Da bi se postalo akademikom potrebno je biti najprije akademskim građaninom. To je tako uobičajeno u svijetu, ali ne i u Srbiji. U Srbiji u pročelju državne akademije SANU stoluju srednjoškolci, a misli pojedinaca unutar SANU-a ponekad nisu niti na razini pučkoškolaca. Akademija znanosti kojoj je predsjedavao pokojni Dobrica Ćosić, obrazovanjem srednjoškolac sa zvanjem srednje poljoprivredne škole, a pobočnik mu je bio, također, pokojni srednjoškolac i poput Ćosića, vjerni Titov skutonoša, Antonije Isaković, ima svoga dostojnog sljedbenika u liku Matije Bećkovića. Opskurni pjesnik, pisac poema bez sjaja i sadržaja, očitovao se u povodu smrti Arsena Dedića idejom koja je tipičnim balkanskim bezobrazlukom i drskošću, očekivano lako osvojila srbijanske medije. Bećković je u intervjuu za, samo naizgled, prozapadno orijentirani dnevni list “Danas” ,pijanog direktora Dušana Mitrovića i Šešeljevog drugara iz vojničkih dana Božidara Andrejića, javno zavapio kako su Srbi pogriješili što nisu svojedobno poslušali savjet srpskoga pjesnika Duška Radovića iz dalekih sedamdesetih da Arsena Dedića učlane u SANU!? Onoliko koliko imaju dodirnih točaka voda i vatra ili nebo i zemlja, toliko ima veze nedavno preminuli hrvatski glazbenik, skladatelj, pjesnik, književnik i prevoditelj sa Srbijom i njezinom akademijom znanosti. Matija Bećković je korijenom Crnogorac i doseljenik u Srbiju i godinama unatrag ima neodoljivu potrebu da u svakom javnom nastupu najprije izvrijeđa narod kome pripada i koga se javno odrekao onog časa kad se Crna Gora odvojila od Srbije, ali ni to mu, očito, kao Srbinu po zanimanju, nije dostatno. Stoga se svojim srbijanskim gospodarima mora dokazivati iznova smišljanjem uvijek novih umotvorina, da bi opravdao povlašteni status u društvu. Vrhunac Bećkovićevog sjetnog prisjećanja na pokojnog hrvatskog umjetnika i prije svega plemenitog i velikog humanistu Arsena Dedića, bila je u Bećkovićevom dodatnom posthumnom svojatanju Dedića pod okrilje srbijanske kulturne baštine. Bećković je uskliknuo u izjavi za “Danas” kako je “Arsen Dedić trebao biti srpski Bob Dylan ili John Lennon, ali Srbi to nisu na vrijeme shvatili.” Zato bi sad čovjeka koji svojim životopisom nema nikakve spone sa Srbijom, htjeli posmrtno prebaciti u red srbijanskih velikana.
Otac glumice Olje Bećković, koja se sa dva snimljena filma tek okušala u umjetnosti i već je na “privremenom” dvadesetpetogodišnjem radu u novinarstvu Srbije, nije jedini koji ovako razmišlja. Tome u prilog govore i riječi brojnih srbijanskih kulturnih djelatnika, ponajprije glazbenika i Arsenovih suvremenika. Ističu se dvojica ratnih jurišnika i afirmiranih velikosrpskih fanatika Bora Đorđević i Momčilo Bajagić. Dok se za vječito pijanog i razuzdanog Boru Čorbu nadaleko zna da je i službeno promaknut u čin četničkog vojvode 2012. godine, za Bajagića, zvanog Bajaga, manje je poznato da je poput Bore Đorđevića ili pokojnog Dušana Prelevića, isto tako obilazio pobunjene srpske odmetnike nadomak bojišnice u Kninu i davao im bezuvjetnu potporu, začinjenu i ratničkim stihovima. Sve to uglazbio im je njihov zajednički prijatelj i istomišljenik i pjevač Oliver Mandić, ujedno i skladatelj i pisac najvatrenijih ratničkih stihova pjesama Đorđevića i Bajagića. Za razliku od spomenutog tandema, njihov velikosrpski suputnik i supatnik Oliver Mandić nije javno izrazio sućut u povodu smrti Arsena Dedića. Ostao je dosljedan svojoj velikosrpskoj mantri i za njega je i Arsen na drugome svijetu samo čovjek sa druge strane ratne barikade, kako je, uostalom, Mandić razmišljao i tijekom rata. Nepobitno je da tako danas misle i Đorđević i Bajagić, ali tek kurtoaznim izjavama o pokojnom velikanu hrvatske glazbe žele ostaviti dojam na domaću javnost i na susjede u Hrvatskoj. Rat nije partija šaha ili partija tenisa, pa da se sve preko noći brzo zaboravi i prebriše spužvom. Tko je zauzeo određenu poziciju u ratu devedesetih i izabrao stranu, taj je na toj istoj poziciji i danas, mnogo godina nakon rata. To je pravilo s vrlo malo iznimaka.
Svi oni srbijanski umjetnici što danas s dužnim pijetetom govore o Arsenu Dediću svjesno zaboravljaju da niti o njemu, niti o ostalim hrvatskim umjetnicima nisu tako govorili i mislili onda kad je trebalo imati hrabrosti u Srbiji i javno osuditi agresiju Srbije na Hrvatsku. Tada su ljudi nalik Arsenu Dediću bili upravo meta najvećih nasrtaja dežurnih srbijanskih domoljuba, poput Bore Đorđevića ili spomenutoga pjesnika i akademika Matije Bećkovića. Utrkivali su se ratne 1991. i 1992. godine da najviše Arsenu Dediću, Borisu Novkoviću, Vladi Kalemberu, Danijelu Popoviću i Vladi Kalemberu zalijepe epitete izdajnika njihovih srpskih predaka, samo zato što su svi oni uz desetine ostalih hrvatskih glazbenika u jesen 1991. stali u isti stroj domoljubnom pjesmom “Moja domovina” u sklopu hrvatskog Band aid-a. Tu i Arsen Dedić pjeva jedan pripjev “Ima oči boje mora”. Tada je usred ratnog vihora, moj pokojni otac slušao pjesme s albuma svoga omiljenog pjevača Arsena Dedića. Riječ je albumu Dedić – Golob iz 1977. godine za koji je većinu stihova napisao pjesnik Zvonimir Golob (” Sve što traje,” “Nedjelja”, “Uspavanka,” “Davne kiše,” “Čekaj me,” “Povečerje,” “Stari vrtuljak,” “Nema konja,”, “Vjenčanja neće biti,” “Neke stare žene.”) Ljudi poput Bećkovića ili Đorđevića nisu htjeli i nisu željeli razumjeti ni onda kao ni sada, da su ljudi u Hrvatskoj prirodno reagirali obranom zemlje u kojoj su rođeni, u kojoj žive i koja im jedino i pripada. Tako je pijani kockar Bora Čorba u ratno vrijeme vulgarno polemizirao sa skladateljem Marijom Mihaljevićem, a oponirao je Juri Stubliću, Sarajliji rođenjem, a Zagrepčaninu po mjestu življenja, pjesmom “E, moj druže zagrebački.” Stublićev original “E, moj druže beogradski”, koji je usred rata u Beogradu krišom slušan, komentirao je u jeku rata na stupcima ratnohuškaške “Politike” još jedan glasoviti srpski akademik i pisac Radomir – Raša Smiljanić. Intelektualac koji govori srpski kao i njemački, svladao je njemački da bi u javnim nastupima upravo Nijemce i danas nazivao okorjelim i nepopravljivim fašistima i nacistima. I takav ksenofob je bio i ostao autoritet u Srbiji i po potrebi te samoproklamirani glazbeni kritičar i tumač Stublićevih stihova: “Pustit ću ti metak prvi, vi budite uvijek prvi… Prvi će me promašiti…Drugi ću ti oprostiti…Treći će te pogoditi… Oči ću ti zaklopiti…Ja ću tebe ožaliti…kako sam tužan bio, ja sam druga izgubio…” Kako je Smiljanić doživio ove dirljive stihove Stublića? Resko je odbrusio kako je to “klasični primjer jezuitizma i lažnih krokodilskih suza, jer se u duši, upravo obratno raduje što je ubio neprijatelja.” Tako razmišlja akademik i pripadnik SPC, crkve koja je, upravo na tragu srpske tradicionalne “miroljubivosti” odbila tijekom rata 1993. poziv pape na ekumenski dijalog katoličke i pravoslavne crkve, kao i islamske zajednice Bosne i Hercegovine u švicarskome Davosu 1993. godine. Upravo zato Raša Smiljanić kao vjernik ratoborne crkve koja i ovih dana iz usta sadašnjeg, kao i tadašnjeg patrijarha zaziva rat, a ne mir, poruke mira shvaća kao i Bora Đorđević. Zna se kako je Pomoravac iz Čačka replicirao u svojoj pjesmi na pjesmu Jure Stublića. Danas to notorni alkoholičar i propalitet naziva samo šalom koju druga strana nije razumjela na pravi način. Možebitno se cijeli svijet ničim zasluženih društvenih povlastica Đorđeviću i Bajagiću,sinovima policajca iz Čačka i jugo – oficira iz Bjelovara srušio kao kula od karata u ratovima od 1991 – 1995. ali problem je u tome što oni svi skupa odbijaju priznati da su sve to sami izazvali. Zato su i u izražavanju sućuti neodmjereno pretenciozni i umišljeni, jer iz tijesne kože ratnih gubitnika ne mogu lako izaći. Tim prije, jer su nekad upravo oni najjače udarali u ratne bubnjeve.
Za to vrijeme Arsen Dedić je bio i skladateljem pjesme Vice Vukova “Kad raziđe se dim”, što govori o ratnim stradanjima i razaranjima Vukovara nakon što je okupiran od strane Srba 1991, a 1993. godine objavio je i album “Tihi obrt” o ratnim strahotama i napadu srpske soldateske na njegov rodni Šibenik. Iz toga albuma izdvajaju se skladbe “Mozzartova godina 1991”, “Majka hrabrost” i “Završit ću kao Howard Hughes.” Kruna ratnog stvaralačkog opusa, protkanog Dedićevim domoljubljem prema Hrvatskoj bila je 1995. godina kada ga je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao Redom Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića za iznimne zasluge u promicanju hrvatske kulture. Ovaj mali povijesni vremeplov mogao bi velikosrbima biti nauk, gdje je bio i što je radio Arsen Dedić onda kad je Hrvatskoj bilo najteže pod kišom bombi i granata istih onih koje su razni Bećkovići, Đorđevići, Bajagići, Smiljanići slavili i hvalili, veličajući srpska ratna osvajanja 1991. godine.
Malo je bilo i onda i sada ljudi u Srbiji i u Crnoj Gori koji su iskazali ljudski senzibilitet i solidarnost sa hrvatskom žrtvom. Jedan od tih rijetkih bio je i crnogorski književnik i disident u Zagrebu Jevrem Brković. Nasuprot svom vršnjaku i tek formalno kolegi po peru Smiljaniću, u svome “Glosariju” tiskanom u nakladi “Aurore” u Zagrebu, on upravo na isti način kao i Jura Stublić opisuje jednu ljudsku dvojbu hrvatskog bojovnika kod Dubrovnika kome je ljudski i iskreno žao što mora oduzeti život neprijatelju i ljutom protivniku. Brković to opisuje činom empatije hrvatskog vojnika za ljudsko biće sa druge strane nišana, za Srbina za koga zna da ga kao Hrvata iz dna duše mrzi, ali on ga u sudbinskom času, ipak, žali kao ljudskog stvora i dvoji da li Srbinu oduzeti život ili ne. I takvih je ratnika bilo na hrvatskoj strani. Srbima je ovakva moralna dvojba jednog hrvatskog ratnika nepojmljiva i nezamisliva i dvadeset godina nakon kraja rata. Takve moralne vertikale nema, niti može ikad biti u mislima i djelima Đorđevića, Bajagića, Smiljanića ili Bećkovića, dva glazbenika i dva književnika, koji su vlastitu životnu energiju usmjerili ka iscrpljujućoj mržnji kao svome jedinom porivu. Stoga su svi skupa i promašili zanimanje, a time i život, jer umjetnost, poglavito glazba je tu da spaja, a ne da razdvaja ljude, narode i civilizacije. Oni svi zajedno tako i nisu nikad spoznali svoju zalutalu misiju u svijetu umjetnosti, ali bi, jamačno svi htjeli, po svaku cijenu da Arsen Dedić bude dio srbijanskog kulturnog nasljeđa, iako sa karakterom, mentalitetom i dušom Srbije koju predstavlja spomenuti kvartet, pokojni umjetnik nema ništa zajedničko. U Beogradu živi i Arsenov rođeni brat Milutin, koji, kako svjedoči u intervjuu “Blicu” ima potpuno druge poglede na minuli rat u odnosu na pokojnog brata. Srbijanski internetski portal Telegraf.rs iskopao je i detalj da u Beogradu živi i Ivan Salopek, dalji rođak tragično stradalog hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka. On je Telegrafu i dao intervju u povodu te tragedije i opisao kako je on teško podnio pogubljenje Tomislava Salopeka u Egiptu. Isto tako u Beogradu živi i jedna od rijetkih srpskih lasta što ne čine proljeće, a riječ je o hrabroj ženi Sonji Biserko. S njom ne govori rođena sestra, također, Beograđanka, samo zbog totalno različitih političkih stavova. Konačno, u Beogradu je godinama nastanjen i Boro Cvetković, nekad dinamovac, pa zvezdaš i prijatelj ubojice Arkana i njemu sličnih velikosrba. U Zagrebu živi njegov rođeni brat Zvezdan koji ima potpuno suprotne poglede na život. Ovakvih primjera ima napretek. Sve to dokazuje kako je svijet mali, to nije uzalud rečeno i zato je kao jedno veliko selo. Mali je, tako gledano i New York, London, Pariz, Tokio, Kairo, Sydney a kamoli gradovi poput Beograda ili Zagreba koji su veliki tek kao kvartovi spomenutih svjetskih megalopolisa iz Amerike, Europe, Azije, Afrike ili Australije. Ali, u tome svijetu svi smo smrtni, sve je prolazno, a ostaje vječno samo ono što smo napravili i stvorili za života. Zato vrijedi i zaostavština Arsena Dedića, kao što vrijede i ljubav, vjera i nada što nadilaze vrijeme i prostor u kojem smo svi putnici kroz jednu epohu. Arsen Dedić je jedan od onih koji su ostavili pečat epohe u kojoj su živjeli.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
