Svjedoci smo svojevrsnog posthumnog masakra nad likom i značenjem prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, a taj zločin nad umjetnošću i kulturnom baštinom koju ostavljamo budućim naraštajima Hrvatske događa se upravo pred našim očima i kako se čini, nema namjeru prestati. Stvarnost i činjenice povijesnih trenutka neminovno padaju u zaborav, zbog toga se i dižu spomenici kako bi se kolektivno sjećanje putem spomenika i umjetnosti čuva i transportira kroz vrijeme u budućnost. Pri tom je čitava Hrvatska pokazala zavidnu razinu nacionalne svijesti kada je trebalo obraniti domovinu od agresora u ratu. Ali i u mirnodopskim vremenima koja su uslijedila važno je držati tu svijest na istoj, visokoj razini. Činjenica je da Ministarstvo vanjskih poslova na čelu s antihrvatski nastrojenom Vesnom Pusić, kao ni Ministarstvo kulture s pasivno-šutljivim novim ministrom Šipušem tome zadatku nisu dorasli (kao ni Šipuševa prethodnica Anrea Zlatar), ili su mu pak dorasli u smislu potpune razgradnje nacionalnog identiteta i interesa koje su bili dužni izgrađivati, njegovati i braniti.
Najnoviji udar na osjećaje svakog domoljuba u Hrvatskoj sigurno predstavlja neuspjela skulptura Tuđmana na Kninskoj tvrđavi koja ponižava, iskrivljuje i izobličava, odnosno lažira povijesne činjenice. Teško je zamisliti da su, usprkos svim dostupnim fotografijama, dokumentima i snimkama o Tuđmanu, stručna komisija i gradonačelnica Knina Josipa Rimac (HDZ) uspjeli progurati ovako politički i umjetnički loše rješenje toliko važnog spomenika na tako važnom mjestu. Takvih gafova nije bilo za vrijeme Tita, njegove biste i skulpture su umjetnički i stručno gledano – besprijekorne. Svjetski priznatog zločinca, komunistu druga Tita koji je gušio sve hrvatsko od svojeg dolaska na vlast pa do svoje smrti uspjelo se kiparski prikazati odlučnim, hrabrim, nepobjedivim vojskovođom, spasiteljem „regiona“. Nije ni čudo – jer je autor njegove najpoznatije skulpture velikan hrvatskog kiparstva Antun Augustinčić, da ne govorimo o izvrsnoj kvaliteti partizanskih spomenika Frane Kršinića, Vanje Radauša i drugih. Bilo je gafova u prikazu partizanskih spomenika, ali nikada što se tiče maršala Tita. Štoviše, potez da se Augustinčićevo vrhunsko umjetničko ostvarenje umnoži diljem tadašnje Jugoslavije smatram izuzetno lukavim i mudrim propagandnim potezom ondašnjih jugoslavenskih ministarstava i vlasti. To je nešto što bih rado preuzela i danas. Naime, na taj način se budućim naraštajima usjekla u sjećanje vrlo određena, laskava slika Tita. Osim toga, vrhunskih umjetnika ima malo, tako da nije nikakav izraz demokracije pustiti umjetnički nevrijedne spomenike da kao korov izbijaju po gradovima diljem Hrvatske. To je, naprotiv, izraz krajnje nebrige o kulturi i umjetnosti koju će baštiniti nadolazeće generacije.
Ali, vratimo se umjetnički osiromašenoj današnjici. Danas se izdajničke političke figure usuđuju čak reći da nisu više potrebni spomenici jer je to zastarjelo, kao što je blebnula bivša ministrica pravosuđa i saborska zastupnica Vesna Škare Ožbolt, koja je, ne zaboravimo, od 1998. do 2000. bila potpredsjednica HDZ-a. da je tako nešto rekla kao član Titove vrhuške, nestala bi netragom na Golom otoku. Ta očito zatucana političarka je prilikom još jednog gafa s pokušajem unakazivanja hrvatskih registarskih tablica, u Saboru izjavila da je Hrvatska – zatucana zemlja! Komunisti nisu bili toliko glupi, ili je ipak stvar u tome da nas ovi sada na vlasti u Hrvatskoj sve čine – glupanima?! Spomenička kultura i tradicija jedne zemlje nije područje u kojem smiju brljati i vršljati oni koji ne vide svoje uskogrudne interese ostvarene u nacionalnim interesima vlastite zemlje, a još manje diletanti. Takvima nije mjesto na vlasti i polugama kojima upravljaju našim poreznim novcima. Skulptura, poprsje, slika i portret nikada ne izlaze iz mode. Vizualni, performerski i ostali konceptualni trikovi da, ali slikarstvo i kiparstvo nikada!
Primjećujem da je na svečanom otkrivanju svakog od tih nakaradnih ili samo nedostojno slabih spomenika Tuđmanu uvijek prisutna i njegova obitelj. Oni to čine iz poštovanja prema svom mužu i ocu, ali njihovo prisustvo ne znači da su oduševljeni samim spomenikom. Oduševljeni su time da se Tuđmanu uopće dižu spomenici, a to da se dižu bilo kakva pseudo-umjetnička ostvarenja, ne oduševljava baš nikoga. Osim toga, Hrvatska nije privatno dvorište obitelji Tuđman da ona odlučuje o spomenicima podignutim Tuđmanu, čega je i sama njegova obitelj zasigurno svjesna. Dr. Franjo Tuđman je osoba od presudnog značaja za stvaranje hrvatske države, a taj značaj se treba podcrtati i uveličati spomenikom, a ne umanjiti i poništiti lošim kiparskim ostvarenjima, koji su k tome još i amenovani od stručnjačkih veličina za koje sutra nitko neće više znati, ali oni će do tada uredno živjeti na naš račun, dok pravi umjetnici trunu sa svojim odbijenim rješenjima za spomenute natječaje u svojim ateljeima. Na kraju ćemo imati situaciju u kojoj će ostati tužni spomenički batrljci razasuti diljem Lijepe naše koji oskrnavljuju naše kolektivno sjećanje na lik i djelo pokojnog predsjednika i šalju sasvim krivu poruku u budućnost. S umjetnošću se treba postupati oprezno, jer će nam se greške učinjene danas osvetiti u budućnosti. Kao i u medicini vrijedi isto pravilo talenta i stručnosti, samo što se posljedice ne vide odmah nakon operacije pacijenta, nego tek desetljećima kasnije.
Ingrid Runtić
Vezani članci:
http://hop-portal.com/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/
http://hop-portal.com/ministarstvo-kulture-siri-antihrvatsku-propagandu/
