Već dvadeset prvog kolovoza 2012. godine Aleksandar Vučić je, mimo znanja srbijanske javnosti, boravio u strogo tajnom posjetu Rusiji. Tamo je na poziv Vladimira Putina obišao Zapovjedni centar ruskih vojnih snaga i sa ruskim liderom, isto imperijalnih želja, razgovarao o srpsko – ruskoj vojnoj suradnji na svim poljima. O ovome tajnom skupu srbijansku javnost je izvijestio jedino oporbeni inteternetski portal Slobodna Vojvodina iz Novog Sada koji je zagovornik mirnog suživota naroda na području Vojvodine i Srbije. Osim standardnih razgovora o uvjetima moguće nabavke ruskog naoružanja za Srbiju i unapređenja vojne suradnje u svim oblastima, Putin i Vučić su posebno razmatrali mogućnost razmjene povjerljivih dokumenata i informacija između dvije savezničke zemlje, traženje načina za postavljanje dodatnih ruskih špijunskih centara veze u Srbiji pored već postojećeg u Nišu, zatim o poboljšanju tehničkih uvjeta za združenu rusko – srpsku internet špijunažu, poglavito o antiruskim i antisrpskim elementima uz eventualno blokiranje protoka informacija koje se šalju preko interneta. Na koncu, tu je u sklopu razgovora, bila uključena i tema obuke srpskih časnika u ruskoj armiji. Pošto Srbija kronično pati od, mangupski rečeno “upale džepne maramice” i nema novaca za podmirenje osnovnih potreba građana, izvjesno je da je dvoličnjak i pokvarenjak Vučić kanio prevariti MMF. Jer, kako u nastavku objašnjava novosadski neovisni portal Slobodna Vojvodina, neposredno nakon dijaloga s Putinom u Moskvi, Vučića je očekivao posjet izaslanstva MMF-a Beogradu i očekivana pozamašna transakcija novca, koji je očito namjeravao usmjeriti u kupnju ruskog naoružanja i tek ukoliko nešto preostane, za zaostale isplate novca građanima Srbije uoči, tada najavljenih izbora, kako bi još jednim blefom i trikom umanjio bar na tren socijalne tenzije u zemlji.
Da se Srbija u potaji naoružava i da Vučić ne prijeti s vremena na vrijeme Hrvatskoj samo dječjim vodenim pištoljima, svjedoči nam još nekoliko poznatih epizoda minulih godina. Dana 20. 3. 2014. godine general hrvatske vojske Marko Lukić, urednik portala Zavjet za Hrvatsku je skupa sa još nekoliko hrvatskih i bošnjačkih portala objavio jednu posve konkretnu prijeteću poruku Vučića Hrvatima i Bošnjacima. Na jednoj privatnoj zabavi u Beogradu, kojoj su nazočili pretežito članovi i simpatizeri njegove stranke, pijani Vučić je izjavio: Treba nam da se podignemo, a onda ćemo im svima opet j..ati mater i poklati Hrvate i muslimane gore no što su prošli.” Ovdje je sve kristalno jasno i samo je general Lukić dodao kako će pokušati svim silama preko nekih obavještajnih kanala doći u posjed fono trake Vučićeve izjave koja bi bila pravnim terminom kao corpus delicti uperena protiv njega. Ni tu se Vučić nije zaustavio, već je i ove godine nastavio seriju novih prijetnji i provokacija. Dana 3.4. 2015. u susretu sa svojim političkim učiteljem i idolom, ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, istome je poručio da se uopće nema razloga brinuti da će ga Srbija bilo kad izručiti natrag Tribunalu u Haagu i još je sve začinio pred Šešeljem ovom rečenicom: ” Sad ćemo tek j..ati majku Hrvatima uzduž i poprijeko.” Tko iole priseban i razuman u Hrvatskoj poslije ovakve serije konkretnih ratnih prijetnji, može Vučića tretirati “mirotvorcem” osim neuke, neupućene i politički nezrele i situaciji nedorasle Vlade u Zagrebu? Nakon svih ovih ispada Vučića, jasno u dogovoru sa četničkim vojvodom Tomom – “Grobarom” Nikolićem, jedini ispravan potez Hrvatske bio bi prekid svih diplomatskih odnosa sa Srbijom i otvoreni veto Zagreba za početak bilo kakvih pregovora Srbije sa EU o njezinom pristupanju članstvu Uniji. Uostalom, prije samo nekoliko dana, upravo u Vučićevom dnevnom biltenu zvanom Informer, potpisani novinar je, sigurno po nalogu, ne samo urednika Vučićevića, nego i pravog cenzora tog lista Vučića, napisao krucijalnu stvar. Stanoviti novinar ustvrdio je kako Srbija sad sigurno ne može i ne smije napasti Hrvatsku kao članicu EU i NATO pakta, ali samouvjereno dodaje: “jednoga dana ako Rusija vojno pomogne Srbiju u napadu na Hrvatsku, sve je moguće.” I sad pažljivim pregledom svega iznesenog, dolazimo do vertikale priče.
Na početku sam naveo da je netom nakon dolaska na vlast u Srbiji, Vučić bio u Moskvi da bi od Rusa tražio moderno naoružanje za srpsku vojsku, a tri godine kasnije, kad je u potaji, na bizantski način, dio tog vojnog lagera, očito stigao u Srbiju, ohrabreni Vučić daje nalog svome stranačkom glasilu Informer da zaprijeti Hrvatskoj ratom u kome bi, po navodima autora teksta u Informeru i Rusija bila izravni srpski saveznik u vojnom pohodu na Hrvatsku. Ovdje je priča zaokružena i razvidno je da je Putinova Rusija, za razliku od one negdašnje Jeljcinove, otvoreni neprijatelj hrvatske države i hrvatskog naroda. Sve se da potkrijepiti i argumentom o skandaloznoj nediplomatskoj intervenciji Sergeja Lavrova u korist Srbije i srpske manjine u Hrvatskoj, kada se Zagrebu obratio neprikladnim i prijetećim tonom. Kad se svi fragmenti ove priče povežu u jedan mozaik, ova politička logistika Lavrova uz vojnu suradnju Srbije i Rusije i napokon i otvorenu prijetnju ratom kroz Vučićev i Nikolićev Informer, imaju sasvim vidljive obrise i nazire se neraskidivi vojni i politički savez Srbije i Rusije. Ovo zorno ilustrira da se Srbija od dolaska Nikolića i Vučića na vlast nije niti jednog trenutka ozbiljno željela kandidirati za članstvo u EU. To je bila i ostala prazna priča samo za lokalnu uporabu i donekle i inozemnu, jer zavaravanje Zapada koje neće trajati beskonačno, Vučiću i Nikoliću služi za dobivanje serijskih kredita. Od toga Srbija jedino i preživljava i samo zbog te kreditne transakcije sa Zapadom, Vučić i Nikolić privremeno i glume Europljane. Što doista Vučić misli i osjeća demonstrirao je i u Bruxellesu 11. 2. 2015. godine. Tamo je prigodom službenog posjeta sjedištu EU, nasred ulice, na dobacivanje jednog prolaznika i uzvik “Živio Šešelj”, uzvratio istim riječima nepoznatom prolazniku uz uzdignuta tri prsta.
Vučić i njegova prozirna demagogija su javno demaskirani i razobličeni u više navrata. Samo nije jasno čime se još zanosi hrvatska diplomacija kad je u pitanju aktualna fašistička vlast u Srbiji. Oni ne prezaju od agresivnih prijetnji Hrvatskoj, a iz Zagreba već danima stižu uzaludne inicijative o pomirbi dva naroda i dvije države Hrvatske i Srbije. Neiskrena i dvolična srbijanska politika oličena u Aleksandru Vučiću nudi kao šlag na torti svih ovih spomenutih zakulisnih radnji samoga Vučića, ideju o obilježavanju zajedničkog dana sjećanja na sve žrtve ratova devedesetih. To je politički nonsens na tragu srbijanske mantre o tobožnjem “građanskom ratu”, na čemu tvrdoglavo i bezobrazno insistiraju i kroz politiku i kroz sve medije koje drže pod paskom. Nema istinske pomirbe bez istine i pravde, a one su usko povezane i jedna drugu uvjetuju. Da bi se došlo do pravde i pravednog i trajnog mira, mora se prethodno ustanoviti jedna zajednička istina, a to je definicija rata srbijanskim agresorskim, osvajačkim i nepravednim ratom. Njime su željeli osvojiti hrvatske teritorije i zauvijek protjerati i istrijebiti hrvatski narod sa tih prostora. Ovakvu jedino logičnu i ispravnu rekonstrukciju ratnih zbivanja Srbi ni slučajno ne prihvaćaju. Uzaludni su svi hrvatski napori da se Srbi i Srbija ljudskim riječima dozovu pameti i da im proradi svijest i savjest o zločinima koje su učinili Hrvatskoj i Hrvatima. Razlozi su vrlo jednostavni i ljevičarski političari na vlasti u Zagrebu to uvijek previđaju. Radi se o kolektivnoj srpskoj izmišljotini da su oni vojnički stvorili i prvu i drugu Jugoslaviju, pošto uporno tvrde da su samo oni od svih naroda Jugoslavije bili na pobjedničkoj strani u svjetskim ratovima, te da su SFRJ, sukladno, tom suludom mišljenju, samo oni, mogli ekskluzivno i uništiti po svojoj volji. Zapravo, Srbi su desetljećima i u obiteljskim domovima i u školi i u društvu odgajani na tumačenju svoje inteligencije, SANU, SPC i cjelokupne društvene elite da su oni jedini pravi stanari državnog okvira zvanog Jugoslavija. Sve ostale narode, uključujući i Hrvate, tretirali su kao sustanare, neke narode kao, primjerice Albance, čak ni toliko, već kao uljeze ili slijepe putnike na brodu.
Kad je taj kolektivni brod srpskih luđaka krenuo u ratne avanture, oni su kolektivno umislili da kao samozvana “imperija” mogu slobodno i nekažnjeno uredovati u svojim “kolonijama.” Tako i danas razmišlja 90% Srba i u tome je bit svega. Oni umišljaju da su imperija, a svi drugi srpske kolonije pa zato i u diplomaciji koriste rječnik sile. Srbija ovakve krive predodžbe crpi iz laži, obmana i zabluda u koju su je uveli znanstvenici, poglavito povjesničari kao vrli zapisničari misli svih srbijanskih političara, barem u posljednjih stotinu godina. Kad je Srbin Nikola Stojanović 1903. godine objavio u Zagrebu pamflet “Do istrage naše ili vaše”, ta prijetnja Hrvatima nije se nimalo razlikovala u političkom smislu od ovih suvremenih istovjetnih prijetnji Hrvatskoj iz usta Aleksandra Vučića. Oni koji u Hrvatskoj stalno preispituju neku izmišljenu i nepostojeću hrvatsku krivnju za narušene i poremećene odnose sa Srbima i Srbijom, trebaju se samo sjetiti da u vrijeme pisanja Stojanovićevog pamfleta 1903. godine nije bilo još na pomolu ni Prvog, niti Drugog svjetskog rata, da ne govorimo koliko je kozmički tad bio daleko rat od 1991 – 1995. godine. Nisu Srbi tad 1903. pod izlikom ugroza od Hrvata mogli izmišljati i višestruko umnožavati žrtve Jasenovca, za koji je nedavno baš jedan Srbin Igor Vukić usred Hrvatske javno priznao da je totalna laž, kao i bezbroj drugih srpskih jama u BiH i Hrvatskoj. Primjerice, možemo navesti samo jedan najnoviji slučaj te vrste. Srbi su izmislili žrtve jame u selu Prebilovci kod Čapljine, njih pet tisuća, kako kažu. Kad su hrvatski speleolozi otvarali te špilje, nisu ništa unutra našli, ali srpska laž po Ćosićevom receptu nastavlja putovati kroz vrijeme, pa računaju ako stotinu i tisuću puta slažu, možda se nešto zapamti i kao “istina.” Na svim poslijeratnim popisima pučanstva Bosne i Hercegovine, spomenuti Prebilovci kod Čapljine imali su konstantan rast broja ljudi i to gledano i od razdoblja prije Drugog svjetskog rata i navodnog pokolja Srba. I broj Srba u susjednim hercegovačkim općinama, gradskim središtima i selima, nigdje nije opadao. Kad Srbi na zemljovidu trebaju prstom pokazati mjesto, selo ili sela gdje su navodno etnički očišćeni, tu prestaje svaki razgovor, jer takvih mjesta i sela jednostavno nema, nit ih je ikad bilo. Ali, kad im se kaže da su zajedničkom akcijom partizani i četnici u katoličkim župama u Drvaru, Grahovu, Krnjeuši i Boričevcu kod Petrovca ubili na tisuće hrvatskih ljudi, žena, djece i staraca, kao i svećenika, oni na konkretne dokaze i usporedni prikaz stanja broja Hrvata prije i poslije rata od 1941 – 1945. samo odmahuju rukom. To ih ne interesira, to nisu uradili oni nego valjda Eskimi ili Marsovci?! I zbog svega potanko obrazloženog, u ovom času pomirba djeluje nestvarno i daleko, a za dobrobit oba naroda, bilo bi bolje da nije tako. Međutim, za istinsku pomirbu potrebna je obostrana dobra volja, a toga kod Srba još nema na vidiku. Do prave i istinske normalizacije odnosa Hrvata i Srba doći će onog trenutka kad neki novi, nekompromitirani i u ratu neukaljani ljudi, dođu na političko kormilo u Srbiji. Takve snage se u Srbiji još ne zamjećuju, a najveća katastrofa je stanje duha beogradskih studenata, pokoljenja koje tek dolazi i koje je stasalo na višegodišnjim lažima starijih generacija. Zato je prava demokratska preobrazba Srbije još dalja nego što je itko u svijetu može zamisliti.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda