometnog trenera Slavišu Stojanovića, rođenog u Srbiji, ali nastanjenog i na radu u Sloveniji, uredno srbijanski mediji nazivaju Slovencem, ali tom logikom trebali bi i Vučićevog i Nikolićevog jurišnika i plaćenika Milorada Pupovca nazvati Hrvatom jer je rođen i živi u Hrvatskoj i prije je njezin državljanin, što on kao velikosrbin teška srca priznaje, nego spomenuti Slaviša Stojanović koji je rođen usred Šumadije, ali za Srbijance je on samo Slovenac, a ne Srbin! Zato vole srbijanski političari i mediji držati slovo hrvatskoj državi kako će nazivati svoje građane i kako će zavoditi red u svome dvorištu. Misle da im je još živa Srboslavija kad su se mogli tako drsko i nadmeno ponašati, jer su u njihovoj državnoj tvorevini radili što su htjeli. Nisu još svjesni da su ta vremena prohujala s ratnim vihorom. Isti tretman kao Srbi iz Slovenije, imaju u trustu pilećih srbijanskih mozgova i Srbi koji, recimo, stižu iz Bosne i Hercegovine. Iako su tamo u entitetu, točnije genocitetu zvanom Republika Srpska izbrisali i ime bosanskohercegovačko, jer im se početkom rata očito ogadilo kao i ime hrvatsko, obični Srbijanci i sad sve Srbe koji otuda dolaze u Srbiju nazivaju samo Bosancima kao i prije rata devedesetih. Isto vrijedi i za Srbe iz Crne Gore. Oni se ubiše od dokazivanja Srbijancima da su “srpski Spartanci”, veći Srbi i od pravih Srba iz Srbije, ali ih ovi tretiraju jednako kao i one koji za sebe kažu da su Crnogorci. Također, Srbijancima su i svi Srbijanci iz Makedonije samo Makedonci, usprkos uobičajenim srbijanskim tlapnjama da je to Stara ili Južna Srbija. To trabunjaju samo srbijanski političari i analitičari, ali u narodu se taj naziv nije odomaćio. Isto tako, za Srbina sa Kosova u Srbiji će kazati da je Kosmetlija, Kosovar ili Kosovac, a za Srbina iz Vojvodine nikad neće reći da je Srbijanac, nego samo Vojvođanin, kako zovu i pripadnika bilo kog drugog naroda koji stiže iz Vojvodine.

Srpski arsenal uvreda susjednim narodima

Razvidno je da su Srbi upali u jamu koju su drugima, najprije Hrvatima kopali, i to na svim planovima. Sve su narode u okruženju sustavno podcjenjivali, vrijeđali i gledali s visine, a mržnjom prema Hrvatima samo su se u očima zapadnog svijeta deklarirali kao izraziti protivnici zapadnokršćanske civilizacije. Jer, znali su odlično i srpski saveznici Velika Britanija i Francuska za srpsko flertovanje sa Rusima koji su bili i ostali protivnici Zapada. Sukobom sa Hrvatima, Srbi samo stavljaju do znanja cijelom Zapadu što u svojoj srži doista misle o vrijednostima i o duhu katoličko – protestantske Europe. Kao što su spomenutog  kneza Mihaila Obrenovića ubili kao germanofila 1868. godine, tako su iz istih razloga likvidirali i Zorana Đinđića 2003. godine, a on je isto bio njemački đak i htio je Srbiju usmjeriti u tom pravcu. Kako se Srbija postavlja i kako se u budućnosti bude postavljala prema Hrvatskoj, to će, htjela ona to ili ne, njoj u očima katoličke i protestantske Europe biti mjera postavljanja prema cijeloj katoličkoj Europi. Trebali bi Srbi napokon shvatiti zašto je, unatoč posvemašnjoj srpskoj političkoj promidžbi 1991. i 1992. cijela katolička i protestantska Europa politički  stala na stranu Hrvatske, a ne na stranu Srbije. Trebaju to znati i generacije današnjih srbijanskih studenata koji pišu besmislena i nesuvisla pisma veleposlaniku Hrvatske u Beogradu Gordanu Markotiću o tobožnjem izgonu onih Srba, koji su prije toga uživali 1991. godine u masovnom progonu svojih susjeda Hrvata. Zašto nitko u Srbiji od današnjih lažnih mirotvoraca nije nikad obilježio pad Vukovara u studenom 1991. danom žalosti i danom sjećanja? Kao povijesni licemjeri i rođeni demagozi, to čine sad sa dozom iracionalnog užitka.

U nasrtaju na Hrvatsku 1991, potom i na Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995., Srbiji su neizostavnu potporu dali i dragovoljci iz Rusije, Grčke, Rumunjske i Bugarske iz pravoslavne solidarnosti sa Srbijom. Izuzimajući Ruse, koji su objekt srbijanskog divljenja i strahopoštovanja, ove preostale zemlje u svijesti Srba izazivaju mučninu i tjeskobu. Jer, Srbi misle da su Bugari i Rumunji, koliko god oni podupirali Srbe, tek poluazijati, odnosno afrikaneri, pošto su Vlasi u Rumunjsku stigli iz Mauritanije, što znaju i Srbi. Zato im se oni gade i gledaju ih s prijezirom, iako su za divljačku i barbarsku ratnu agresiju dobili potporu samo od tih Azijata i Afrikanera, kako ih sami Srbi nazivaju. Ništa bolje mišljenje nemaju ni o Grcima, koji su im preko noći postali “braća”, a Srbi ih i danas masovno nazivaju ciganima, uz opaske “dužan kao Grčka” i “što se buniš kao Grk u zatvoru.” Bugari su im obično “Tute Bugari”, uz naputak da je vrh nečije propasti kad je “rasturen kao bugarska skupština,” naravno sve “dok se Vlasi ne dosjete, a kad se dosjete isteklo vrijeme posjete”, što je aluzija na nizak stupanj inteligencije Rumunja. Svi pobrojani koje Srbi ovakvim smatraju, jedini su im iskazivali simpatije za njihove luđačke vojne invazije po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Neki od njih kao Rusija, Rumunjska i Grčka još nisu priznale ni Kosovo koje je priznalo gro najvažnijih zemalja Europe, Amerike i Australije, znači najutjecajnije zemlje svijeta. I Crnogorce koji su petnaest godina nakon raspada bili u državnom savezu sa Srbijom, dok nisu shvatili da ih svi Srbi smatraju samo ljenjivcima i kriminalcima, na koncu su ih Srbi, kao do tada iskrene prijatelje i saveznike, odbacili kao staru krpu. Isto su napravili i sa spomenutim pravoslavnim zemljama koje su im davale logistiku, oružje, gorivo, čak i dragovoljce na fronti u Hrvatskoj i BiH. I Makedonce koji Srbe nikad nisu osobito provocirali, Srbi posprdno nazivaju kao “Srbite so teškata govornata manata.” Rugaju se jeziku naroda koji ih ne mrzi. Nepotrebno je isticati sav arsenal naziva za Bošnjake, Hrvate i Slovence u interpretaciji Srba. Uglavnom, sve Bosance, svih vjera i nacija su zvali glupim i tupim Bosancima, a ovi bi domišljato uzvraćali Srbima kako se u vojsci razbrojavaju u stroju umjesto: “prvi – drugi”, sloganom “lopov – lažov.” Slovenci su za Srbe oduvijek bili “bečki konjušari i sluge”, a Hrvati “prevrtljivi, lukavi i podli Latini.” Za Albance su rezervirali termine “zaostalih, nepismenih primitivaca i serijskih ubojica i koljača.”

Srbija kao ratni i politički gubitnik priređuje teatar apsurda

Kad jedan narod ovako masovno pati od ksenofobije prema svim drugim narodima, tu nema drugog lijeka osim prinudne karantene. Međutim, ni dugogodišnja izolacija i izopćenje iz suvremenog svijeta uslijed sankcija UN-a tijekom devedesetih nije Srbe prizvala pameti. Oni i dalje imaju epitete najgore vrste, ne samo za spomenute susjede, već i za mnogoljudne nacije poput Nijemaca, Britanaca, Francuza, Talijana, Španjolaca, a nisu nekad pošteđene ni SAD, Rusija ili Kina, ukoliko neka srpska politčka papazjanija ne naiđe na njihovu potporu. To je onda signal Srbima za sveopće etiketiranje i prozivanje čitavih zemalja i naroda koji su ih “iznevjerili” i “izdali.” Kao da je netko jednom malom i zabačenom narodu na Balkanu dužan polagati račune o bilo čemu. I tako, Srbi u raskoraku svojih velikih želja i malih i skromnih mogućnosti samo vibriraju u zraku, ne shvaćajući vrijeme i prostor u kojem se nalaze. Konji su im uvijek išli brže od samara i galopirali sve dok ne nalete na zapreku koju ne mogu preskočiti. I sad se u političkom smislu bliži trenutak svođenja računa srbijanske politike, koja je tri godine nevješto igrala na dva razboja, zapadnom i ruskom. Sad moraju podvući crtu pod račun, a to neće moći neprestanim objedama na račun Hrvatske, države članice EU i NATO pakta, koja bi konačno, snagom svog autoriteta i članstva u ove dvije organizacije morala Srbiji reći gdje joj je pravo mjesto. Suviše je Srbija glasna i bučna za zemlju jednog ratnog i političkog gubitnika, koji pobjedniku Hrvatskoj pokušava nametati političke standarde i principe. Takvo stanje je zbilja pravi teatar apsurda.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda