Ove godine Hrvatska obilježava još jednu okruglu povijesnu obljetnicu od izuzetnog značaja – čak 300 godina Sinjske alke, i to 7., 8. i 9. kolovoza. U bivšoj Jugoslaviji Sinjska alka imala je biljeg lokalno-nazadne, poluprimitivne i donekle smiješne manifestacije. Budući da se radi o hrvatskoj viteškoj igri i natjecanju, lako je objasniti da primat Srba u propaloj Jugoslaviji nije mogao blagonaklono gledati na takovu tradiciju koja je nastala u čast i spomen hrvatske pobjede nad Turcima 1715. godine. Upravo tako kao što danas službena Srbija omalovažava, oskrnavljuje i sotonizira hrvatsku pobjedu nad srpskom agresijom dok čitava Hrvatska slavi okruglu obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja.
14. kolovoza 1715. godine 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo je odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše Čelića iz Bosne koja je brojala 60.000 vojnika, dakle gotovo 100 puta veću vojnu silu tadašnjih osvajača Turaka. Zbog toga ne treba čuditi podatak da je niz austrijskih careva s velikim poštovanjem i osobnim pokroviteljstvom posjećivalo Sinjsku alku koje su bile čak održavane u njihovu čast i zajedničko slavlje: 1818. godine posjetio ju je car i kralj Franjo II, 1842. U čast austrijskog nadvojvode Franje Karla , 1849. i 1875. car Franjo Josip I koji je te godine slavodobitnika, odnosno pobjednika nagradio zlatnim prstenom . Činjenica da su okrunjene i carske glave rado prisustvovale i iskazivale poštovanje toj znamenitoj viteškoj igri nadmetanja sa strogo utvrđenim pravilima, zasigurno nije bila rado viđena u Srbiji i Beogradu , koji se čak jednom prilikom, i to još davne 1922. godine, nametnuo kao domaćin igara. Općenito možemo reći da je Beogradu i Srbiji uvijek smetala hrvatska tradicija u svakom obliku, a naročito onom koji slavi hrvatske vojne pobjede.
Kada je svanuo 15. kolovoza 1715.godine, blagdan Velike Gospe, pod Sinjem nije bilo više ni jednog živog Turčina, pod gradom je ostalo 10.000 mrtvih Turaka dok su od kršćana Hrvata poginula samo 3 časnika, 35 vojnika i vojni kapelan fra Stjepan. Sinjani svoju nevjerojatnu pobjedu zahvaljuju Gospi koja im je u tom odsudnom času pomogla, i to na sam dan Velike Gospe. Bi li danas sinjskim ratnicima bilo suđeno u Haagu – zbog prekomjernog granatiranja i udruženog zločinačkog pothvata protiv Turaka?! Zasigurno ne bi, jer je tada čitava Europa strepila zbog najezde i osvajanja Turaka kojima su se stoljećima upravo najviše Hrvati suprotstavljali i protiv njih neprekidno ratovali. Europa i europski vladari su bili zahvalni Hrvatima na njihovoj požrtvovnoj i upornoj borbi kojoj mogu danas zahvaliti opstanak svoje civilizacije i kulture. Zbog toga je i tradicija Sinjske alke važan dio hrvatske, europske i svjetske svekolike baštine.
Sudjelovanje na alkarskim igrama predstavlja veliku čast, jer iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i nadasve oštrom oku. Po alkarskom statutu i drevnim običajima, alkarska povorka sastoji se od vojvode, čete alkara, čete momaka i njihove pratnje. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.Akla počnje ranim jutrom kada se prvo oglašavaju starinski topovi zvani mačkule a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Alka kao meta se rabila u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću kao vojnička vježba za konjicu koja je nosila koplja, a slične igre održavaju se i u drugim krajevima Hrvatske („Trka na prstenac“) i Europe, svugdje gdje postoji konjanička tradicija.
Ingrid Runtić
