Evo, javljam se sa svojim problemom za koji znam da se ne može riješiti, ali možda mogu dobiti koju riječ podrške. Naime, već dvije godine živim sama u Njemačkoj i osjećam se užasno usamljeno. Imala sam jednu dužu vezu koja je pukla zbog daljine. On me razočarao, povrijedio, a sve to vrijeme sam ja polagala nade u našu zajedničku budućnost. Kako kažu: Daleko od očiju, daleko od srca!
Fali mi obitelj, prijatelji…
Ostavio me na ružan način. To me dotuklo jer ga još uvijek volim. Bio mi je oslonac dok sam u tuđini. Ili sam mislila da jest.
U Kölnu živim i radim, moram biti ovdje neko vrijeme i život mi se svodi na posao za koji mi svi govore kako bih trebala biti sretna s obzirom kakvo je stanje u domovini i svjesna sam toga. Ali ja se osjećam tako samo. Razum je jedno, osjećaji drugo. Razumom znam da bih trebala biti sretna, ali ja nisam. Užasno mi fali obitelj, prijatelji..
Svaku večer u pustom, praznom stanu…
Imam već i godina, 32 mi je i jako bih se htjela stabilizirati negdje, htjela bih stvoriti obitelj, imati partnera, dijete, ali toga ni na vidiku. Osjećam samo da vegetiram, život mi se svodi na posao i stan. Imam neke prijatelje ne bliske s kojima se tu i tamo družim, ali to nisu osobe kao što imam u svojoj domovini. Svaku večer u pustom praznom stanu, osjećam se kao Pale sam na svijetu. Ubija me to i postala sam u zadnje vrijeme jako destruktivna prema sebi. Išla sam i na razne aktivnosti, sve je to ok, ali taj osjećaj samoće stalno me prati. Sama, žensko u stranom svijetu, bez ikoga svoga. Inače sam pozitivna osoba, ali jednostavno ne živim život onaj koji bih htjela. Žalosna sam i kad vidim kako je u Hrvatskoj, da se ne može naći normalan posao. Sve je tako koma i svi su depresivni, mojih pola prijatelja nema posao, i to isto utječe na mene.. da je drukčije odmah bih se vratila, ali ovako sam u sah mat poziciji. I kazem si: Šuti i budi sretna gdje si. Znam, ali teško je živjeti u tuđini, sama bez ikoga svog. Bez prijatelja, obitelji, bez ljubavi.
Lukrecija Šarić