Kada udbaško-komunistički brod tone, naviru uznemireni štakori sa svih strana i usplahireno dižu buku. Tako je jedan od njih, imenom Rajko Grlić izronio u Jutarnjem (a gdje drugdje?) sa svojim prostačko-opuštenim načinom kojeg Jutarnji s velikim poštovanjem citira već u samom naslovu. Upravo ta riječ koju i sam veliki redatelj upotrebljava, možda najbolje opisuje njegov doprinos hrvatskom filmu, kulturi i umjetnosti. Svoje znatiželjne čitatelje koji žele znati koja je to riječ, upućujem na njegov danas objavljen intervju u Jutarnjem jer nemam namjeru prljati vlastiti tekst prostaklucima. Taj lik svako malo mijenja svoje porijeklo, koje, iskreno rečeno, nikoga ne zanima. Ali zanima Jutarnji zato da bi dokazao da je Grlić Hrvat i da svi Hrvati ne razmišljaju hrvatski. Da Rajko zna njemački i da je zaista njemačkog porijekla, znao bi da Grlich nikada na ovim područjima ne bi bilo fonetski usvojeno kao Grlić, nego eventualno kao Grlik. Dakle, nastavak ić, tipičan za hrvatski i srpski jezik zasigurno ne dolazi od fonetskog ih. Svejedno da li je Grlić porijeklom Srbin, Hrvat ili pak židovskog porijekla, taj čovjek je sklon lažima i mijenja iskaze o samom sebi i svojem porijeklu kako mu kad odgovara.
Ono što mene na primjer puno više zanima je zašto radi filmove na temu Čaruge i ostalih rubnih figura primitivizma zasnovanih na šarmu sitnog lopovluka (što me neodoljivo podsjeća na Kusturicu i njegove priče o ciganima i letećim nevjestama), umjesto da se posveti temama koje naši režiseri i filmaši uporno već desetljećima izbjegavaju. Ovdje mislim naravno na teme rata i oko rata, jer, složit ćete se, materijala i herojske i tragične građe imamo napretek, samo što je to našim redateljima valjda – ispod časti. Budimo iskreni, naša filmska umjetnost je trenutačno u upravo bijednom stanju, što zbog toga što za filmsku industriju nemamo novaca, a što zbog poznate negativne selekcije u umjetničkom, pa tako i u fimskom svijetu. To nas je i dovelo do veličanja svjetskih glumaca probisvijeta kao što je Rade Šerbedžija i financiranje njihovih privatnih kazališta. Za to naravno imamo novaca.
Tim više je Grlićev uspjeh u Americi neviđeno čudo, jer je sjeverna Amerika ipak nositelj svjetske filmske produkcije. Još nešto, da Amerikanci kojim slučajem imaju bogatstvo naše povijesne građe, zamislite kakve bi sve filmove radili! Žalosno je da ja pamtim samo jedan izvrstan film o Domovinskom ratu – Harrisonovo cvijeće, francuski ratni film, a ne hrvatski, što je sramotno. Jedini film nakon 20 godina koji u ovom žanru dobiva prolaznu ocjenu je Broj 55 Kristijana Milića. Ta tugaljiva situacija naše filmske produkcije bi svakog Hrvata trebala poprilično zabrinuti, a naročito ako je k tome još i filmski redatelj. Grlić je naprotiv zadovoljan stanjem hrvatske kulture koja je prije 18 godina bila zatvorena – a on i Frljić ju, eto, otvaraju. Ni riječi o Domovinskom ratu koji je tada tek bio svježe završen. Možda je bio toliko zaokupljen svojim filmovima pa nije primijetio što se u hrvatskoj događa? Teško je reći.
Priče o njegovom siromaštvu u djetinjstvu me neodoljivo podsjećaju na one Titove – ponovno, ne mogu zamjeriti Grliću na glupavim pitanjima koja mu postavlja Silobrčić, duhom još uvijek u Jugoslaviji ili je pak riječ samo o Alzheimeru? Grlić je dakle čovjek koji je osnovao Motovunski festival na kojem se ove godine nose maske koje ismijavaju predsjednicu. Sasvim u skladu s napisima Jutarnjeg o njoj. Interesantno je da ga o tome nisu ništa zapitali. Ja bih. No znam kakav bih odgovor dobila, budući da je za ovog čovjeka koji se izdaje za njemačkog potomka a nema pojma o njemačkom, živi i predaje u Americi, a čije je „znanje engleskog bilo šepavo, al sad je puno bolje“ (kako sam kaže), spas kazališne i svekolike kulturne budućnosti Hrvatske upravo muljator, politički provokator i stručni neznalica Frljić i njemu slični. Istina je da nas film treba predstavljati u svijetu, ali tko će predstavljati hrvatski film? Grlić i Čaruga?!
Na kraju, Grlić nam poručuje da se vraća u Hrvatsku jer vjeruje u to da na kraju dobri junaci pobjeđuju. Za njega su to Tomić („pisac bez brkova“), „svetski čovek“ Dežulović koji odnedavna piše na ćirilici i njegov prijatelj Predrag Lucić iz poznatog muzičkog dua Dežulović-Lucić specijaliziranih za opjevavanje „buduće bivše Jugoslavije“, novinar Hedl koji traži ustaše po Hrvatskoj, osnivač kultnih pljuvača svega hrvatskog Feral Tribunea Viktor Ivančić, Tomislav Jakić koji je savjetovao čak dvojicu ozloglašenih: i Mesića i Josipovića. Grlić doista ne griješi u izboru svojih prijatelja apsolutno protuhrvatskih namjera, pa me čudi zbog čega bi nekoga uopće zanimao njegov stav o bilo čemu hrvatskom. Štoviše, trebalo bi mu skratiti muke po putovanju i odmah uputiti u Srbiju. Jer tamo će se on i njegovi pajdaši konačno osjećati kao doma.
Ingrid Runtić
Vezani članci:
http://hop-portal.com/brod-tone-a-serbedzija-i-huljic-odlaze/
http://hop-portal.com/nekultura-revolveras-frljic-bi-hapsio-u-crkvi/
