Ćirilično pismo je prozirni instrument velikosrpskih političara u Beogradu za stalno držanje političkih tenzija na relaciji sa zvaničnim Zagrebom i državom Hrvatskom u cjelini. Anketa provedena od strane agencije “Open source” vlasnika Pavla Đokića iz Beograda pokazala je da najveći broj stanovnika Srbije piše latiničnim, a ne ćiriličnim pismom. U sveobuhvatnoj anketi sudjelovalo je tisuću jedanaest osoba uzrasta od 12 – 75 godina starosti. To se može smatrati reprezentativnim uzorkom, tim prije što je anketiranje provedeno diljem Srbije, kako u gradovima, tako i po selima. Rezultati ankete govore da u gradovima dominira uporaba latinice, dok u selima jugoistočne Srbije prevladava ćirilica. Ovo nije ništa neobično, s obzirom da je desetljećima na jugu i na istoku Srbije zbog neposredne granice s Bugarskom i Rumunjskom još od doba blokovske podijeljenosti svijeta u školskom sustavu ruski jezik bio prvim obveznim stranim jezikom i taj proces jezičke naobrazbe, ustrojen još u vrijeme postojanja bivše Jugoslavije, ostao je isti i do današnjih dana. Zato tamo ljudi svih naraštaja rabe ćirilicu, dok je u zapadnom dijelu Srbije i na selima podjednako zastupljeno i latinično i ćirilično pismo. U Vojvodini i u Beogradu u apsolutnim brojkama prevladava latinica. Primjerice, u glavnom gradu Srbije, barem prema izvorima agencije “Open source”, točno 61,6% građana služi se latinicom, a među korisnicima internet 28,5% je veći postotak onih koji preferiraju latinicu u usporedbi sa korisnicima ćirilice. Obratni su rezultati zabilježeni kod anketiranih ljudi koji ne koriste usluge internet. Ta populacija pretežito piše ćirilicom. Sve to ukazuje na podatak da napredak i razvoj tehnologije i općenito gledano suvremenih sredstava komuniciranja uvjetuje i masovniju uporabu latinice, osobito kod onih koji pored toga, govore i strane jezike ili na fakultetima moraju pisati kemijske ili fizičke formule samo latinicom. To Srbima automatski nalaže uporabu latinice, što se najviše odražava kod najmlađih. Kod mladeži od 20 – 29 godina je zabilježeno da njih 47% više koristi latinicu nego ćirilicu, a posve su drugačiji rezultati u anketiranju ljudi starosne dobi od preko 70 godina. U tim životnim godinama Srbi poodmakle dobi u preko 60% slučajeva se opredjeljuju radije za ćirilicu nego za latinicu. Ovaj podatak ide u prilog činjenici da kod Srba u samoj Srbiji opcija latinice ili ćirilice u svakodnevnom pisanju ovisi ponajviše od starosne dobi. Najstariji svakako nisu upućeni po prirodi stvari na korištenje računala kao ni mobilnih telefona i jasno je da tradicionalno preferiraju ćirilicu pod izlikom da je to jedino srpsko nacionalno pismo.
U Ustavu Srbije stoji zakonska odredba o ravnopravnom korištenju oba pisma. Srbija se time zakonski distancirala od uvođenja jedinstvenog službenog pisma, te je i u javnim službama i svim državnim institucijama moguće vidjeti natpise u jednoj ili drugoj alfabetskoj varijanti. Početkom rata i rasplamsavanjem ratnih sukoba devedesetih godina, srbijanske vlasti su pokušale u jednom trenutku, najviše zbog isticanja nacionalnog identiteta zlorabiti ćirilicu, kao što to i danas čine kroz promoviranje i nametanje ćirilice u Hrvatskoj, poglavito pripadnicima srpske nacionalne manjine koja obitava u Hrvatskoj. Jedna posvemašnja srbijanska histerija je u ratno vrijeme kroz srbijansku Skupštinu tražila usvajanje prijedloga o obveznom tehnološkom preustroju sistema osnovnog, srednjeg i visokog školstva, te svih organa javne i državne uprave. Zastupnici tada vladajuće Miloševićeve SPS htjeli su po svaku cijenu čak i tipkovnice na računalima, pa čak i na starim pisaćim strojevima, zamijeniti isključivo ćiriličnim slovima. Za ne povjerovati je da ih je u tome spriječio nitko drugi nego najzagriženiji velikosrbin Vojislav Šešelj, rekavši za govornicom da se Srbi zbog hvatanja koraka sa suvremenim svijetom moraju koristiti i latinicom te kako bi protjerivanje latinice iz Srbije imalo pogubne posljedice po samu Srbiju. Tako je latinica zahvaljujući osvjedočenom protivniku zapadne civilizacije Šešelju, ipak opstala u turbulentnom ratnom vremenu na nogama i danas dominira u Srbiji, najviše među najmlađim naraštajima, na kojima i svijet ostaje.
Ali, stalne srpske prosvjedne note na adresu Zagreba zbog, kako vele srbijanski četnički vlastodršci, “progona i zatiranja ćirilice a time i srpstva,” samo su političko oruđe u rukama velikosrpski nastrojene vlasti u Srbiji. Kad nemaju nikakvih pravih argumenata i razloga za bilo kakve prigovore Hrvatskoj, oni jednostavno izmisle razloge i obično se late ćirilice kao najučinkovitijeg sredstva za širenje ideja o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Zaboravljaju pri tome da je stvar dobre volje Hrvatske hoće li ili neće uvesti ćirilicu u službenu uporabu tamo gdje žive Srbi, bilo u većini, bilo da su brojna manjina kao što je slučaj u Vukovaru. Jer, gledajući na sve to iz kuta međunarodnog prava i međunarodnih regula za prava manjina, svakim smanjenjem broja pripadnika neke nacionalne manjine na području jedne države, automatski se smanjuje i prag ostvarivanja prava stanovite manjine na ukupnom području države. Tako Srbi koji tvore 3,5% udjela u ukupnom pučanstvu Hrvatske po međunarodnim standardima i odredbama međunarodnoga prava, nemaju pravo potraživati ni približno onoliko prava koje traži Milorad Pupovac skupa sa Stanimirovićem i ostalom srpskom družinom u Hrvatskoj. To su Srbi morali znati znatno prije nego što su se na mig Beograda 1995. odlučili za kolektivnu seobu u Srbiju. Tim svojim potezom, osim što je doveo do višestrukog umanjenja broja Srba u Hrvatskoj, oni su si ujedno i presudili sami glede ostvarivanja nekog višeg stupnja prava nacionalne manjine na tlu Hrvatske. Poznato je da je za brojne prohtjeve srpske manjine u Hrvatskoj, posebno za one koji su vezani za uporabu pisma, donja granica barem 7% sudjelovanja u ukupnom broju stanovništva, a Srbi su vlastitom voljom i namjernom, organiziranom i politički sinkroniziranom kampanjom u režiji države Srbije, u ogromnim masama doseljeni na teritorij Srbije u kolovozu 1995. poslije hrvatske oslobodilačke i pobjedničke akcije Oluja. Nadalje, potpuno je apsurdno da Srbija Hrvatskoj šalje prosvjednu notu radi uvođenja ćirilice u Vukovaru, kad istodobno sama Srbija na svom teritoriju, na vlastitome ozemlju, kao što je objašnjeno u pročelju teksta, ne forsira uporabu ćirilice zakonskim putem. Dapače, ona je zakonski uvela paralelnu uporabu oba pisma. No, politički nezrela i potpuno nepismena srbijanska vlast umišlja da ima pravo uređivati zakonsku regulative u susjednoj zemlji i nametati uporabu dva pisma kao što to čini doma. Pravo je Srbije da po vlastitoj prosudbi omogućava svojim građanima jednako korištenje latinice i ćirilice, što uistinu i čini. Tko god kao putnik namjernik svrati do centra Beograda i prođe centrom grada i najprometnijim ulicama u jezgri grada, zamjetit će niz natpisa na latinici. Radnje obrtnika i privatnih poduzetnika ispisane su pretežito latinicom, pogotovo se to odnosi na strane tvrtke koje posluju u Beogradu i u Srbiji. Tu su nazivi isključivo napisani latinicom i nikome to ne smeta, niti ima ijednog Srbina koji traži, možebitno, ćirilični prijevod, jer ne razumije latinični original. I svi pisani zadaci iz srpskoga jezika u školama se naizmjenično pišu u jednoj školskoj godini, najprije ćirilicom, onda sljedeći rad latinicom i tako naizmjenično do svršetka školske godine.
Pravo je svake države da radi na svome teritoriju što hoće i kako hoće, ako se to ne kosi sa međunarodnim standardima. Ovom prigodom Srbi su još jednom uporabili ćirilicu radi promicanja velikosrpskih težnji na hrvatskom tlu. Iz priloženog se zorno vidi kako niti u samoj Srbiji, Srbi ne rabe ćirilicu kao nacionalno pismo, ali, gle čuda, upravo ćirilicu koriste da bi Hrvatskoj stali na žulj i pokušali je kompromitirati pred međunarodnom zajednicom da, navodno, uskraćuje prava Srbima u Hrvatskoj.
Što bi Srbi u Hrvatskoj uopće pisali pismom koje nije u većinskoj uporabi ni u samoj srpskoj matici Srbiji? To je pitanje svih pitanja u povodu iskonstruiranog i montiranog političkog slučaja ćirilice u Vukovaru. Ćirilica u Vukovaru je bila i ostala jednim od glavnih simbola srpske vojne agresije na hrvatski grad na Dunavu i njezino uvođenje u službenu uporabu u Vukovaru, nosilo bi jasnu političku poruku da Srbi od svoga velikodržavlja ne kane odustati, a sama ćirilica za koju nisu zagrijani niti Srbi u samoj Srbiji, tek je puki instrument za ostvarenje mnogo krupnijih ciljeva. Tu je ćirilica tek jedan od prvih koraka, a ne konačni cilj. Srpski su ciljevi mnogo veći i kao i obično znatno većih dimanzija od uporabe jednog pisma na tlu susjedne države. U Europi postoje države koje su upravo ćirilicu koristile sve do konca XVIII i početka XIX stoljeća, a onda se iz pragmatičnih razloga odlučile za latinicu. Riječ je o Slovačkoj i o Rumunjskoj. U tim zemljama još su stari nadgrobni spomenici uklesani imenima pisanim ćirilicom koji datiraju iz vremena prije dva stoljeća unatrag. Onda su se i pod utjecajem države Austro – Ugarske iz već spomenutih pragmatičnih razloga lakše komunikacije sa susjedima u monarhiji i općenito sa vanjskim svijetom i Slovaci i Rumunji opredijelili za latinicu. To im ni u kom slučaju nije umanjilo državnu opstojnost i uskratilo nacionalno obilježje kako danas lamentiraju Srbi u Srbiji i izvan nje u samoj državi Hrvatskoj. Službena Srbija kani, ovakvim potezima davanja nelegitimne potpore Miloradu Pupovcu i ostalim srpskim političkim liderima u Hrvatskoj, provesti početak realizacije Memoranduma 2, što su ga srbijanski mudraci osmislili koncem 2011. i početkom 2012. godine. Ono što nisu nikako mogli silom oružja ostvariti u ratu, sad na drugi perfidniji i podliji način, pokušavaju raznim trikovima i smicalicama postići u miru. Jedna od glavnih metoda toga plana je i u području kulture i obrazovanja i zato oko ćirilice i podižu toliku galamu.
Kad bi Srbi slijedili misao svoga glasovitoga književnika i književnoga kritičara Jovana Skerlića ( 1877. – 1914.), možda ne bi imali toliko nerazumijevanja u općenju sa susjedima, ali i sa cijelim svijetom. Skerlić koji je povrh svega, bio još i književni povjesničar, a potkraj života i politički zastupnik u srbijanskoj Skupštini, slovio je za zagovornika uvođenja latinice kao nacionalnog pisma u državi Srbiji. On je do takvih stajališta došao nakon niza godina provedenih na Zapadu, gdje je u Lausanneu, Parizu i Munchenu pohađao prestižna inozemna sveučilišta. Povratkom u Srbiju, početkom XX stoljeća želio je prenijeti u svoju zemlju i rodni Beograd bogata iskustva koja je stekao vani. To je i činio u više smjerova. Najprije kao izvanredni profesor srpske književnosti na Beogradskom sveučilištu, a od 1905. pa do kraja života 1914. godine kao urednik utjecajnog književnog časopisa pod nazivom Srpski književni glasnik. On se ogledao i na polju politike jer je od 1912. godine, sve do prerane smrti u 37. godini života u svibnju, bio narodni zastupnik Samostalne radikalne stranke, krila koje se odcijepilo od izvorne Narodne radikalne stranke utemeljene 1881. godine pod vodstvom ideologa i promotora politike velikosrpstva Nikole Pašića. Iako su nosili naziv radikala, u frakciji zvanoj Samostalna radikalna stranka, programski su se vratili posve drugačijim političkim pogledima izvorne radikalne stranke koja je odbacivala program Velike Srbije. I Skerlić je bio na tim stajalištima liberalizma, demokracije i socijalne pravde i jednakosti u društvu. To je, što je danas vrlo čudno poimati, zapisano u izvornom programu Narodne radikalne stranke, koja se onda preobrazila od početka XX stoljeća u ultrasrpsku i šovinističku stranku koja poseže za tuđim zemljama i prisvaja ih velikosrpskom državnom projektu. Jovan Skerlić za svoga kratkoga života, bio je sve suprotno od toga i na političkom i na kulturnom planu, te se svojom pojavom nije nikako uklapao u uobičajeni kliše velikosrba koji su stolovali u vrhu srbijanske vlasti. Zato on nikad nije za svoga kratkoga i znanstveno i politički plodnoga života, mogao postati poklisarom provedbe interesa većinske velikosrpske sredine.Takvo stanje duha i svijesti ostalo je u Srbiji i stotinu godina nakon njegove prerane smrti. Zanimljivo je za Skerlića, toga neostvarenog promotora uvođenja službene latinice u Srbiji, istaknuti i to da je od svih srpskih uglednika svoga doba imao najviše razumijevanja u ocjeni rada Ante Starčevića i općenito politike Hrvatske stranke prava u Hrvatskoj. Skerlić je izučavao srpsku književnost XVIII i XIX stoljeća, kao književni povjesničar, dok je kao književni kritičar bio pristaša ruske realističke kritike XIX stoljeća i francuske pozitivističke škole. Smatrao je kako književnost treba biti u službi demokratsko progresivnih ideja društva i čovječanstva u cjelini. I zato je davao prednost ostvarenju idejnog sadržaja, a ne umjetničke obrade književnoga djela. Njegov rad najbolje je opisao Antun Gustav Matoš više nego slikovitim riječima kako će Skerliću “proza biti milija od stiha, sadržaj od oblika, a etička emocija od estetičke.” Ali, Srbi, neovisno od ovih pohvalnih riječi Matoša i još niza stranih uglednika nisu nikad do kraja razumjeli Skerlića, najmanje zbog oštrih književnih kritika njegovih pisaca suvremenika, koliko zbog njegovoga političkog angažmana i protivljenja idejama velikosrpstva. I vijek nakon njegove smrti Srbi su na istim početnim pozicijama u političkom smislu, upravo kao i u njegovo vrijeme. I onda i sada ćirilica je bila samo zloupotrijebljena kao oruđe za pokušaj realizacije mnogo krupnijih političkih ambicija i bila je oduvijek Srbima samo sredstvo, nikako i cilj. Jer, politički ciljevi su Srbima uvijek dosezali do puno većih i nedosanjanih granica. Ni serija ratnih poraza nije ih, očito, nimalo opametila i prizemljila u razmišljanjima.Ljudi poput Skerlića i u današnjoj Srbiji ne nailaze na razumijevanje i znak potpore većinske elite, koja je sama zarobljena u vlastitim okovima politike srpskoga velikodržavlja.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
