Povodom otkrivanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu u Kninu, te vala negodovanja koji je taj spomenik izazvao u hrvatskoj javnosti, a o kojemu smo pisali na portalu HOP.hr, razgovarali smo s kiparicom Dijanom Ivom Sesartić, samostalnom umjetnicom koja je kao kiparica sudjelovala u prvom, poništenom natječaju za taj spomenik. Ovdje donosimo intervju s umjetnicom u cijelosti.

Dijana Iva Sesartić je Zagrepčanka koja živi i radi u Solinu i Splitu, studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu, Pragu i Zagrebu, a diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Stanka Jančića, te studijski boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenzi. Ova kiparica srednje generacije autorica je niza skulptura u javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu, kao što je skulptura Žene s ribom izvedena u kamenu na otoku Hvaru, Tuđmanovo poprsje u Solinu, sv. Dujam, sv. Liberan i bista Marka Marulića u Splitu, sv. Nikola na Sućurju na otoku Hvaru, poprsje nadbiskupa Frane Franića u Rimu, portal na crkvi Gospi Lurdskoj u bronci u Bijelom Viru kod Metkovića te mnogih drugih kiparskih ostvarenja.

 

Vi ste akademska kiparica koja se 20 godina bavi svojom kiparskom profesijom – možete li nam reći vašu ocjenu prvonagrađenog i izvedenog spomenika Tuđmanu autora Mire Vuce? 

Nisam sklona davati neke ocjene svojim kolegama, jer se to odnosi na naše afinitete i unutarnje izbore, ali kada moram reći svoj kiparski sud ili mišljenje radije bih se oslonila na sve ono što je umjetnik sam rekao o svom radu. Pročitala sam njegove izjave u intervjuu koji je dao za Jutarnji list kada je počeo raditi skulpturu od tri metara u ateljeu na Jabukovcu. Pamtim ga iz svojih studentskih dana kroz neke monografije i kataloge kao kipara estetike ružnog, iznakaženog i izobličenog upravo kroz umjetnički pokret i djelovanje grupe Biafra  što meni  nikada nije bilo blisko u likovnom smislu. Najviše ga pamtim po spomeničkoj plastici javnog  spomenika Tina Ujevića u Zagrebu, koji sam doživjela kao loše izvedenu skulpturu; zgusnute, zgužvane mase gline, nedefiniranog i nejasnih volumena kao i forme koje uopće nema. To je tek crtež u prostoru, a ne skulptura u kojoj bi trebalo artikulirati i definirati svu tu ogromnu nabacanu masu. Samo da naglasim, nije mi bio tada  nepoznat pojam slobodne forme koju sam učila i voljela u radovima Augusta Rodina, ali  ništa novo ni revolucionarno nije se dogodilo u tom kiparskom uratku mog kolege Mira Vuce. To nije kiparstvo od kojeg sam mogla nešto naučiti. U sebi nema niti tu unutarnju  pokretačku snagu misli koja tvori sadržaj u prikazanom. Vidjela sam u Splitu njegovu izložbu u galeriji Kula koja mi je potvrdila već znano o kiparstvu mog kolege. Za spomenik Tuđmanu, sam kipar je rekao par stvari, po kojima sam znala da će se dogoditi kiparska tragedija. Ključna i najvažnija njegova izjava je upravo ova: „Takav kip radi se najmanje šest mjeseci, a ja imam još tri dana. “ Kada ga je novinarka pitala „što je učinio prvom hrvatskom predsjedniku“ s obzirom na njegove rane radove iz razdoblja grupe Biafra, kada je radio osakaćene kipove bez glave i udova, nasmijao se i odgovorio:“Moram priznati da ovaj svijet nije normalan ako su mene izabrali.“

To sve nekome može djelovati simpatično i gotovo dječački nevino, ali ovdje se ne radi o tome. Jer, nakon što sam i sama otišla na tvrđavu vidjeti spomenik, jasno mi je da je najveći problem upitno i neprihvatljivo ponašanje, izjave, sud i izbor ocjenjivačke komisije koja se odlučila za ovakav spomenik.

 Kao sudionica natječaja za spomenik dr. Franji Tuđmanu u Kninu, koje su vaše primjedbe na tok samog natječaja?

Unutar natječaja bilo je toliko nepravilnosti, protuzakonitih i nedopustivih, neprofesionalnih događaja i odluka da sam prepuna jednog lošeg iskustva u smislu odnosa struke prema našoj profesiji i poslu. No s obzirom da je ta farsa trajala jako dugo, uz dopise, reagiranja, molbe, žalbe, prijedloge kipara učesnika natječaja, a ništa od toga nije urodilo plodom ili barem ispravcima svih tih neregularnosti, ja mogu sada sa sigurnošću ukazati na ključnu točku u kojoj se natječaj trebao srušiti i proglasiti neispravnim. No, nije postojalo tijelo ili dio strukovnog autoriteta da napravi reviziju natječaja.  Mi takvo tijelo na natječajima nemamo ni danas, tako da će se ovakva ružna praksa nastaviti, nažalost.

Dakle, nakon što je na natječaj stiglo osamnaest radova  (idejne skice) od kojih su dva poništena radi prijavnih nepravilnosti, komisija se sastaje u jedno subotnje popodne sa pauzom za ručak i donosi slijedeću odluku u kojoj poništava sve radove i LOKACIJU natječaja uz jednoobrazno objašnjenje da nitko nije zadovoljio natječajni zadatak, sličnost i prepoznatljivost lika i djela Dr. Franje Tuđmana, u povijesnom kontekstu kninskih događanja i obljetnice vojno redarstvene operacije Oluja 95.

Na taj prvi natječaj su bili  posebno  pozvani veliki kiparski autoriteti kao što su prof. Kruno Bošnjak i prof. Kuzma Kovačić. S druge strane članovi komisije, kipari Petar Dolić i Petar Barišić  nisu se dovoljno i snažno potvrdili niti dokazali unutar ove tematike u kiparskoj struci, niti su u rangu kipara Krune Bošnjaka i Kuzme Kovačića, pa ni mnogih drugih sudionika ovog natječaja po kiparskim iskustvima i izvedenim spomenicima ovakvog tipa. Osim toga, za vrijeme trajanja kiparskog natječaja u Kninu, član ocjenjivačke komisije kipar Petar Dolić sudjeluje na natječaju za poginulu djecu u Slavonskom Brodu te dobiva prvu nagradu što definitivno smatram sukobom interesa, a zbog čega sam se ujedno i sama žalila komisiji kao i gradonačelnici Knina. Sprega kipara koji sjede u ocjenjivačkoj komisiji jednog natječaja, a netom prije ili poslije se natječu na drugom izvor je najvećih problema, namještanja i tog umreženog kruga u kojem takvi „umjetnici“ ustvari samo jedni drugima vraćaju ili daju usluge i protuusluge. U tome su umreženi profesori sa akademije i njihovi studenti. Tu se Petar Dolić odlično uklopio. Ta praksa da oni mogu sve i dozvoljeno im je sve, a drugi ne mogu ništa i brišu se bez objašnjenja, prisutna je jako dugo i jasno vidljiva i u ovom natječaju. Prvih 16 radova pristiglih na natječaj danas ne smiju  niti sudjelovati na izložbi koja će se uskoro održati u organizaciji HDLU-a. Dakle, osporavaju nam jedinu šansu u kojoj bi javnost vidjela naše radove i dala svoj sud o njihovoj nepravednoj i „svemoćnoj“ odluci. Radi se o vrlo vještoj manipulaciji nekompetentne komisije koja naše poništene radove gura u mrak nepostojanja.

Samo od sebe, nameće se ključno  pitanje: TKO JE DOZVOLIO KOMISIJI DA OD KIPARA RADI KOLATERALNE ŽRTVE? Jer, ako je lokacija spomenika poništena i izmijenjena, automatski se trebao poništiti samo natječaj, a ne pristigli kiparski radovi. Sve ostalo je farsa.

Očito je politička volja tjerala sve u nove mutne vode i raskole ružnih događaja i osobnih sukoba interesa unutar samovolje i nestručnosti nekih članova komisije. Na kraju, kada čitam konačno objašnjenje komisije za nagrađene radove ( koje je objavljeno na stranicama HDLU-a), niti jedan rad nije zadovoljio propozicije niti potrebe natječaja! Na sve to se osvrnuo i profesor dr. Šimat Banov koji je u medijima izjavio da je drugonagrađeni rad kipara Kažimira Hrastea napravljen za pogrešnu lokaciju što je sasvim neistinit i manipulativan iskaz, jer lokacija ovog natječaja ne može biti pogrešna, može samo biti pogrešan kiparski rad, odnosno natječajna idejna skica. Nakon njegove izjave pitam se, ujedno, zašto taj veliki autoritet za kiparstvo piše hvalospjeve o promašenom, ali ipak nagrađenom radu na ovom natječaju? Nelogično, zar ne? Upravo interesna premreženost pomoću koje je jednima dozvoljeno sve, a druge se konstantno odbija bez adekvatnog objašnjenja, kao da ni ne postoje, nam nudi odgovor.

Po kojoj osnovi se radi odabir takozvanih „pozvanih“ umjetnika, ako znamo da se mnogi od njih nikada nisu bavili figuracijom, a pobjednik ovog natječaja je pobornik „estetike ružnoće“, dok se neki drugi pozvani bave N.O.B.-om?

Poziv umjetnika je legitiman ukoliko se radi o dokazanoj kvaliteti, ukoliko se radi o kiparima koji su se u zadanoj tematici i sadržaju spomeničke javne plastike  dokazali. To je uvijek kompleksan i upitan dio priče. Ne smatram u likovnosti nikoga isključenim poradi bilo kojeg drugog sadržaja, osim kvalitete kiparskog rada. U  drugom ponovljenom natječaju, od te iste komisije pozvani su kipari koji su zapravo suradnici i kolege člana komisije Petra Barišića na akademiji što je isto veliki dio ovog problema. Zašto? Ne zaboravimo da ovakva spomenička ostvarenja  nose sa sobom i strukovna promaknuća. To je praksa od koje bolujemo kao društvo u cjelini, ne samo u kiparstvu, ali upravo ovdje je bolno vidljiva jer ostaje kao trajni trag i podsjetnik.

Smatrate li kao umjetnica da je u ovom natječaju  jedan od ključnih uvjeta za bavljenje ovom temom  – upravo domoljubni svjetonazor umjetnika i ako jest, možete li nam objasniti zašto?

Pa mislim da je sama priroda stvari posložena da je to vrlo bitno, iako nam umjetnost i život kroz cijelu  povijest govore o primjerima gdje se neistomišljenici ili politički protivnici susreću u izvrsnosti umjetničkog izraza. Domoljublje je posebna  kategorija koja nas veže za puno drugih sadržaja  u našem životu, a ne samo za naš odnos i promišljanje o jednom čovjeku. Zato smatram da kategorija domoljublja ima puno višu instancu koja nije ključna niti najvažnija u smislu uvjetovanja pristupanju takvoj vrsti kiparskog natječaja. Sama sam dugo iščitavala misli i eseje kipara Koste Angeli Radovanija, koji je svoje suvremenike secirao na najneobičniji način kritike i negodovanja, a opet se uspješno bavio s njima u likovnom smislu. Ima puno primjera toga kroz povijest. Ja osobno u umjetnosti smatram da je bilo koji karakter ili sadržaj ljudske egzistencije dostojan likovnog izraza, bez obzira sviđa li se meni ili  ne, bez obzira jesam li mu istomišljenik ili nisam. No, kad se radi o javnom spomeniku ovakvog značaja i na ovom mjestu, najmanje što očekujem je profesionalni pristup i apsolutna predanost viziji!

Koja je uloga strukovnih udruženja likovnih umjetnika u svemu tome, a koja institucija Ministarstva i samih naručioca, odnosno Gradova?

Kada Grad putem natječaja javne nabave, što mu je dano kao jedini put unutar zakona RH (ako se radi o većoj svoti od dozvoljene unutar nabave bez natječaja) želi imati neki kiparski uradak na svom javnom prostoru, onda se može, a i poželjno je da se obrati strukovnim udruženjima likovnih umjetnika i s njima sklopi ugovor. Po statutu, likovne udruge tada naručiocima natječaja pružaju sve usluge koje po zakonu slijede. Dakle, formiraju strukovna tijela nužna za zakonitost i izvedbu natječaja. Po tome, sve što se dogodi unutar nekog natječaja regulira i za to snosi odgovornost upravo strukovna udruga. Postoje i drugačije prakse, no u ovom natječaju je to trebalo biti upravo tako. Ministarstvo kulture ima ulogu ovisnu o izvorima financijskih sredstava ili nekih posebnosti i karaktera natječaja.

Na koji su način bili tretirani umjetnici koji su napisali protestno pismo gradonačelnici Knina nakon poništenja prvog natječaja za kninski spomenik?

Cijelo vrijeme imala sam osjećaj da se žalimo i razgovaramo sa nekim tko nas ne doživljava, kao s nekim tko je gluh, slijep i nedodirljiv, a mi kao da – ne postojimo. Za mene je to bilo jezivo iskustvo. Sanja Lozančić,  tajnica gradonačelnice Knina, naše je dopise slala našoj strukovnoj udruzi HDLU u Zagreb, a na toj adresi dočekivala bi nas ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka. Tu je završavala sva komunikacija u prazno, gotovo bez jeke. Jedino što je bilo uslišano od svih naših molbi i primjedbi, a što smo izravno zahtijevali obrativši se gradonačelnici je da se poništi odluka komisije o zabrani našeg natjecanja na ponovljenom natječaju. Imali smo u rukama argument koji je zapravo bio ključan za poništenje kompletnog natječaja a to je bila promjena lokacije i mjesta spomenika. No, to nam nije priznato i natječaj je išao dalje…

Sve češće nailazimo na poništenje takvih natječaja, pa zatim ponovno raspisivanje istih. Što to znači u praksi?

To bi mogla na široko opisivati, imam više od 15 godina iskustva i svjedočanstva o tome, no to u praksi rečeno jednostavnim riječima znači da se stalno manipulira i pogoduje unutar samog natječaja, što je nezakonito i neprofesionalno. U praksi to je i vidljivo lošom kvalitetom izvedenih natječajnih radova. Sam prof. Šimat Banov,  veliki stručnjak za skulpturu u Hrvatskoj, izjavio je čak da se nakon dvadeset godina novije spomeničke plastike treba hitno proglasiti moratorij na spomenike –  meni je ta izjava nevjerojatna i apsurdna, kada znamo da je upravo on sam sudionik tih natječaja i izbornik tih izvedenih radova! Zar doista misli da ti podaci nisu dostupni javnosti?!

Tvrdite da je drugonagrađeni rad Kažimira Hrastea idejni plagijat vašeg kiparskog rješenja. Kako ste otkrili tu krađu autorstva? Kome ste ju prijavili?

Nakon poništenog natječaja i skrivanja naših radova od javnosti odmah posumnjala da nešto nije u redu. Bilo mi je jasno da je to dobra kulisa i opravdanje za krađu ideja, koncepta i sadržaja naših idejnih skica. Znam kipare koji se time bave, znam u praksi takve natječaje i slučajeve i to mi je prvo palo na pamet. Ovdje nije riječ o plagijatu, već o krađi puno perfidnije vrste: to je krađa koncepta i sadržaja rada što je u kiparstvu jedino moguće ukrasti. Dakle, odmah mi je bilo jasno da smo upali u tu zamku izloženosti krađi bez ikakve šanse da to uspijemo dokazati. Nemarna komisija je sve pažljivo posložila i time otvorila put krađi. Čim sam čula tko je pozvan na drugi ponovljeni natječaj znala sam da je svašta moguće. Nisam razmišljala ni ići na novi natječaj jer sam po novoj lokaciji i propozicijama natječaja vidjela da moja idejna skica ne korespondira sa novim prostorom niti pravilima natječaja po više točaka. Moje kiparsko rješenje koje sam poslala na prvi natječaj bila je zastava u vertikali  koja je samo utisnutom  siluetom figure i lika dr. Franje Tuđmana svjedočila o njegovom dolasku na obljetnicu Oluje i to kroz tu istu zastavu s kojom je prekriven i otišao – a na novoj lokaciji je takvo kiparsko rješenje postalo neprihvatljivo jer dvije zastave na istom mjestu nisu vizualno zamislive. Osim toga, na novoj lokaciji zastava bi bila na zemlji ispod jarbola što je simbol poraza, a ne pobjede, što je također neprihvatljivo. Konzervatori i restauratori nisu dozvoljavali nikakve veće intervencije na zemljanom tlu nove lokacije, a u mojoj  skulpturi je u parternom  dijelu idejnog rješenja bila predviđena ogromna monolitna, granitna, crna ploča. Moje kiparsko rješenje moglo je podnijeti jedino lagani aluminij, dok se u ponovljenom natječaju tražila finalna realizacija u bronci. Dimenzije rada su bile strogo zadane – samo 3 metra, a za moje rješenje  to bi bilo premalo, posebno na novoj lokaciji.

Budući da je moj idejni projekt rješenja za prvi natječaj toliko nespojiv s propozicijama drugog natječaja, mislila sam da sam „osigurana“ od takvih pokušaja krađe, a kamoli da će od mene pokradena ideja biti nagrađena! Zato je šok koji sam doživjela kada sam u tisku (Slobodna Dalmacija) pročitala da se moj kolega Hraste hvali drugom nagradom za rad koji je idejno posložio u konceptu zastave u aluminiju  s utisnutim likom prvog hrvatskog predsjednika, bio ogroman. Odmah sam kontaktirala gradonačelnicu Knina Josipu Rimac i predsjednicu HDLU-a Ivanu Andabak, te od časnog suda HDLU-a zatražila  da istraže čitav slučaj. Slučajno sam saznala da je kolega Hraste svoje idejne skice sa svojim arhitektom radio u istom arhitektonskom birou kao i ja, što znači da je imao prilike vidjeti moju idejnu skicu za prvi natječaj. Isto tako sam saznala da je kipar Hraste i u vrijeme trajanja prvog natječaja imao sasvim drugačiju idejnu skicu koju ipak nije poslao na natječaj. Tu prvu skicu kiparskog idejnog rješenja kipara Kažimira Hraste, uspjela sam naknadno dobiti na uvid. Tada mi je bilo sasvim jasno da je ukrao moje idejno rješenje u smislu koncepta i sadržaja rada, te je samo napravio „varijaciju na temu“ , koji se sasvim razlikuje  od njegove skice i ideje za prvi natječaj. Preko predsjednice HDLU-a, Ivane Andabak , dobila sam vrlo drzak odgovor na moju primjedbu, a od časnog suda direktno – ništa.

Je li bilo pritisaka na vas u poslovnom ili bilo kojem drugom smislu zbog toga što ste javno istupili i otkrili nepravilnosti?

Da, nekoliko mojih kolega kojima sam dala na znanje što se događa osudili su me i komentirali moje svjedočanstvo nepotrebnim gubljenjem energije. Neki mi se čak više i ne javljaju, a ostali smatraju da o tome ne treba govoriti . Sjetila sam se ovih dana, jednog studentskog razgovora sa mojom profesoricom i kiparicom Marijom Ujević. Nekako smo došle u razgovor kako o idejama ne treba govoriti na glas, kako rad u ateljeu treba ostati do zadnjeg prekriven velom tajne… Danas vidim da je imala pravo, ali tu se u natječajnom smislu nije moguće zaštiti od takvih intelektualnih krađa, te zato mislim da nam je nužno vrhovno strukovno tijelo koje bi nas i od toga trebalo štiti.

Mislite li da je moguće razbiti lanac međusobnog trgovanja natječajima i nagradama kojima se očito  bave mnogi institucionalizirani kipari i umjetnici?

Da, mislim da je to moguće i  nužno potrebno. Možda je upravo došao trenutak da se to i konačno napravi. Treba se zaustaviti bilo koja mogućnost i prilika za sukob interes unutar natječajne komisije, potrebe javne nabave i same političke sprege unutar toga. Taj sukob interesa je  sada tako duboko umrežen, da bi trebalo posložiti  sasvim jedno novo strukovno tijelo koje bi donijelo pravila i zakone unutar ponašanja i rada kako kipara prema javnosti tako i u obrnutom smjeru. Uvjerena sam da imamo još uvijek dovoljno časnih i kvalitetnih ljudi u struci koji bi to mogli oformiti i provesti u praksu. Nešto kao kiparsko udruženje, kiparski ceh, kiparska strukovna udruga, sa strogim i jasnim pravilima ponašanja koja bi nas iznad svega štitila u onom vrhovnom smislu, a to je kvaliteta kiparskog rada.

Prije nekoliko godina ostvarili ste kiparski projekt „I u mom gradu Vukovar svijetli“. Zbog čega taj projekt nije bio do kraja ostvaren?

Taj projekt je isključivo memorijalnog i spomeničkog obilježja, ali budući da govori žrtvama agresije na Vukovar i strašnog stradanja Vukovaraca u ratu, bilo je neminovno da će ga neki shvatiti i politički. Projekt je izložen i predstavljen u Vukovaru upravo u trenutku nasilnog provođenja zakona o uvođenju ćirilićnog pisma na pločama grada, pa je začudo medijski bio nedovoljno popraćen. Kao da grad Heroj i projekt skulpture Lumin nose istu sudbinu… Riječ je o spomen projektu, koji je pokrenut u Splitu još 1999. godine, paljenjem svijeća duž Vukovarske ulice, a organizirala ga je Udruga Homo homini homo prema zamisli predsjednice te udruge dr. sc. Vini Rakić, s ciljem sjećanja na Vukovar i svehrvatskoj žrtvi koju taj grad simbolizira. Od tada se projekt proširio diljem Hrvatske. Na tri izložbe  koje smo pod pokroviteljstvom galerije Zvonimir, Zagreb i MORH-a, uspjele održati u tri grada, u Zagrebu i Splitu 2012. Te u samom Vukovaru 2013. izložile smo  foto dokumentaciju Vukovara u razdoblju prije i poslije opsade, koju je ustupio Gradski muzej Vukovar, foto dokumentaciju spomen čina paljenja svijeća u Vukovarskoj ulici u Splitu i drugim hrvatskim gradovima te tekstove podrške istaknutih kulturnih, znanstvenih i političkih djelatnika, kao i učenika nekih hrvatskih škola. U umjetničkom djelu izložbe  izložena je moja skulpturalna i fotografska instalacija koja prikazuje lik djeteta-anđela „Lumin“ u čijoj ruci je trajno upaljena luč, a koji zajedno s gorućim svijećama predstavlja vizualni identitet spomen projekta. Upravo skulptura „Lumin“ još uvijek čeka odluku komisije grada Splita u smislu realizacije kiparsko arhitektonskog projekta i to na već točno određenoj lokaciji.

Imate li dojam da se sustavno diskriminiraju umjetnici i autori koji nisu vezani uz institucije? I po kojoj osnovi? Političkoj podobnosti trenutnoj vlasti, domoljubnom svjetonazoru ili kombinaciji svega toga?

Ono što je meni očito već dugi niz godina u osami mog ateljea i rada je to da se u biti osrednji talenti i neradnici vrlo spretno snalaze i ulažu ogroman trud na pozicioniranje i stvaranje svojih lobija i radnih mjesta. Začudno su spretni i talentirani u tome. Tako posloženi na tronove sa ogromnom svitom koja im podilazi i klanja im se, otvara im sva vrata. Takvi vladaju unutar naše struke i ostavljaju iza sebe umjetnost loše kvalitete, osrednjost i spuštaju kriterije struke na nedopustivo niski nivo. Sve prekrivaju gustom maglom u kojoj se ne vidi odakle im takva moć kada iza njih uopće ne stoji kvaliteta niti prepoznatljiv rad prema kojem možeš imati divljenje i respekt. Talentirani i radišni im smetaju, njih guraju ako mogu što dalje i u što mračnije kutove. Imala sam prilike to kušati svih ovih godina na svojoj koži. Evidentno je samo da postoje umjetnici koji u svom ateljeu grade svoj životni put, dok ovi drugi ostvaruju pozicije na akademiji kao profesori i samo na taj način rješavaju svoju materijalnu i umjetničku egzistenciju. Posljedica svega je gomila loših umjetničkih kiparskih ostvarenja koja baštinimo.

Kakva je po vašem mišljenju trenutačna klima prema umjetničkom stvaralaštvu u zemlji i situacija samostalnih umjetnika u Hrvatskoj u koje se i vi ubrajate? Što znači biti samostalni umjetnik danas u Hrvatskoj?

Umjetničko stvaralaštvo u Hrvatskoj je neprepoznatljivo i nedovoljno zastupljeno u medijima kao i u interesu publike. Znam da je glavni krivac odgoj i obrazovanje na samim počecima metodologije likovne kulture koja u pedagoškom radu naših odgojno obrazovnih institucija nije uspjela izboriti svoje pravo mjesto i značenje. Situacija samostalnih umjetnika je neprihvatljiva i poražavajuća u svim aspektima života i rada i tu se doista moraju dogoditi znatne promjene u našem  društvu i zakonima. Napomenut ću samo jedan aspekt tih ključnih problema za koje ćemo se morati ponovo boriti ako treba i u Saboru jer stanje je neizdrživo. Kao samostalna umjetnica sa statusom zaslužne  umjetnice  i promicateljice  vrijednosti hrvatske kulture, nigdje mi mojim nastupom i radom nije zagarantiran honorar. Što to u praksi znači? Da bih zadržala status samostalne umjetnice moram izlagati u galerijama priznatima od HZSU-a, jer mi samo one donose bodove u revizijama mog rada pred strukovnom zajednicom. No, za nastup u tim galerijama, niti te galerije niti bilo tko drugi nije odgovoran ni dužan dati  mi zasluženi honorar, kao što ga niti smijem niti mogu tražiti. To se događa jedino u likovnoj struci. HZSU mi uplaćuje doprinose  u mirovinsko i zdravstveno, ali nije moj poslodavac. Tu nas je zakon ostavio na pola, na cesti, na vjetrometini. Zadatak nam je uložiti napore da se to ispravi. Ako nekome damo status državnog umjetnika i od njega zahtijevamo konstantan visoko kvalitetan rad, onda mu moramo na neki zakonski način omogućiti da od tog rada može dobiti zaslužnu plaću. To bi trebala biti pravednost . Čak svaka glazbena grupa kada dogovara svoj nastup, prvo napiše ponudu svog honorara za nastup. Naš izlagački nastup u galerijama sveo se na to da sve ide na trošak umjetnika i njegovih sposobnosti snalaženja kod  eventualnih sponzora ili pak ulizivanja pozicioniranim moćnicima koji dijele novac u te svrhe. To je žalosna istina o svakodnevici samostalnih umjetnika.

Što mislite o tome da se u Hrvatskoj sve češće postavljaju spomenici koji se više bave arhitekturom i urbanizmom, dizajnom i dosjetkom – nego kiparstvom? Možete li nam kao kiparica pojasniti o čemu se tu ustvari radi?

Da, novija spomenička povijest  prepuna je takvih pojava. No nije to ništa novo, nedozvoljivo niti nelegitimno, samo je problem u tome što se stvari nazivaju krivim imenom i što se namjerno brkaju pojmovi. Još od Duchampovog pisoara izloženog kao ready – made u umjetničkoj konceptuali nazvanoj  Fontana, bilo je jasno da će sve unutar umjetničkog izraza doživjeti svoje promjene i nova revolucionarna likovna  oskvrnuća. Tako danas toga nije pošteđena ni klasična skulptura, pomoću novih materijala i tehnologija. Ta klasična skulptura je imala jasnu metodološku odrednicu trodimenzionalnog  oblikovanja  volumena  u prostoru klasičnim kiparskim tehnikama ; modelacijom , klesanjem, tesanjem, i to u svojim klasičnim prirodnim materijalima; glini, kamen, drvu, metalu, papiru. U principu se time skulptura želi zamijeniti – dizajnom. Osim toga, nestaje onaj povijesni proces uzajamne veze arhitekture (urbanizma) i skulpture koja se po odrednicama svog vremena mijenjala po važnosti, te se skulptura odvaja zasebno na jedan drugačiji način, pa skulptura postaje  sve više objekt. Sjećam se da su na akademiji već neki profesori  govorili  kako se mi kipari trebamo početi baviti dizajnom, a meni je bio neprihvatljiv pojam „ dizajnirati skulpturu“. No, ovi novonastali spomenički objekti upravo su rezultat dizajna i redizajna u smislu scenografije, a koje ja osobno doživljavam kao lišavanje skulpture njenih istinskim vrijednosti i tehnika te njenih primarnih i sekundarnih likovnih elemenata oblikovanja.

Često čujemo prigovor nezadovoljne publike da u Hrvatskoj ne postoje više vrhunski umjetnici. Je li to istina ili ne?

Iskreno rečeno i to ima svoju dugu povijest koja je upravo vezana za dugi niz godina pozicioniranja i izlaganja samo onih  podobnih i umreženih. Svojom osrednjošću i ne talentom uspjeli  su totalno uništiti likovnu publiku koja je sve manje željela gledati i posjećivati takve likovne projekte i izložbe.

Kada bi došla na otvaranje izložbi obično bih vidjela uži krug rodbine i prijatelja te ponekog kolegu i desetak uvijek istih ljubitelja likovnih događanja. Za jedan grad Split u kojem redovno posjećujem izložbe i pratim likovnu scenu, to je bilo tek 50-ak ljudi po izložbi, poražavajuće u svakom smislu. Međutim, dogodile su se vrlo pozitivne promijene u vodstvu kako Galerije umjetnina Split tako i u HULU Split pa stanje postaje sve bolje, čemu se iskreno radujem. Vrhunskih umjetnika nikada niti nije bilo u velikom broju. Taj način života i rada nije dan niti poklonjen svim umjetnicima samim njihovim školovanjem, pa čak niti samim talentom. To je velika žrtva životu koju umjetnik nosi kao pokoru na ovom svijetu.

Koji su vaši umjetnički planovi za budućnost? Na kojim projektima i izložbama upravo radite?

Završavam i zaokružujem neke svoje opuse kako bih mogla pripremiti jednu izložbu koja bi bila presjek mog rada u zadnjih dvadesetak godina. Tu bi se našao veliki portretistički opus kao pandan Jurja Dalmatinca, sa 74 kiparskih portreta mojih suvremenika. Također spremam nekoliko dogovorenih izložbi i očekujem nekoliko realizacija javnih kiparskih radova. Među tim projektima bi možda bilo važno istaknuti jedan koji mi je posebno drag, a o kojem razmišljam duže vrijeme. Radi se o kiparskom rješenju spomenika silovanim ženama  u Domovinskom ratu. Od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović dobili smo moralnu podršku za taj projekt.

Ono što me još jako raduje je jedan kiparski izložbeni projekt sa dvojicom svojih kolega kipara i prijatelja pod nazivom U potrazi za svetim, gdje bi iz desetljeća dugog rada i promišljanja, unutar naših sakralnih opusa, zajedno zaokružili jednu lijepu kiparsku priču. U Splitu upravo pripremamo Splitski Salon, u kojem i sama sudjelujem sa jednim tehnički dosta zahtjevnim kiparskim rješenjem.

HOP.hr