Kad je netko pod zaštitom Aleksandra Vučića, gospodara života i smrti u Srbiji, tada ni izravne prijetnje koje taj upućuje izazivanjem na dvoboj ne povlače nikakvu kaznenu odgovornost. Znao je to odlično Dragan J. Vučićević, glavni i odgovorni urednik Informera kada je dvaput zaredom na stupcima svojih novina izazvao na dvoboj direktora javnog TV servisa Srbije, poznatijeg kao RTS. Isti čovjek koji je po nalogu svoga šefa Aleksandra Vučića, još prošlog tjedna na naslovnici Informera Hrvatskoj navijestio mogućnost novoga rata i napada Srbije na Hrvatsku, sad je za promjenu, prešao na domaći teren. Ni treći dan nakon otvorenog poziva na obračun vatrenim oružjem uz naputak da izazvani Dragan Bujošević može birati vrijeme, mjesto i vrstu oružja, ne reagira ni policija, niti tužiteljstvo, premda bi bili obvezni to učiniti po službenoj dužnosti. Ali, kad netko u zemlji bezakonja poput Srbije ima potpunu političko zaleđe poput glavnog i odgovornog urednika Informera Vučićevića, onda mu je sve dopušteno jer je stavljen apsolutno iznad zakona. Ovo je sve utoliko nevjerojatnije što je Vučićevićev poziv na dvoboj koji bi po njegovoj zamisli mogle uživo prenositi i TV kamere državne televizije, uslijedio poslije Bujoševićeve kaznene prijave protiv Vučićevića. Ponukan serijom negativnih članaka što ih je Vučićević o njemu plasirao mjesecima, Bujošević ga je tužio zbog povrede poslovne sposobnosti i narušavanja kreditne sposobnosti. Za to kazneno djelo po članu 239 stav 1 srbijanskog kaznenog zakona predviđena je zatvorska kazna do jedne godine. No, izvjesno je da Vučićević, kao glavni politički glasnogovornik Aleksandra Vučića u sferi novinarstva jamačno neće završiti iza rešetaka. To se može očekivati na temelju ranijih sličnih javnih ispada koje je pravio, kada ga je redovito štitio njegov patron Aleksandar Vučić.
Dragan J. Vučićević je očiti primjer moralnoga sunovrata srbijanskog novinarstva u protekla dva i pol desetljeća. On svojim novinarskim životopisom najviše podsjeća na Matiju Babića, vlasnika portal Index.hr. Slično kao i Babića, ni Vučićevića izgleda nisu voljeli profesori na Fakultetu političkih znanosti gdje nije odmakao dalje od prve godine studija. Kad je nakon pada s vlasti u Srbiji diktatora i ratnog zločinca Slobodana Miloševića izmijenjen zakon o informiranju, svi novinari i urednici morali su imati visoku stručnu spremu. I tako su u “Kuriru” (jednoj od brojnih novinskih redakcija kojima je spomenuti prodefilirao u karijeri), 2003. godine odlučili Vučićeviću kupiti fakultetsku diplomu, kako bi i nadalje mogao kroz dnevni tisak sijati laži, a poglavito nacionalnu i vjersku mržnju po svojim novinskim stupcima. Glavnom mešetaru u toj zakulisnoj radnji krivotvorenja fakultetske diplome Radisavu Rodiću, vrlo brzo se Vučićević na sebi svojstven način odužio. Skupa sa svojim prvim suradnikom i suborcem u širenju velikosrpske histerije u srbijanskom tisku Svetomirom Marjanovićem, podigao je sidro i prešao u novoformirani list “Press” pod paskom tadašnjeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa. Tim Vučićevićevim potezom Rodić, također maher i medijski manipulator, za kratko je ostao na cjedilu, jer je dvojac Vučićević – Marjanović sa sobom poveo znatan broj novinara. Ni “Press” nije dugo poživio na novinskom tržištu, kao ni mnoge novine u kojima je Vučićević radio i obnašao uredničke dužnosti. Poslije samo nekoliko godina “Press” je ugašen, a za sobom je tandem Vučićević – Marjanović ostavio pravu financijsku pustoš. Dok su njih dvojicu plaćali obilato politički tajkuni da bi sebe veličali i afirmirali, brojni novinari i suradnici toga lista su jedva preživljavali bez isplaćenih zarada koje su čekali i po nekoliko mjeseci. To je osiljenom i bahatom Vučićeviću već bila ustaljena navika. Jer, već na početku svoje karijere u “Demokratiji”, dnevnom listu Zorana Đinđića, on je kao još mlad novinar izučio taj zanat prevare i pljačke. Poslije toga mijenjao je novinarske destinacije češće nego ciganin konje. Od “Blica”, preko novosadskog “Sveta”, “Panorame”, “Nacionala”, “Arene” i do već opisane odiseje u “Kuriru”, “Pressu” i sada u “Informeru.” Svuda je Vučićević slovio za potrčka i goluba pismonošu svih režima koji su se u tom dugom razdoblju mijenjali u Srbiji. Samo jedno nije nikad mijenjao. To je ratnohuškaška retorika koju je usavršio još od svoje mladosti, ratnih devedesetih godina. Gdje god je radio, svuda je bio jedan od glavnih novinarskih tribuna velikosrpskih političara, bilo da su na vlasti ili u oporbi.
Karijera ovog novinarskog liliputanca ne bi bila kompletirana kad se ne bi realizirala i televizijskom promocijom. To mu je priuštio vlasnik komercijalne i najgledanije televizije u Srbiji Željko Mitrović. Taj čovjek preko dvadeset godina drži, sad već regionalni TV projekt zvani TV Pink, koji pretežito emitira zabavni, glazbeni i filmski program uz začin u vidu reality show emisija. Ali, najveći reality program je nastup Vučićevića. On čak i ozbiljne političke teme nevješto pokušava predstaviti kao humoristički program, što poništava smisao i sadržaj emisija koje pretendiraju biti ozbiljne. U emisji “Piramida” voditelja Slavka Beleslina pokušao je voditi jedan dijalog na razini koketerije sa negdašnjim zastupnikom Miloševićeve stranke SPS Radovanom Radovićem. Kako je stanoviti Radović u mlađim danima svojim izlaganjima u srbijanskoj Skupštini, također plijenio pozornost srpskoga gledateljstva nesvakidašnjim ponašanjem, Vučićević je pomislio da se Radović u međuvremenu nije nimalo emancipirao i kultivirao u velegradu. Čak ga je podsjećao da su iz susjednih opančarskih krajeva iz Pomoravlja, kako bi ga potaknuo na otpočinjanje međusobnog seoskog naguravanja. Ipak, Radović, kakva god sirovina bio u mlađim danima u Skupštini Srbije, uspio je sačuvati prisebnost i nije se dao isprovocirati. Čak je kao bivši šampion incidenata ispao puno veći gospodin od Vučićevića koji ga je želio javno karikirati i izvoditi parodije na njegov račun. Ali, pokazalo se da i nad primitivcem postoji još veći primitivac, a to je nedvojbeno Vučićević. Groteskne su njegove političke, autorske emisije koje mu je, nakon toga, na TV Pinku ustupio na uređivanje i vođenje Željko Mitrović. Skandal majstor Dragan Vučićević jednostavno ne miruje. Od gotovo fizičkog sukoba sa novinarom Jugoslavom Ćosićem, sada direktorom regionalne N1 televizije u prostorijama Medija centra u Beogradu, do prepucavanja sa estradnim voditeljem Ivanom Ivanovićem, vrijeđanjem hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, pa sve do višemjesečnih optuživanja ombudsmana u Srbiji Saše Jankovića da je “ubojica” njegovog tragično stradalog prijatelja Predraga Gojkovića iz daleke 1993. godine, sve to ima jedan zajednički nazivnik. To je njegova neutaživa želja za eksponiranjem u javnosti u stilu rođenog ekscentrika koji pod svaku cijenu želi biti u centru pozornosti, neovisno od reakcije javnosti. Vučićević se služi devizom Micka Jaggera kako je “i najgori imidž bolji od nikakvog imidža” i sukladno tomu stalno izaziva nove lakrdije. Njega uopće ne dira to što ga javnost drži za pajaca i dvorsku ludu režima. Trenutačno je Aleksandru Vučiću i više nego korisna budala, ali će ga prvom prigodom odbaciti kao dotrajalu trulex krpu, čim se kompozicija vlaka kojim upravljaju Nikolić i Vučić zaljulja na prvoj krivini.
Dakako, Vučićević, ponesen vlastitom „veličinom“ toga nije svjestan. On misli da će ovo njegovo carstvo potrajati vječno. Jer sada od svoga političkog gazde srbijanskog premijera, ima mjesečno zagarantiranih deset tisuća eura za laži koje plasira preko Vladinog biltena zvanog Informer. Kad jednoga dana isklizne iz kolosijeka, možda se vrati na jednu davnašnju scenu, koju sam slučajno zamijetio još 1998. ili 1999. godine u vozilu gradskoga prometa. Vučićević je zasjeo na stolicu posljednje platforme i švercao se bez karte. Kad je ušla kontrola, opirao se pokazati im osobnu iskaznicu, te je izbio opći kaos. Autobus se zaustavio na glavnome kolodvoru, pristigli su i policajci pred kojima se morao legitimirati i bila je to neopisiva blamaža za njega i to na javnom mjestu. Mada, za čovjeka armiranog obraza, kategorija sramote je misaona imenica. Nudio je kontroloru u zamjenu za kartu koje nema, čak i neku umjetničku sliku koja mu se zatekla u rukama, na što su se ovi samo grohotom nasmijali. Eto, takav švercer iz gradskoga autobusa danas dijeli lekcije u Srbiji, ali usudi se to činiti i Hrvatskoj i nizu drugih većih ili manjih država, državnika i jednom riječju bilo kome iz javnog i društvenog života tko mu zapadne za oko, naravno po narudžbi njegovog jedinog istinskog mentora Aleksandra Vučića. Kad politički žutokljunac i balavac Aleksandar Vučić ima za glavnog novinarskog pijuna u Srbiji Dragana Vučićevića, izvjesno je da onda i njegova politička vlast uz pomoć takvog novinarskog glasnogovornika ne može biti dugotrajna. Jer, kakav kredibilitet može imati Vučićević, koji je skupa sa spomenutim mu kolegom Marjanovićem, pokušao 2003. godine prodati list “Press” potencijalnome kupcu kome su se obojica predstavili kao lažni vlasnici lista dok su u njemu bili samo zamjenici glavnog urednika?!
Dragan Ilić
Dopisnik iz Beograda
