Srpski političari i mediji su i dalje ratnički raspoloženi

Komad Luigija Pirandella “Čovjek, vrlina, zvijer,” adaptiran na kazališnoj sceni na pravi način oslikava jučerašnje poruke mira odaslane hrvatske strane na adresu Srbije. Ali, kao što i u kazališnoj predstavi glavni junak ne uspijeva svojom dobrotom i empatijom potaknuti suosjećanja bezdušnog tiranina, tako i blage i tople riječi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na proslavi hrvatske velebne Oluje nailaze na odbojnost i Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Ne razumije duša srbijanskih dželata poruku pomirbe hrvatske predsjednice, tako da ne vrijedi bacati bisere pred srpske svinje. Nema danas niti jednog srpskog političkog uzvanika, niti bilo koje javne ličnosti koja u specijaliziranim emisijama posvećenim obljetnici Oluje nije izgovorio pregršt kleveta i laži na račun hrvatske države i hrvatskog naroda. Srbi su usprkos teškom vojničkom porazu i nokautu na bojnom polju od Hrvata i dalje ratnički raspoloženi. Najprije je trku poveo ishlapjeli četnički vojvoda Vojislav Šešelj, rekavši za Informer, glasilo njegovoga učenika Vučića, da su Srbi izgubili tek prvo poluvrijeme protiv Hrvata i da će drugo poluvrijeme odigrati sadašnji srpski unuci ili praunuci. Tiradu je nastavio Šešeljev kum, zadrigli Tomislav Nikolić, izjavom na Fruškoj Gori kojom hrvatsku državu i hrvatski narod naziva nacističkim, a ovu bestijalnu seriju je dovršio Aleksandar Vučić konstatacijom da je Hrvatska provela “najveće etničko čišćenje i najveći pokolj nad Srbima.” Ne zaboravimo i njihovog privjeska Milorada Dodika koji u govoru sa mosta na Rači poručuje da će Bosna “kao Jugoslavija u malom sigurno propasti kao što je propala i Jugoslavija u cjelini, a Srbi će se onda odcijepiti i pripojiti Srbiji.”

Sve ove četiri izjave propratili su i srbijanski mediji srcedrapateljnim storijama o tobožnjim srpskim stradanjima, naroda koji je izazvao rat i koji je i jedini krivac za krvoproliće. Srbi su dobili ono što su zaslužili i niti jedan Srbin iz kolone izbjeglica nije vrijedan bilo kakvog sažaljenja. Svi su oni bili produžena ruka svojih naredbodavaca iz Beograda, na čiji su mig i iselili kolektivno iz Hrvatske. Milošević ih je kanio naseliti na Kosovo, s kojega je htio otjerati Albance, ali su i ti srpski planovi, kao i mnoge druge njihove ratne kombinacije pali u vodu. Četvrtoga kolovoza u udarnom večernjem terminu državna RTS je emitirala reportažu o usponu i padu fantomske srpske paradržave u srcu Hrvatske. Sudjelovalo je dosta sugovornika, a najviše pozornosti privukao je mini intervju sa Sandom Rašković – Ivić, čiji je pokojni otac Jovan Rašković bio jedan od inicijatora pobune i organiziranog srpskog terorizma na tlu Hrvatske još od sredine 1990. godine i registracije stranke SDS. Sadašnja predsjednica srbijanske DSS i nasljednica Vojislava Koštunice na čelnoj funkciji te stranke, izrekla je nehotično dva priznanja i dvije kapitalne istine koje iz temelja ruše sve srpske lažne postavke o karakteru rata u Hrvatskoj. Ona je recitirala kao napamet naučenu pjesmicu seriju srpskih fraza i uobičajenih laži, zalivenih krokodilskim suzama, da bi nakon toga bile puštene arhivske Tv snimke govora Jovana Raškovića  srpskim odmetnicima u Kninu. Oni su vikali:”Hoćemo oružje!”, na što im je on uzvratio:”Ja vam ne mogu garantirati da vam mogu nabaviti oružje, ali znam ko vam može dati oružje ako vam ustreba i mogu vas uputiti kome da se obratite!” Poslije toga emitiran je još jedan prilog koji u potpunosti raskrinkava sve srpske ratne planove. Jovan Rašković je kazao kako će “Krajina biti u sastavu Hrvatske onoliko dugo koliko dugo Hrvatska bude u sastavu Jugoslavije!” Ovo su i više nego dostatni dokazi  i posljednjem naivcu što su Srbi htjeli i o čemu su maštali. Nešto umjereniji prilog emitirala je Radio televizija Vojvodine. U okviru emisije “Radar” urednice Marine Fratucan, Željana Bjedov, Srpkinja iz Knina koja sad živi u Srbiji razgovarala je sa razvojačenim hrvatskim braniteljem Vladimirom Gojanovićem na temu Oluje i priznala mu da 1995.,kao izbjeglica sa dvanaest godina nije shvatila  ono što zna danas, a to je da Srbi nisu žrtve Oluje kako im govori godinama država Srbija. U istom, pomirljivom tonu, govorila je i urednica informativnog programa RTS-a Vesna Damjanić, koja je sa 17 godina iz Knina 1995. stigla u Srbiju. Na opće iznenađenje gledatelja, govorila je dosta afirmativno o Hrvatskoj. Ovo su, ipak, samo dvije svijetle točke u moru žabokrečine u Srbiji. Vrli srbijanski analitičar Dušan Janjić u svojim se komentarima na TV Pink željka Mitrovića, okomio svom silinom na Hrvatsku, nazivajući i državu i narod najgorim imenima. Taj pritajeni velikosrbin se u emisiji pohvalio da je tjedan dana prije Oluje bio u Biogradu na moru, a nakon toga u Kninu, gdje je Martiću dojavio što je vidio, a sve pod krinkom aktiviste za ljudska prava (kako se predstavio hrvatskim vlastima na slobodnom teritoriju Hrvatske) na tlu Hrvatske. Taj prikriveni špijun vršljao je nesmetano na tlu Hrvatske neposredno uoči Oluje i time se javno hvali na srbijanskoj TV Pink!?

Ono što je najbitnije, to je činjenica da je Hrvatska vojnim trijumfom nad Srbima uspostavila nove geopolitičke odnose na području bivše Jugoslavije gdje je postala liderom. Prije rata sve zemlje bivše Jugoslavije pod utjecajem i uz pritisak Srbije, bile su nasilno spriječene od prisnije suradnje sa Hrvatskom, jer se Srbija bojala da će joj Hrvatska snagom svoje pameti prije ili kasnije preoteti primat glavne zemlje u prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, ta neminovnost se dogodila i Hrvatska je sad predvodnik, a ne Srbija. To ilustriraju i reakcije iz takozvanog regiona na proslavu obljetnice Oluje, a posebno iz Bosne i hercegovine jer je i Sarajevu jasno da je Hrvatska Olujom spasila i Bihać te reprizu Srebrenice u srpskoj režiji. Tako političke stvari polako, ali sigurno, ipak dolaze na svoje mjesto i Hrvatska zauzima čelno mjesto na području zemalja bivše Jugoslavije, koje joj po svemu i pripada.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda