To je odgovor predsjednika novinarskog društva i beogradskog učenika. U prijevodu na HRVATSKI to vam znači, dozvoljeno je da nas srpske Novosti rade budalama, da ih mi plaćao za to, a iz Beograda je doveden njihov učenik i predsjednik novinarskog društva Leković, koji će nam potvrditi da smo budale i kada to ponovimo, onda će nas preko prosrpskih medija tužiti. Tko je on?
On je ujedno i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije kojim upravlja Nada Popović Perišić, ratnih devedesetih Miloševićeva ministrica za kulturu i pristaša velikosrpskih planova. Leković se uopće ne libi da se odazove njezinim pozivima na predavanja. Također, on je i suradnik beogradskog centra za istraživačko novinarstvo koje u načelu promovira geslo kako su za ratove u bivšoj Jugoslaviji svi jednako krivi.
To su glavni poslovni linkovi Saše Lekovića u Beogradu. Čovjek takvog profila ubačen je kao srbijanski trojanski konj na čelno mjesto novinarske udruge usred Zagreba i usred neovisne Hrvatske. Sramotno.
Tko danas slavi, hvali i brani Dežulovića, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, BiH i u Crnoj Gori, gdje god objavljuje u medijima svoje gluposti? Listom to čine sinovi i kćeri jugo-oficira specijalno regrutiranih i infiltriranih u novinarsku profesiju sa jednom zadaćom. Cilj im je unutarnje rovarenje i potkopavanje temelja hrvatske države, veličanjem davnopočivše Jugoslavije. Loše maskirana fasada jugoslavenstva krije samo njihov kolektivni žal za ugašenim i kukavnim srpstvom i srpskim pravoslavljem. To je zajednička ideja vodilja svim orijunašima i komunistima. Narodna izreka veli: “S kim si, takav si.” U beogradskome ozračju, gdje Dežuloviću društvo rade nepatvoreni Srbi, izdvaja ih se nekoliko kompletno antihrvatski nastrojenih. Jedan od njih je i književnik Vladimir Arsenijević. Već za prvi objavljeni roman “U potpalublju” ratne 1994. godine dobio je godišnju NIN-ovu nagradu za roman godine. Fabula stilski loše napisanoga romana je autorovo antiratno raspoloženje, ali uz Arsenijevićev kacenat na j”ednakoj krivnji” srpskog agresora i hrvatske žrtve za izbijanje rata. Stara srpska mantra. “Svi su krivi, nitko nije kriv, mir, brate mir.” To samo maloumnici mogu prihvatiti kao normalan rezon. Ali, to prihvaća objeručke i Dežulović. U Beogradu se nastanio tik do stana svoga beogradskog prijatelja Arsenijevića, na samom raskrižju Hadži Đerine i Molerove, kako to navodi sam Dežulović u jednome intervjuu srbijanskim medijima. Tko drži HRT-u? Slučajno?- rekao je naš dopisnik iz Beograda Dragan Ilić
Šaka jada koja ima jednu od najzaostalijih država, iako nisu imali rat, sada bi opet izazivala rat, kako bi nas mogli ponovo krasti, jer su sve kod nas i kod sebe pokrali. Najjadniji su ipak novinari Hrvati u redakciji tih bolesnika, koji rade za judine škude.
Lijepa naša haubico,Oj ti švapska cijevi mila,Stare salve djedovino,Da bi vazda sve pobila!
Mila, kanonado slavna,Sila si nam ti jedina.Mila, kuda si nam ravna,Mila si neselektivna!
Držićevom, Savskom teci,Vukovarskom asfalt dubi,Pred Lisinskim svijetu reci,Da topništvo Hrvat ljubi.
Dok mu Meron suce sije,Dok mu ni Haag prijetnja nije,Dok mu Srbe grobak krije,Haubica nek’ sve bije!
-ovo je po Lekoviću u redu…
urednik Igor Drenjančević