Udbina paukova mreža. Od odabira žrtve, hvatanja u mrežu, pa sve do onesposobljavanja žrtve za normalno životno funkcioniranje
Od osnivanja UDBE – Uprave državne bezbednosti, u sklopu koje je funkcioniralo i „Odeljenje za zaštitu naroda“, pa kroz cijeli socijalistički period, „služba bezbednosti“ je ostala klasična politička policija okrenuta prema unutarnjem neprijatelju i političkim neistomišljenicima, angažirana posebno na očuvanju društvenog sistema i političkog monopola komunističke partije i jugoslavenstva.
Pri tom su se sredstva i metode rada prilagođavale društvenom trenutku i političkim potrebama režima.
Mobilizacija pripadnika obavljala se na specifičan način. Osim onih koji su svojevoljno ili iz vlastite koristi ili pakosti obavljali taj posao (njih je bilo najviše) ili iz patriotskih pobuda (što je bilo rjeđe), članstvo se prikupljalo ucjenama i potkupljivanjem, a bilo je i onih koji su nesvjesno sarađivali sa službom preko operativaca ili suradnika. Među suradnicima često su se nalazili svećenici, odvjetnici, profesori i učitelji, novinari i pripadnici drugih zanimanja. U velikom broju slučajeva bivši politički robijaši, žrtve progona ili članovi njihovih obitelj, bili su pogodni kao provokatori i ljudi od povjerenja za potencijalne neprijatelje.
U agenturi UDB-e postojale su tri vrste suradnika:
*informator, dojavljuje o neprijateljskim djelatnostima, gdje god se i ma u kom obliku pojave;
*rezident, tajni suradnik „Uprave državne bezbednosti“, koji drži na vezi određen broj informatora i neposredno njima rukovodi. Rezidenta pronalazi i vrbuje operativni radnik:
*agent, tajni kvalifcirani suradnik UDB-e koji po položaju u antinarodnoj sredini, po osobinama i obavještajnim sposobnostima ima mogućnosti duboko prodrijeti u neprijateljsku sredinu i potpuno razotkriti njezino djelovanje. Agenti su najmalobrojnija vrsta suradnika, ali su najkorisniji po svojim obavještajnim sposobnostima, mogućnostima za rad i rezultatima rada.
Svi suradnici bili su evidentirani u radnoj knjizi. Praksa je bila da operativci međusobno ne znaju što rade, dok je šef sektora bio upućen u svačiji rad. Kadrovi u UDB-i morali su se obvezati da nikad neće odati nikakve tajne iz svojeg rada. Poštovan je i nepisani kodeks „službe bezbednosti“ koji je bilo opasno prekršiti. Sve informacije slijevale su se u analitiku zaduženu za njihovu obradu. Obrađene informacije dostavljane su putem dopisa, informacija i analiza nadležnim državnim i partijskim institucijama i funkcionerima (predsjedniku države, predsjedniku skupštine i ministrima čijih se resora informacija ticala itd.). U internoj brošuri „Principi rada i sredstva rada UDB-e“, navedeno je da „kao osnov operativnog rada i postavljanja agenturno operativne mreže“ postoje tri principa: objektni, linijski i teritorijalni.
U objektni su spadali: „obavještajne službe, antinarodni elementi i službe za sigurnost državnih objekata“. Linijski rad obuhvaćao je obavještajne službe, neprijateljsko djelovanje građanskih stranaka, banditizam, „neprijateljsko djelovanje vjera i sekta“ i „reakcionarno nacionalističkih organizacija“.
U sredstva kojima se služila UDB-a „u svakodnevnoj borbi protiv antinarodnih elemenata i agenata inozemnih obavještajnih službi“ spadali su: „agentura, evidencija u koju ulazi i kartoteka, praćenje, operativna tehnika, provjeravanje, hapšenje i pretres“.
U opis operativne tehnike ulazili su cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje pomoću mikrofona i hvatanje razgovora na gramofonskim pločama, prihvaćanje radio izvještaja, otkrivanje nevidljivog mastila putem kemijskih sredstava i drugo. O sumnjivim osobama vođeni su dosijei po sovjetskom modelu kategorizacije osoba protivnih vlasti:
A – osobe koje aktivno neprijateljski djeluju (odmetnici, pripadnici ilegalne organizacije);
B – osobe koje su u vezi sa neprijateljski aktivnim osobama (jataci ili pripadnici ilegalne grupe);
C – osobe koje su bile pasivne kao neprijatelji, ali su se nalazile u formacijama koje su označene kao neprijateljske;
D – hapšene ili osuđivane osobe;
E – osobe sumnjive političke prošlosti, kažnjena društveno-korisnim radom.
Zakonom je bilo omogućeno pravo organima UDB-e da lišavaju slobode, privode, pritvaraju, vrše istragu i donose odluku što će sa uhapšenim osobama. Za uhapšenika je odmah otvorena kartoteka; dosije, registar podataka o osobi, podaci o predmetu progona i drugo. Dokumentacija je vođena kronološki, od službenih bilješki do dokumentacije iz postupka, istrage, presude, a u njoj su bili putovnica, osobna karta i slično.
Služba je bila orijentirana na 37 osnovnih djelatnosti i pojava, među kojima čak i takvih kao što su: neizvršavanje odluka, zapostavljanje komunista i simpatizera društveno-političkog uređenja, nenamjensko trošenje sredstava, reagiranje na niske osobne dohotke, nagrade i honorare, odnosi u poduzećima, kretanje cijena i stanje tržišta, lokalizmi i partikularizmi, reagiranje na privredne i političke mjere, iskazivanje nezadovoljstva radnih ljudi kroz obustave rada itd. Posebno je bila praćena djelatnost u oblasti nauke, kulture i umjetnosti (naročito filma), najviše u većim kulturnim centrima. Postojali su posebni referenti za određene oblasti društvenog, naučnog i kulturno-umjetničkog života. „Služba državne bezbednosti“ pribavljala je zapisnike, slala izvještaje o međuljudskim odnosima i o pojedinim funkcionerima u lokalnoj vlasti. Pratila je predizborne aktivnosti, komentare o pojedinim kandidatima, načina utvrđivanja kandidacijskih lista političkih organizacija i društveno-političkih foruma. Stalna djelatnost obuhvaćala je kadrovsku politiku, ocjene o tzv. moralno-političkoj podobnosti i o podobnosti pojedinih kandidata na određenu funkciju, njihovo praćenje i sl.
Zbog većeg otpora režimu poslije 1968, a naročito poslije 1972, kao i sve složenijih političkih i društvenih prilika u Jugoslaviji i u svijetu, intenzitet represije je porastao. Od druge polovine 1968. u službi su svakodnevno vršene pripreme za djelovanje u ratnim uvjetima, do detalja su razrađeni ratna organizacija, od saveznih do lokalnih organa, prioritetni zadaci službe u momentu izbijanja sukoba, obuka kadrova i popuna rezervnim sastavom.
Sedamdesetih i osamdesetih godina sve više se inzistiralo na ofenzivnim metodama ili defanzivnom djelovanju „ne iščekujući akciju neprijatelja“. Po ovoj doktrini, zadatak službi je bio da prodru u centre vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, stranih obavještajnih službi i aparata „koji se bavi psihološko propagandnim radom i subverzivnim djelovanjem i na taj način da se blagovremeno otkriju i efikasno neutraliziraju neprijateljski planovi“. Tijekom kasnih šezdesetih godina u klasifikacijama se javljaju novi državni neprijatelji, mnogi ponikli i u redovima partije.
Sedamdesetih godina „službe državne bezbednosti“ aktivno su radile na prilagođavanju svoje uloge, organizacije i načina rada sistemu općenarodne odbrane i društvene samozaštite. I pored inzistiranja na sinhroniziranoj i sistematiziranoj akciji cijele samoupravne socijalističke zajednice u težnji da se neprijateljskim akcijama suprotstavi najšira baza stanovništva.
Polovinom 70-ih postignut je veći stupanj koordinacije, funkcionalnog i akcijskog jedinstva među republičkim službama i u odnosu prema „saveznoj službi bezbednosti“ a pojačano je i povjerenje prema armijskim službama.
Organi unutarnjih poslova postigli su u novoj društvenoj klimi veći napredak u borbi protiv pete kolone. U skladu sa izazovima vremena vodstvo je inzistiralo na još većem preventivnom i represivnom radu i što dubljoj infiltraciji u neprijateljske redove u zemlji i u inozemstvu, kako bi se što efikasnije zaštitio „samoupravni društveni poredak“.
Propisom je bilo regulirano kada se i prema kojim osobama mogu primijeniti određena sredstva i metode represije i pod kojim uvjetima. Njime je utvrđena odgovornost za primjenu i eventualnu zlouporabu tih sredstava i metoda.
Metode i sredstva rada koje su „službe bezbednosti „koristile tijekom 70-ih godina mogu se podijeliti na dvije vrste: 1) metode za otkrivanje, praćenje i suzbijanje djelatnosti unutarnjeg i vanjskog neprijatelja; 2) metode za sigurnosnu zaštitu određenih osoba i objekata. Osnovna razlika među njima je što se prve metode provode strogo tajno, dok se druge koriste uz znanje i suglasnost nadležnih voditelja organa i organizacija čiji se objekti sigurnosno štite.
U njihove radne zadatke spadala je psiho-fizička tortura, njihove žrtve stradavale su u montiranim procesima, bivale smaknute bez suda i pokopane bez obilježja
Širok spektar metoda rada SDB podrazumijevao je: vrbovanje suradnika među građanima Jugoslavije i strancima, informativne razgovore, tajne kontrole telefonskog, teleprinterskog prometa, poštanskih pošiljaka, tajna praćenja, pretrese stanova, uhođenja i promatranja, foto i TV dokumentiranja i drugo. Aktivnost je vođena na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu.
Praćenja
Jedna od najznačajnijih metoda naučenih u SSSR-u poslije 1945. bilo je pokrivanje – na 10 građana dolazio je jedan povjerenik, u svakom odjeljenju ministarstava i ustanova ili pogonu poduzeća trebalo je ugraditi po jednog agenta. Sstem špijunaže i kontrole obuhvaćao je stanare svake zgrade. Predsjednici kućnih savjeta u zgradama imali su zadatak da za OZN-u, kasnije UDB-u, kontroliraju stanare i posjetitelje. Oni koji nisu bili pouzdani nisu mogli dobiti posao. Svaka ulica, shodno veličini, imala je svoje povjerenike ili sekretare koji su vršili kontrolu za „službu bezbednosti“. Tijekom dužeg perioda poslije rata u svim većim poduzećima, na željeznici, u brodarstvu i sl., postojali su posebni „organi državne bezbednosti“ koji su kasnije ukinuti. Koliko daleko je išla ta prismotra govori i podatak da su za pojedine akcije „sekretari unutarnjih poslova“ pojedinih općina imali zadatak dostaviti spisak svih „negativnih pojedinaca“. Obimnom suradničkom mrežom „totalno su pokriveni“ svi društveni punktovi: od prosvjetnih i radnih organizacija, do foruma političkih organizacija i najviših institucija države.
Postojale su dvije osnovne vrste praćenja: tajno praćenje i tzv. japansko praćenje – da svi vide (radi zastrašivanja). Od tehnike primjenjivala se foto, kino i TV dokumentacija.
Prisluškivanje
Prisluškivanje kao jedan od osnovnih metoda pribavljanja informacija o neprijateljima države i režima razvilo se naročito od početka 50-ih, a usavršavano je u ritmu razvoja ove tehnologije. Odobrenje za prisluškivanje, na osnovu osnovanih sumnji o neprijateljskom radu stranih i domaćih osoba, davao je republički ili savezni sekretar SUP-a. Sredinom listopada 1954. osnovana je Služba za ozvučavanje i prisluškivanje, odnosno XII odjeljenje UDB-e. U okviru tzv. četvrtog tehničkog sektora UDB-e djelovala je Kontra radio služba (KRS), koja se specijalizirala za dekodiranje radio komunikacija stranih diplomatskih službi.
Ozvučena su bila skoro sva značajnija strana predstavništva (posebno ambasade supersila), mnoge državne zgrade i kancelarije, stanovi. Prisluškivane su i prostorije u vrijeme značajnijih međunarodnih skupova. Informacije sa ozvučenih objekata dostavljane su visokim partijskim i državnim funkcionerima u skladu sa područjem njihovog rada. O prisluškivanim razgovorima u objektima vođena je uredna dokumentacija, a po prestanku potrebe ta sredstva bi u pravilu bila „umrtvljena“.
Kontrola telefona
Vršena je preko razdjelnika fizički odvojenih od razdjelnika PTT u koje su imali pristup samo radnici SDB, suinvestitori u izgradnji ovih objekata i zajednički korisnici. Postupak za priključenje telefona za kontrolu počinjao je obrazloženim prijedlogom šefa nadležne jedinice SDB, a odluku je donosio načelnik SDB. O prisluškivanju telefonskih razgovora vođena je uredna evidencija i dokumentacija.
Kontrola poštanskih pošiljki
Posle Brijunskog plenuma kontrolu poštanskih pošiljki vršile su uglavnom republičke SDB, budući da savezna SDB nije imala jedinicu za tu namjenu. Kontrola poštanskih pošiljki primjenjivana je kao dopunska mjera.
Tajno praćenje
Primjenjivano je radi provjere neprijateljske djelatnosti ili osoba koja su u vezi s takvom djelatnosti. Praćenjem su kontrolirani pravci kretanja, kontakti i veze itd. U okviru praćenja vršeno je foto dokumentiranje.
Tajni pretresi
Primjenjivani su u slučajevima procjene da se bez većeg rizika može doći do podataka i do dokumenata koji su od značaja za rad službe. Udbaši iz ovog odjela osim što su pribavljali podatke, često su i obavljali podmetanje dokaza a izvodili su i druge vrste manipulacija.
Kontraobavještajno djelovanje
Poduzimano je u slučajevima sumnje da određenu osobu zbog neprijateljske djelatnosti treba provjeriti (prethodna operativna obrada) da bi se eventualno prema njemu postupilo (operativna obrada).
Sigurnosna zaštita saveznih i republičkih organa i institucija
Ovo je prije svega bila zaštita od prisluškivanja objekta i pružanje stručne pomoći u oblasti društvene samozaštite.
Posebne metode primjenjivale su se na unutarnjeg neprijatelja i na neprijateljsku emigraciju – po republičkom ključu i po principu svako svojeg.
UDBA danas
Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske desetci bivših UDBA-ša nisu još uvijek odgovarali za počinjene zločine. Stotine pripadnika UDBE još uvijek žive među nama i nadalje se bave istim aktivnostima. Obzirom da u izvršnim tijelima vlasti, sudovima i drugim organizacijama od državnog značaja nisu mogli biti zaposleni ljudi koji nisu odani UDBI i koji nisu provjereni, oni su i nadalje zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeli na svoje potomstvo.
Metode koje primjenjuju i sredstva rada ostali su jednaki tijekom svih proteklih godina.
Većina UDBAŠA danas u Hrvatskoj živi udobnim životom, u situiranoj materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.
hazud- Nada Landeka
hop-portal.com
