Da bi sakrio od javnosti postojanje sina zamolio je monaha Savu u manastiru Sukovo da ovaj prizna Irinejevog sina za svoga, što je Sava morao učiniti. Kada je Irinejev sin završio bogosloviju, vladika Irinej je bukvalno otjerao monaha Savu iz Sukova. U školovanju sina svesrdno mu je pomagao rektor Prizrenske bogoslovije Timotijević, koji zato Irineja ima u rukama, i vršlja po Niškoj eparhiji kako hoće.
Po kazivanju protojereja i stavrofora pok. Petra Gagulića u čiju vjerodostojnost kazivanja nitko ne sumnja, patrijarh Irinej je održavao intimne veze sa igumanijom Justinom u manastiru Sićevo, nastavljajući tako tradiciju još iz rodnog kraja. Desilo se slučajno da je Petar Gagulić u svojstvu arhijerejskog zamjenika, pri jednoj iznenadnoj posjeti Sićevačka manastiru zatekao vladiku Irineja i monahinju Justinu na “gomili” u krevetu. Iznenađen prizorom i krajnje uznemiren onim što je vidio, protojerej je od uzbuđenja pao na željezničkoj stanici u Sićevu i pri penjanju u vlak slomio nogu.
Prema naređenju vladike Irineja monah Lukijan je osobno vozio vladiku autom, više puta, u Prolom Banju i sačekivao u kolima u Ul. pukovački put br. 183, kod Rose, dok je vladika izlijevao svoj muški “blagoslov” nad opaticom koja je izdržavala banju.
Jedan monah izgleda da je nešto zucnuo pa ga je vladika Irinej više od godinu dana držao pod epitimijom, mada po crkvenom ustavu vladika može izrekne kaznu epitimije najviše do 50 dana.
U svibnju 1991. godine, vraćajući se sa Arhijerejskog sabora u Peći, na ulasku u Prokuplje, vladika Irinej je “pokosio” grupu pješaka na putu, u Niš dolazi sav izbezumljen.
Sutradan vladika odlazi u Prokuplje sa devizama i uspijeva “stvar” sredi. U SUP-u nisu pokretali postupak jer je vladika svih povrijeđene devizama bogato obeštetio. Jedan od “pokošenih” koji je najteže ozlijeđen jer je kontuzovane, dugo se liječio u prokupačkoj bolnici. Vladika mu je, da se ne bi saznalo, pored izdašne pomoći u novcu, čak kupio nova kola. Javnost o tome ništa nije saznala sem nekih “zlih jezika” koji tvrde da je vladika tog dana vozio dvije svoje prijateljice, Slovenku i njezinu kolegicu, pa je do nesreće došlo tako što je vladika umjesto mjenjača uhvatio “nešto” drugo.
Irinej je tobož monah, ali mu to ne smeta da ima više štednih knjižica, kunskih i deviznih, u zemlji i inozemstvu. Odakle mu toliki novac, pitat ćete.
Prema dobro obaviještena iz Eparhije niške evo samo nekoliko konkretnih izvora:
Kada su mošti sv. Lazara bile u Nišu a narod odajući im dostojnu pozornost i poštu 0,12 dana i toliko noći, darivao ih novcem, vladika Irinej je uvijek odmah po sakupljanju novca preko “svojih” ljudi mijenjao dinare u devize, ali bez ikakve evidencije i polaganja računa bilo kome . Nitko od zainteresiranih do danas nije smio postaviti pitanje gdje su te devize i koliko je novca sakupljeno, a bilo je i previše u ono doba.
Kad je vladika Irinej boravio u Americi zamjenjujući preminulog američkog episkopa, prema kazivanju očevidaca – tamošnjih svećenika i naših iseljenika, vladika Irinej je očerupao dolare iz tamošnje eparhije i samog pokojnog episkopa. Čak je uzeo i mnogo zlatnih predmeta darivanih od strane Srba biznismena.
Naš čovjek u SAD, dok je vladika Irinej tamo bio na zamjeni, iz vjerskih pobuda dao je vladici kao najsigurnijoj ličnosti 36.000 dolara da ovaj podijeli manastirima Niške eparhije. Računao ovaj naš “sretnik” da ima 18 manastira i svakom od njih po 2.000 dolara, što će dovoljno biti za spas njegove duše i da mu se ime u svim manastirima ugravira na pločama darodavaca.
Kad se poslije jedne godine naš darodavac iznenada povratio u zemlju i raspitao za novac, utvrdio je da dolari nisu raspoređeni prema zaveštanju. Tada nastaje veliko zlo. Vladika poriče da je dolare primio, darodavac nema nikakve potvrde, pa ni svjedoke, a gola “tvrdnja pred SUP-om i sudom ne proizvodi pravni učinak”, darodavcu ništa drugo nije ostalo nego da se obrati novinaru.
Po savjesti svojoj novinar objektivno prikazuje stvar i objavljuje članak u novinama. Tek što su novine počele da se prodaju, vladika Irinej saznaje i preko svojih ljudi otkupljuje najveći dio naklade novina. Mislio, jadan vladika, da će snalažljivošću nadmudriti javnost. Ali prevario se. Istina, mali broj primjeraka je prodan ali dovoljan da kruži po rukama i gradu kao dokaz i čak svjedok o prljavim, nečasnim, da ne kažemo hohštaplerskim rabotama jednog crkvenog velikodostojnika.
Dok je vladika Irinej posljednji put bio u pratnji patrijarha Pavla po Kanadi i SAD dobio je 23.000 dolara od tamošnjih bogatih Srba za pomoć srpskih manastirima. Nažalost i ove pare su završile na njegovim štednim knjižicama u inozemstvu.
Kaluđer u pirotskoj okolici, u skoro napuštenom manastiru sklonom padu, imao je dvije krave i tavorio je svoje posljednje dane života. Umjesto da pomogne ostarjelom čovjeku, uz to monahu, umjesto da ga zbrine i pomogne mu, vladika Irinej mu oduzima obje krave-hraniteljice i prodaje ih. Razumije se, za vladiku je najvažnije da “zbrine” krave, a novac stavi na svoje štedne knjižice. Po pričanju seljaka, monah je umro u najvećoj bijedi.
Stalni je priljev deviza od bogatih ljudi iz šire regije Niša i raznih ustanova, darodavaca. Pošto se one obično predaju na ruke vladici bez svjedoka i potvrda, prirodno je što završe na vladičina štednim knjižicama.
Sredinom prošle godine umro je kaluđer Vasilije u manastiru Ajdukovac kod Kuršumlije. Poslije sahrane vladika je pokupio ostavštinu pokojnika: lovačke puške, pištolj, dvije motorne pile, stavio ih u svoja kola i odvezao na sigurno mjesto. Dok su svećenici prenosili ostavštinu u vladičina kola, po pričanju mještana sela, vladika Irinej je pretražio sve ladice po ormarima iu jednoj našao i uzeo 40.000 maraka, što je izazvalo nezadovoljstvo kod tamošnjih ljudi, koji će zbog toga prosvjedovati kod mjerodavnih građanskih i crkvenih vlasti. O takvoj beskrupuloznoj i gramzivoj pomahnitalosti vladike kolaju, nažalost, i druge priče.
Ovom “moralnom” i deviznom imidžu vladike Irineja dodajemo i sljedeće nesporne činjenice.
U vremenu najvećeg egzodusa Srba iz Srpskog Krajine u 1995. godini vladika Irinej “kupuje” nova kola za 48.000 maraka (iako ima dobra i ispravna kola) ne računajući iznos carine i prijevoza. Čak mu i Eparhijski upravni odbor daje suglasnost za nabavu i to u vremenu kada se za izbjeglice sakupljaju sve i svašta, a zamislite “velikodušnog” farizeja Irineja kako besplatno dijeli stare stvari unesrećenima a za sebe kupuje nova luksuzna kola marke “VENTRE”.
Hilandarski konak je stao sa izgradnjom jer nema novca – kaže vladika Irinej. Isto tako nema para da se sagrade sala i druge administrativne prostorije za kojima vapi Saborna crkva u Nišu. Ali zato ima para da se vladika luksuzira novim kolima.
Na računu za nova kola stoji “Biskupu niškom G …” ali se ne zna ni tko ih je naručio ni tko ih je platio, ni tko ih je isporučio …
Pretpostavka je upućenih da je to mito koje je vladika Irinej primio za kupnju onih famoznih radioaktivnih ploča za hram sv. Save na Vračaru, o čemu je pisao NIN. Dakle, po svoj prilici na vidiku je teško kazneno djelo koje bi trebalo prijaviti državnim i crkvenim tijelima radi gonjenja.
Sredinom 1993. godine u Nišku eparhiju stiže šleper s paketima hrane na ime bratske pomoći Grčke crkve srpskog narodu. Podjela je izvršena navodno sva. Međutim, godinu dana kasnije, 1994, po naređenju vladike Irineja izbačeno je u kontejnere oko 1.000 kg hrane koja se ukvarila u grčkim paketima čuvanim u neadekvatnim podrumskim prostorijama eparhijskog dvora. Zašto ovi paketi s hranom nisu odmah podijeljeni, za koga su čuvani, kome su tajno dijeljeni, zbog čega je dopušteno da se ova nasušna hrana ukvari i baci, jedini odgovor zna samo vladika Irinej. Narod je udisao smrad iz kontejnera, proklinjao svećenike i vladiku, što je velika naša bruka za koju Grci, na našu sreću, nisu saznali.
Još jednom se dogodilo u Eparhiji niškoj da se ukvari životne namirnice i bace na smetlište. Bilo je to prije sedam godina, kada su namirnice (krumpir, luk, grah i dr.) Dobrovoljno sakupljene za učenike Prizrenske bogoslovije. Vladika Irinej po svome običaju “ima vremena”, nije dao blagoslov na vrijeme transportiraju namirnice, a ove “ne znajući” da čekaju završiše također u kontejnerima.
Vladika Irinej je tobož monah a juri za bogatstvom, luksuzom i raskoši. Skoro u svakom većem manastiru on ima suvremen, na najluksuzniji način opremljen apartman. Čak i predsjednik Republike bi mu pozavidio na bogatoj i luksuznoj opremljenosti kabineta u eparhijskom niškom dvoru. Nije nikakvo opravdanje da to čine darodavci, jer da vladika Irinej ima malo više u sebi ljudskog, kršćanskog i monaškog, on bi sredstva darodavaca, u dogovoru s njima, usmjerio tamo gdje su prijeko potrebna: sala s preko 500 sjedala tako potrebna Sabornoj crkvi, krstionica, knjižnica čak otvorena i za narod, svećeničke ureda i dr.
Molbe, žalbe, peticije, prigovore građana, pismene ili usmene, neposredno ili putem tiska, vladika Irinej ne uvažava. Žale se ljudi, konkretno i pojedinačno na svećenike, da svaki svećenik ima svoju pristojbu i naplaćuje usluge kako mu se prohtije. Neki svećenici idu toliko daleko da imaju dvije tarife: jednu za vjernike a drugu za one koji nisu “na spisku”. Ovi drugi plaćaju, razumije se, dvostruko više. Vladika ne reagira. Svećenik u selu Č. da bi naplatio osveštenje vodice u jednoj siromašnoj obitelji, juri po dvorištu i hvata najbolju kokoš, ili u selu M. najbolju puricu, ili svećenik gradske crkve u Nišu kao fantom juri po groblju naplatiti opelo. Na sve te bruke i sramote vladika Irinej ne reagira.
Građani Bele Palanke i pisanom dostavom ai preko tiska traže, navodeći opravdane razloge da vladika Irinej smjeni svećenika, ali vladika po svom običaju ništa ne poduzima.
Novinar NIN-a traži da vladika Irinej objasni pozadinu kupnje radioaktivnih ploča za hram sv. Save a ovaj to odbija, sigurno iz straha da će se otkriti kako je “kupio” svoja nova kola marke “VENTRE”.
Dakle, pred problemima vladika Irinej se ponaša kao noj koji zabije glavu u pijesak i drži je sve dok bura ne prođe.
Otuda po crkvama Niške eparhije vlada samovolja svećenika, a posebno se manifestira i otvorena neposlušnost prema vladici jer ga mnogi pojedinci imaju u rukama. Na primjer:
Premjestiti vladika svećenika iz sela T. u Zaplanje zbog nemoralnog ponašanja svećenikove žene, ali svećenik kaže ne i priprijeti da će vladici baciti bombu pred noge i vladika mora odustati od svoje odluke (daleko bi nas odvelo da ove slučajeve navodimo).
U Sabornoj crkvi u Nišu glavnu riječ ima najmlađi svećenik Branko Cincarević, zet rektora Timotijevića. To je onaj svećenik koji je kao bogoslov obeščastio Rektorovu kćer pa je vjenčanje obavljeno u šestom mjesecu trudnoće! (Valja samo usporediti podatke iz vjenčanice Brankove i krštenice prvog Brankovog djeteta). Kakva nekultura, bezobrazluk, nevaspitanje, sirovost, grubost, prostakluk mladog čovjeka! Ali u sjeni svog velikog tasta Timotijevića on žari i pali u Eparhiji niškoj kao tajnik Upravnog odbora Eparhije. Vladika Irinej je nemoćan da obuzda njegovu samovolju, bezobrazluke, drskost, jer duguje zahvalnost njegovom tastu Timotijević što je pomogao u školovanju Irinejevog sina.
Da zlo bude veće obitelj Cincarević je zaposjela najveći dio funkcija u Sabornoj crkvi. Dragan Cincarević, stariji brat Brankov, također je tu svećenik. Vladici ništa ne smeta što se ovaj i po treći put, iako svećenik, oženio. Otac Brankov vodi stari hor, a Brankova žena mlađi hor, a u zboru – 12 Cincarević.
Da klan Cincarević bude kompletan, po molbi Timotijevića, vladika Irinej bez ikakvih skrupula premješta iz Požarevca u Niš i drugog zeta Timotijevića i tako je kompletiran nepotizam. Za starije svećenike Niš je nedostižan, a za mladog Timotijevićevog zeta, koji nema nikakve potrebe za ovim gradom, životno je opredjeljenje zahvaljujući tastu koji ima vladiku u šakama …
Dakle, veće je zlo sada u Crkvi nego u jednopartijskom sustavu: totalitarizam, svađe, nepoštivanje vrijednosti, koristoljublje, osvete, netrpeljivost, monopolizacija i komercijalizacija crkve, podmićivanje, korupcija, siledžijstvo, sladak život, bezgranično bogaćenje, beskrupulozno ponašanje, a sve to u ime Boga u koga oni ne vjeruju, a još manje ga se boje.
Uskoro će se dogoditi nešto nezapamćeno – svećenici će štrajkati! Spremaju se da idu iu Beograd jer vladika Irinej hoće da se oduži svome dobročinitelju Timotijević na taj način što, kada Timotijević ode u mirovinu, da mu vladika ponudi mjesto arhijerejskog zamjenika i ustupi jednu parohiju u centru Niša, a svećenika koji tu parohiju drži poslaće na naselje. Uostalom, to mu je već i predočio. Kakva beskrupuloznost!
U odsustvu kulturnog i dostojanstvenog ponašanja, neurotično držanje i reagiranje vladike Irineja vrlo često se manifestira ne samo prema svećenicima već i prema drugim građanima. Ne trpi školovaniji, obrazovanije, kulturnije, časnije i poštenije ljude, zato je svoje druženje sveo samo na jednog klomfera. Sve ovo jasno pokazuje koliko je vladika Irinej nezreo, nedorastao i nepodoban za čin crkvenog velikodostojnika.
Koliko vladici Irineju nedostaju osnovne ljudske vrijednosti – čast, ugled, ponos i dostojanstvo – vidi se i iz sljedećih primjera; ničim izazvan vladika izbacuje iz svojih kola svećenika s kojim je pošao na službeni put … Pred masom naroda na jednoj proslavi apsolutno bez ikakvih razloga udara đakona povećom kitom bosiljka što izaziva veliko negodovanje kod prisutnog naroda … Ili, pak, prilikom osvećenja crkve, beznačajnim povodom baca osvećenu vodu na svešteno lice … itd.
Spomenimo još i riječi vladike Stefana koji je vladici Irineju na Saboru u Peći doslovno rekao: “Ja tebi, Irineju, ne bih ni Drljaču dao da njome upravljaš a kamoli eparhiju”. Ovo nije rečeno bez razloga. Ljudi iz Niške eparhije i građani Niša koji dobro poznaju vladiku Irineja odnosno imali su čast da ga upoznaju u pravoj boji, vrijednosti i veličini, vele da vladici Irineju ne bi ni jednu gusku dali, jer bi je izgubio. Šteta što sve ovo Sveti sinod ne zna, pa mu povjeri poslove koje on samo zabrlja a nikako riješiti.
Inače, vladika Irinej je u Eparhiji niškoj poznat pod imenom “crveni vladika” zbog šurovanja i kolaboriranja s komunistima, s jedne strane, as druge, jer je i sam bio član KPJ dok je radio u eksport-import poduzeću u Beogradu. Razumije se, pošto je bio kaluđer, da bi radio u ovom poduzeću morao se raščini, ali to mu ništa nije smetalo, kao i svakom beskrupuloznom čovjeku, da se, kad mu se ukazala prilika, ponovo vrati u kaluđere da bi bio i vladika. Zato je ovakav problem kakav jeste. O svemu ovome najbolje zna g. Olbina koji mu je izvjesno vrijeme bio protektor.
Danas je vladika patrijarh SPC-e.
hop-portal.com