Nakon stjecanja neovisnosti i ostvarenja Tuđmanovih vizija o ulasku u sve svjetske institucije, a onda i o ulasku u NATO i EU, Hrvatska je punih 15 godina bila uglavnom poligon za ostvarenje tuđih projekata, pa onda i tuđih ambicija i projekcija s ovim prostorom, te je Kolindin projekt “Baltik-Jadran” uistinu prva hrvatska samostalna vanjskopolitička inicijativa.
Sastanak u New Yorku
Hrvatska predsjednica se u tom kontekstu već našla, razgovarala i naznačila ovu ideju u izravnim razgovorima sa svim potencijalnim članicama ove inicijative, osim s latvijskim kolegom koji je izabran prije mjesec dana (s njim će se vidjeti na sjednici UN-a u rujnu) i poljskim kolegom koji je tek nedavno imao inauguraciju.
Sastanak s poljskim kolegom će predsjednica imati vrlo brzo, a prigodom održavanja sjednice Glavne skupštine UN-a u New Yorku, u rujnu, predviđeno je održavanje neformalnog sastanka svih potencijalnih članica ove inicijative. Na tom okupljanju se očekuje da će se potražiti zajednički interes oko održavanja službenog skupa zemalja inicijative “Baltik-Jadran”, i u tom smislu realno je očekivati da će se na tu temu postići dogovor o serioznijoj suradnji.
U svakom slučaju, do kraja rujna, hrvatska predsjednica će imati zaokružene susrete sa svim čelnicima ove moguće grupacije zemalja i do kraja rujna bismo trebali znati vrijeme i mjesto održavanja službenog prvog skupa, dakle prvog zasjedanja članica ove inicijative.
Naime, neki su mediji zaključili da slijedi Kolindina turneja po spomenutim zemljama, što nije točno. Ona će nakon sjednice Glavne skupštine UN-a u New Yorku biti gošća zasjedanja zemalja “Višegradske skupine” (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), i to je pokušaj da i tamo budemo što aktivniji.
Jadran kao prilika
Dakako da će inicijativa “Baltik-Jadran” i tamo biti tema razgovora, ali posebne turneje na tu temu neće biti. Glede “Višegradske skupine”, danas i najveći kritičari nekadašnje opcije da postanemo član te grupacije priznaju da smo tu uistinu pogriješili.
Sredinom 90-ih, kada je inicijativa nastajala, Hrvatsku je zanimalo samo članstvo u Uniji, no ne samo da bismo lakše kao dio “Višegradske skupine” ostvarili veliki cilj, nego se pokazalo da je to i gospodarski i kulturni okvir u kojem smo se mogli puno skladnije razvijati od notornog Balkana.
Teško je reći do koje razine bi se sada mogla ostvarivati naša suradnja u “Višegradskoj skupini”, ali Kolinda nas vraća tamo s ambicijom da baš tamo budemo što aktivniji.
Latvija, Litva, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska? Što bi moglo povezivati te zemlje, koje se zemljopisno skladno naslanjaju jedna na drugu?
Gospodarstvo i energetika, sigurnosna kompatibilnost i niz projekata od kojih svi možemo prosperirati, tako bi glasio brzojavni odgovor.
No, uz te relacije, valja reći da je ponajprije riječ o zemljama slične povijesti, napose slične nedavne povijesti, riječ je o zemljama s kojima nemamo konflikata, riječ je o zemljama koje su, sve osim Austrije, prošle polustoljetni teror komunističkog totalitarizma, pa se svi nosimo sa sličnim dječjim bolestima demokracije.
Riječ je o zemljama koje su sve redom ušle u Uniju prije nas i u tom smislu tijesnim povezivanjem s njima nema sumnje da bismo jačali povezivanje s Unijom jer mi u ovom trenutku na tu temu tapkamo u mraku.
Osim toga, to su sve zemlje sa “zdravim” gospodarstvom, sve imaju ili rast BDP-a ili sjajne tendencije; neke imaju slabiji standard, ali vrlo pozitivne tendencije; neke imaju manje prosječne plaće, ali jeftiniju hranu i infrastrukturu. Dakle, riječ je o gospodarski vrlo perspektivnom društvu koje za nas otvara silne mogućnosti suradnje, izvoza i puno ozbiljnije turističke suradnje negoli je imamo.
Govorimo li o konkretnim projektima, Hrvatska tu u prvom redu nudi sve projekte koje nam Jadran pruža.
Ako na trenutak izuzmemo turizam, to je svakako LNG terminal na Krku koji bi mogao postati ključno ishodište za veliki energetski koridor prema Baltiku.
LNG terminal
Sve su potencijalne članice pokazale izniman interes upravo za taj projekt, o kojem je predsjednica već razgovarala sa njima. Za vrijeme razgovora s litvanskom predsjednicom čuo se prijedlog da se izradi plutajući LNG terminal koji je neusporedivo jeftiniji, a gradnja brža. I litvanska predsjednica je istaknula da su upravo jedan takav plutajući terminal nedavno oni izgradili, a 30 posto ljudi koji su ga stvarali bili su – Hrvati!
Usporedo s tim, tu je željeznica Budimpešta – Rijeka i predsjednica će snažno zagovarati gradnju toga kapitalnoga pravca koji ni jedna Vlada nikako da realizira.
Taj pravac u kontekstu ove inicijative otvara iznimne mogućnosti. Hrvatska, naime, u tranzitnom smislu ovom inicijativom Rijeku može postaviti kao novu ključnu tranzitnu točku, a otvaranjem novog dijela Sueskog kanala otvara se mogućnost da se dio svjetskog prometa ostvaruje tim putem jer mnogima sada može biti i najjeftiniji.
Naime, jačanjem riječke luke otvara se opcija da se dio prometa koji se danas odvija Sjevernim morem za spomenute zemlje, sada odvija preko Rijeke jer novi Sueski kanal uistinu ponovno afirmira stare sredozemne plovne putove. Jednako tako ovom inicijativom koridor 5C dobiva novu težinu.
Riječju, ovo je mogućnost da se Jadran u svakom smislu otvori za jedno ogromno područje, koje za to pokazuje i interes i potrebu. I, što nije nevažno, Kolinda je potporu za ovu inicijativu dobila i od svih šefova država s kojima je imala susret, te i u Bruxellesu jer, u konačnici, inicijative koje prožimaju gospodarske i kulturne tokove srednje Europe posredno jačaju i samu Uniju.
Neka nova Hrvatska
U međunarodnim krugovima posebno se primjećuje i registrira da je u prvoj godini mandata nova hrvatska predsjednica krenula sa strateškom inicijativom kakvu moderna Hrvatska nikada nije dala.
S obzirom da smo se do sada pokazivali kao posve bezidejni, nas se i zbog toga sve više gledalo s upitnikom iznad glave i trpalo na Balkan, jer ni sami nismo pokazivali ambiciju za iskorakom.
U tom smislu ovo je velika promjena i ona se i te kako registrira u međunarodnim krugovima. Osim toga, teza Kolinde Grabar-Kitarović kako ona neće voditi regionalnu politiku ni politiku regije kao njezin prethodnik, nego će u regiji raditi na zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, prihvaćena je s razumijevanjem iako je ta teza bila početni šok s obzirom da su i Mesić i Josipović svijet naučili na neku drugu Hrvatsku.
Regija ostaje naše “stražnje dvorište”, može se čuti u Uredu predsjednice i mi ćemo u regiji iskreno pomagati u rješavanju problema jer smo zainteresirani za njihovo rješavanje, ali hrvatska strateška pozicija se ne vidi u regiji i Beogradu. Vidi se kroz EU, vidi se kroz NATO, vidi se kroz ogromno područje i more neiskorištenih potencijala koje donosi projekt “Baltik-Jadran”.
Dakako, sada se postavlja pitanje, s obzirom da smo redovito mi sami sebi najveći problem, ima li predsjednica adekvatnih sugovornika u Hrvatskoj za ovaj iskorak?
Na razini trenutne političke elite, stvari ne stoje osobito. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić je politička sestra Ive Josipovića i ona dalje od regije i Beograda ne vidi. Zoran Milanović i njegova Vlada su se pričom o “lex Perković” toliko iskompromitirali da ozbiljni diplomatski krugovi odonda samo gledaju na kalendar kada su sljedeći izbori u Hrvatskoj. Naime, na taj način ih nitko nije uvrijedio, ponizio i pokušao prevariti.
No, Hrvatskoj je iskorak nužan, Hrvatska je zapela u slijepu ulicu u svakom smislu i Hrvatska je zrela i spremna za velike iskorake. Hrvatska osim toga pokazuje da Kolindi Grabar-Kitarović vjeruje. Realno, Hrvatska je u svakom smislu umorna od regije i “beogradske čaršije”, koja mazohistički uživa i živi isključivo u prošlosti i koja svakodnevno producira nove napetosti, uvlačeći nas u živo blato povijesnih svađa koje imaju za cilj samo jedno: da se ne ustanemo s tog stola i ne krenemo u bolju budućnost.
Taj potez sad je napravila Kolinda Grabar-Kitarović i ne treba dvojiti da će regijom isfrustrirani narod s odobravanjem, pa i zahvalnošću, gledati na povijesni iskorak koji nudi hrvatska predsjednica.
izvor s . dalmacija