Zvuči nevjerojatno da je Predrag Popović, zvani Peca, istinski doživio unutarnju preobrazbu od vatrenog pristaše Aleksandra Vučića i njegovoga najpovjerljivijega čovjeka, pa do ogorčenog suparnika aktualnog srbijanskog premijera. Cijelu tu metamorfozu Popović nije napravio uslijed suočavanja sa vlastitim pogreškama u procjenjivanju svrhovitosti i suvislosti Vučićeve politike. Njegov otklon od bivšega političkog idola te bliskog i vrlo prisnog prijatelja uvjetovan je isključivo koristoljubljem. Kada poslije dolaska na vlast prerušenih radikala pod kodnim imenom naprednjaka u svibnju 2012. godine, spomenuti Popović nije dobio novinarsko namještenje koje je silno želio i čemu je jedino stremio, brzo je osuo paljbu po svome dojučerašnjem glavnom savezniku Aleksandru Vučiću. Pronašao je i nakladnika koji mu je u rekordno kratkom roku tiskao knjigu “Istina o Vučiću” i od prodaje knjiga toga političkog bestsellera, Popović danas ima kudikamo veće prihode nego od sporadičnog pisanja za TABLOID Milovana Brkića ili povremene komentare na hrvatskome portalu Maxportal.hr.
U biti je Popović bio i ostao zagriženi velikosrbin koji se razočarao samo u konačni ishod bitke za Veliku Srbiju u čemu je dao i vlastitoga obola umakanjem svoga pera u otrovno mastilo. Velikosrpska politika polučila je negativan rezultat i Popović sad misli da se bez problema i osvrta na vlastitu mračnu novinarsku prošlost, može samo posuti pepelom, prekrižiti svoje sudjelovanje u širenju srpskoga velikodržavlja i zaogrnuti se u ruho tobože zapadnoeuropski orijentiranog građanina. Tko pati od amnezije, možda bi mu i povjerovao.
Novinarske staze čovjeka koji se našao danas na stranputici nisu bile posute trnovitim ružama. Rođeni Osječanin, predstavljen u beogradskim novinarskim krugovima kao izbjeglica već ratne 1991. godine, prije svega je bio i ostao izbjeglica lišen zdravoga razuma. Jer, sve što je činio i što čini u sferi novinarstva, ima samo takvo obilježje. Poput mnogih u vihoru rata doseljenih Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Predrag Popović je vrlo brzo i lako pronašao novinarsko uhljebljenje. To mu i nije bilo osobito teško, s obzirom da je ogromna većina medija i onda i sada favorizirala u zapošljavanju ljude koji su imali velikosrpske poglede. U takvome okruženju Popović se sjajno snašao jer je samo promicao politiku velikosrpstva. Prve korake u novinarstvu napravio je u novosadskome “Svetu”, političkom tjedniku u kome je glavnu uredničku funkciju obnašao novosadski Hrvat Robert Čoban. On je Popovića postavio šefom dopisništva u Beogradu. Nakon toga Popović prelazi u tabloidni tjednik “Ekskluziv” koji je pisao isključivo o događajima i doživljajima srbijanske glazbene estrade i o dnevnopolitičkim skandalima poznatih osoba. Ni tu nije imao dugo mira Popovićev nemirni duh pa se u ožujku 2002., ponovno u ulozi glavnog urednika, pojavio u dnevnom listu “Nacional.” To je bilo glasilo beogradskog podzemlja, točnije zloglasnog zemunskog klana, koji će samo godinu dana kasnije u atentatu ispred ulaza u zgradu Vlade, likvidirati Zorana Đinđića. Kao glavni urednik toga lista, Popović se toliko osilio da je uz potporu srbijanskog mafijaškog miljea ucjenjivao i iznuđivao novac od samoga premijera u ime nagodbe o obostranom prestanku neprijateljstva i daljnjeg Popovićevog pisanja o aferama i skandalima Đinđića i njemu podređenih ministara u srbijanskoj Vladi. Jednom prigodom, Đinđić je u nazočnosti predsjednika Biroa za komunikaciju s medijima Vladimira Bebe Popovića, ponudio Predragu Popoviću sumu od 50.000 njemačkih maraka, ne bi li prestao s napadima na njega i Vladu u “Nacionalu.” To bi po zamisli Đinđića ujedno i bio signal za prekid svih obostranih neprijateljstava. Popović je uzeo novac, ali već pet dana nakon toga primanja novca u ime buduće trajne šutnje o političkim avanturama Đinđića, on je prekršio dogovor i nastavio s rafalnim optužbama protiv Đinđića, kome je lijepio sve najružnije epitete izdajnika, lopova, lažova i općenito kriminalca na vlasti. Naravno, Popović je imao takvu slobodu ponašanja jer ga je izravno štitio kriminalni klan kojime su upravljali Milorad Ulemek – Legija i Dušan Spasojević, zvani Šiptar. Ulemek je uhićen u policijskoj akciji “Sablja”, a Spasojević je ubijen u vatrenom obračunu sa policijom. Napravili su mu zasjedu u okolici Beograda i tamo ga ubili. Spasojević je i sam bio utemeljitelj vlastitoga tjednika zemunskoga klana pod imenom “Identitet” u kojemu je ulogu glavnoga urednika imao Gradiša Katić, bliski Popovićev prijatelj i suradnik. Danas je osvjedočeni novinar kriminalnog klana Gradiša Katić glavni urednik političkog tjednika “Afera” koji se bavi političkim spletkama i intrigama. Zbog sumnji u zločinačko udruživanje radi ubojstva premijera, Katić je bio u pritvoru, kao i Milovan Brkić, glavni urednik TABLOIDA. Predrag Popović se izvukao od policijske i sudske potrage, a s Aleksandrom Tijanićem, glavnim pijunom Vojislava Koštunice u novinarskoj branši, je u vrijeme izvanrednog stanja poslije atentata na Đinđića, bezbrižno ispijao kavu u restoranu “Proleće” u centru grada.
Iako su obojica mjesecima prije atentata i sami sudjelovali u demonizaciji Đinđića serijom vlastitih negativnih tekstova o tadašnjem premijeru Srbije, oni sudski nisu odgovarali. Doduše, list “Nacional” koji je posudio ime i logo zagrebačkog “Nacionala” Ive Pukanića, zabranjen je sudskim putem tijekom izvanrednoga stanja u Srbiji. To nije bio prvijenac u krađi zaštićenih autorskih prava već ustoličenih zagrebačkih medija. I daleke 1997. beogradski dnevni list “Danas” je prepisao ime i logo tjednika “Danas” iz Zagreba. Neinventivni velikosrbi su u najnovije vrijeme u nedostatku kreacije i sami od svojih srbijanskih redakcija protuzakonito preuzimali imena, ili barem to pokušavali postići. Tako je po prvotnoj zamisli današnji Informer trebao nositi naziv “Insajder”, po ugledu na istraživačku emisiju novinarke Brankice Stanković na TV B92. Ta je televizija protestirala javno zbog pokušaja krađe od strane Dragana Vučićevića, prijatelja Predraga Popovića i naknadno su listu kumovali imenom “Informer”. Kako god da bilo, tim amaterskim potezom, sebe su najviše promovirali u autsajdere, prije nego li u insajdere, kako su zamišljali, jednako kao i njihov bivši zajednički prijatelj iz “Nacionala” Predrag Popović. Nitko od njih nikad nije niti čuo za autorska prava, još manje za kazneno djelo zaštite autorskih prava i zaprijećene kazne u slučaju kršenja autorskih prava. Nešto kasnije, novinarski politički plaćenik i jurišnik Predrag Popović će utemeljiti “Internacional”, ali i taj list će podijeliti sudbinu mnogih ugašenih glasila velikosrpske klike na vlasti ili u oporbi.
Isti scenarij bio je i sa “Centrom” kome je glavni financijer bio teški prevarant i novokomponirani bogataš Bogoljub Karić, nepismeni čovjek kojega je u orbitu lansirao Slobodan Milošević. Karić je osnivao privatnu televiziju, privatno sveučilište i privatnu banku, premda, kao i Dafina Milanović, isto tako miljenica režima, nije znao izračunati niti kamatnu stopu, ali je baš kao i Dafina Milanović, bio nominalni vlasnik jedne u nizu takozvanih piramidalnih banaka u Srbiji koje su služile za pranje novca. Imena istinskih vlasnika, moćnika iz duboke sjene, ostala su anonimna najširoj javnosti, ali su svakako bili u dosluhu sa Miloševićevim diktatorskim režimom.
Predraga – Pecu Popovića je njegov najbliži politički saveznik i dugogodišnji zaštitnik Aleksandar Vučić definitivno pustio niz vodu 2005. i od tada datira njihov sukob. Predrag Popović je u znak osvete Vučiću napisao i knjigu, a zaboravlja kako je skupa sa istim tim licemjerom i podlacem Vučićem iznuđivao novac od političkoga protivnika, pokojnoga Zorana Đinđića, koji, također, nije bio u svijetu politike bez maslaca na glavi, ali u usporedbi sa spomenutim Predragom Popovićem i njegovim političkim patronima, Đinđić je izgledao samo kao slikar naivac. Vladimir – Beba Popović u tjedniku “Status” 2005. godine urednika Slaviše Lekića, velkosrbina, čija je žena novinarka Bojana Lekić upravo sve suprotno od mirovne aktivistice, izjavio je da je njegov prezimenjak Predrag Popović “reketirao” tadašnjega premijera Đinđića uz svesrdnu pomoć dvojice tajkuna Laleta Sekulića i Mirka Todorovića.
U njihovoj nazočnosti je i Predrag Popović nudio nagodbu Đinđiću o prekidu neprijateljstava, ali je već poslije pet dana pogazio svoju riječ. On nije ni prvi, niti posljednji novinar u Srbiji koji se uz pomoć tajkuna ili čak i otvorenih kriminalaca, oštro i beskompromisno suprostavlja moćnim političarima u Srbiji. I Popovićevi nekadašnji suborci iz “Nacionala” Dragan Vučićević i Svetomir Marjanović napadali su u svojim komentarima svojedobnog gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa, iako su znali i bili svjesni da upravo on financira njihov list “Press” i da bez njegove financijske injekcije ne bi mogli prehraniti obitelj. Toga principa ucjene i iznude novca od političkih moćnika ili i od samih tajkuna, nastavili su i u “Kuriru”. Tamo su prozivali za lopovluk, prevare i nemoral Miroslava Miškovića i Mišu Beka, bez obzira što su znali da su upravo novcem te dvojice srbijanskih tajkuna uopće i pokrenuli tiskovinu zvanu “Kurir.” Glavni urednik današnje komercijalne televizije TV Happy Milomir Marić je na platnoj listi kriminalca i ubojice Rankovića, zvanog Peconi, dugogodišnjeg kriminalca još od ratnih devedesetih, pa do danas. Vrhunac svesrpske novinarske suradnje sa mračnim i surovim snagama kriminalnog podzemlja i kriminogenih političkih stranaka na vlasti u Srbiji bila je epizoda još jednog novinarskog desperadosa Antonija Kovačevića. On je 2011. poslije promjene skoro deset različitih redakcija u nešto više od petnaest godina karijere, utočište pronašao u listu “Alo”, koji izlazi u nakladi međunarodne njemačko – švicarske korporacije Ringier Axel Springier. Kovačević je po uzoru na svoje istomišljenike Popovića, Vučićevića i Marjanovića umislio da je važniji i moćniji, ne samo od političara koje kritizira, nego i od stranih poslodavaca.
Skupa sa svojim novinarima u redakciji pisao je protiv svega što u Srbiju dolazi sa Zapada i do besvijesti je veličao Ruse, Putina i sukladno tome Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Hranili su ga kruhom, mrski mu zapadnjaci, a on je pisao u korist onih koji ga ne financiraju, nego ga samo tapšu po ramenu za dobro obavljeni posao sijanja intriga, spletki i dezinformacija u javnosti. Na koncu, Michael Ringier je na intervenciju i urgiranje tadašnjega srbijanskog predjsednika Borisa Tadića, smijenio s položaja glavnog i odgovornog urednika Antonija Kovačevića. Tu nije bio kraj svemu, jer su se Kovačevićevi prijatelji koji i danas, raspoređeni u vidu koncentričnih krugova, stoluju u nekoliko glavnih novinskih redakcija, obrušili u svojim komentarima na Michaela Ringiera i na tadašnje srbijanske vlasti. Sve to bilo je sročeno pod geslom borbe za “slobodno novinarstvo.” Nisu bili u stanju napraviti novac sami, već im je, kao i uvijek trebala pomoć sa strane. Ali, bili su spremni ugristi za ruku onoga koji ih kao dobročinitelj hrani i pruža im egzistenciju. U ime ideje velikosrpstva, oni misle da mogu djelovati i iznad volje političara u Srbiji. Pridaju si ogroman značaj, jer nigdje u svijetu nije pojmljivo da si priušte takav luksuz konfrontiranja sa materijalno solventnijima od sebe samih. Takva vrsta “hrabrosti” je na djelu samo u Srbiji, ali je prije ludost nego hrabrost.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
