DEFINITIVNO JE DOKAZANO da su Hrvati došli s područja Indije iz države Saraswati /Harahwaiti i Indijci imaju svoj institut Saraswati iz kojeg nas je šef instituta ( dr. S. Kalyanaraman) obavještavao da smo mi otamo i da oni imaju sve dokaze, ali su slavisti, koji žele bratsvo i jedinstvo sa Slavenima i Srbima, ignorirali ta upozorenja, jer oni trebaju ideologiziranu jugoslavenizaciju znanosti. Hrvati su ostavili hrvatski pleter i (prvi) hrvatski grb (polumjesec sa zvijezdom, koji je kao svoj znak plemena Kurejša, koje dolazi od imena Hurit, preuzeo Muhamed) u Mezopotamiji koja je bila njihova iduća domovina. U tom području nalazimo mnoštvo arheoloških nalaza tzv. šahovnice i nije čudo da je igra šaha imitacija tog grba jer su ta polja višestruki simbol suprotnosti i cjelovitosti, simbol sabora i simbol borbe dobra i zla, vode i vatre. Zatim je slijedila Perzija, gdje su Hrvati jedno od 12 plemena, vojničko pleme.
Slavosrbi, koji žele osporiti podrijetlo Hrvata, ne trebaju znanstvene dokaze, a u međuvremenu je objavljen (u suradnji s Iranom) zbornik “Staroiransko podrijetlo Hrvata” i mi Hrvati smo definitivno dio iranistike i iranistika je u svoj nauk uključila kroatistiku. U međuvremenu akademik Mirko Vidović izdao je deset knjiga o podrijetlu Hrvata i dokazao je da su Iliri prahrvati, koji su u idućoj seobi Hrvata došli ovamo iz carstva Medije-Perzije i sjećali su se svog prvog hrvatskog ima Harahvati! (O čemu je pisao grčki povjesničar Herodot). Više svjetskih znanstvenika, koje u svome djelu navodi akademik Vidović i mr. sc. Krešimir Galin, navelo je da je Europa rođena iz bakrene Vučedolske kulture, gdje je danas Vukovar, pa su hrvatske oznake u seobama naroda razasute po cijeloj Europi. Naime, medijsko-perzijska rasa Hrvata prva je nastanjivala Europu i širila se prema Njemačkoj i Skandinaviji (te su podatke sebi prisvajali azijatski Srbi, koji su se miješali sa Ilirima, a nisu Harahwati!), stoga nije čudo da najviše istovrsnog gena imamo u Njemačkoj i Hrvatskoj. K tome je dr. Željko Lovrić objavio enciklopedijsku knjigu iransko hrvatskih riječi koje danas žive samo među Hrvatima Istre i nigdje drugdje, Rječnik Žejanskog ili Žajanskog govora.
Emil Čić
