BEZ POZNAVANJA STARIJIH PISAMA I ETIMOLOGIJE, HRVATI NIKAD NE MOGU DOKAZATI DA SU POVJESNI SRBI PO NARODNOSTI BILI HRVATI
Za mnoge hrvatske jezičare jezična znanost je dogma. Oni citiraju dogmatičare i jezična otkrića nazivaju jezičnom egzotikom i fantastikom kako bi onemogućili novu i bolju spoznaju o hrvatskom jeziku. Znanstvena otkrića su temelj svake znanosti, pa tako valjda i lingvističke. Njihovi odgovori na moje tekstove traže odgovor jer za njih lingvistika, očito, nije znanost nego dogma. Međutim, lingvistika je interdisciplinarna znanost, a najviše pažnje moramo posvetiti sanskritu, različitim pismima i religijskoj simbolici, jer bez toga je nemoguće razumjeti etimologiju, semantiku i povijest arijevske i ine lingvistike.
Naime, svi vukovci i slavisti tvrde da je hrvatski jezik slavenski jer su svi slavenski jezici međusobno slični i da je hrvatski jezik samo zapadna inačica istog jezika, dakle, srbijanskoga. Što je to slavenski jezik i od kojega jezika je nastao nigdje ni spomena. Nisu li možda od iskonskog jezika haravače nastali svi slavenski i arijski jezici, pa i sanskrit, a do promjena je dolazilo preko različitih pisama, što se lako može dokazati. Tako se riječ haravača suglasnički pisala arva, arua ili ariac – odakle i naziv Arijac.
Crkveno slavenski jezik je stvorio Rim, a njime se danas najviše služe hrvatski pravoslavci i grkokatolici. Taj crkveno slavenski jezik je imao hrvatsku i bugarsku redakciju, a kasnije se pojavila i češka redakcija. Srbska ili srbijanska redakcija crkveno slavensog jezika nikada nije postojala, što znači da nisu postojali ni Srbi ni Srbijanci. Crkveno slavenski je nastao nakon sloma Bizanta, a cilj mu je bio dovesti sve pripadnike bizantskog kršćanstva u okrilje Rima. Tako je cijeli bizantski prostor zapadno od rijeke Drine je prihvatio Papu i zadržao biznatske običaje. Isto se dogodilo u Ukrajini. Ti Hrvati su bili poznati kao unijati. Neki taj crkvenoslavenski jezik nazivaju i staro slavenski. Etnik Slaven je nastao od latinskog naziva Claven u istočnoj Austriji. Izmislio ga je Rim, a iskoristio ruski Imperij. To slavenstvo su iskoristili Rusi , koji su, nakon pada Carigrada pod osmanlijsku vlast, postali nasljednici bizantskog kršćanstva i preko slavenstva i pravoslavlja su pokušali izići na Jadrani osvojiti cijeliu istočnu Europu.
Poznato je da je sanskrit bio slogovan jezik, što znači da se svaka imenica sastojala od dva suglasnika i dva polusloga A kao, primjerice, imenice čama, vara, rača, hara, vača i tako redom. Ove riječi su do danas sačuvane na čakavskim prostorima na Jadranu i imaju gotovo ista simbolična značenja kao u sanskritu prije više od 5000 godina. Kako vidimo ove riječi su se sastojale od dva sloga. Međutim, na suglasničkim pismima ove riječi su se pisale vra, rča, hra i vča ili ura, rea, ara i uka ili preko semitskog pisma ula, lea, ala i usa. Ove riječi su dobivale različita značenja kroz povijest, a sve je ovisilo o simbolici u religiji. Nakon imenica u sanskrit su uvedeni glagoli tako da su se imenicama dodavali sufiksi, pa tako današnji hrvatski glagoli u infinitivu imaju isti završetak kao i sanskritski glagoli – ati, uti i iti.
Tvrdio sam i tvrdim da je riječ, a ne jezik čakavica, nastala od dvije sanskritske riječi, a to su čaka i vica ili viča. Čaka je značila promjena, a vica je značila jezik ili govor. Riječ vica je korijen u riječi vikar. Zar Crkva ne koristi riječ vikar i zar se ova riječ ne bi bolje uklopila u hrvatski jezik od riječi glasnogovornik? Čakavica znači jezična promjena koja je nastala uvođenjem suglasničkog pisma. Preko različitih pisama su nastajali svi novi jezici.
Čakavica je nastala od suglasničkog pisma na području Levanta jer levantska pisma nisu imala slova za sve haravačke glasove. Tako su mnogi suglasnici zamjenjivani današnjim vokalima. Na čakavskoj ikavici su napisane i vedske himne, čiji sadržaj danas svaki čakavski ikavac može razumjeti i do 60 posto. Čakavskom ikavicom su se služili i Etrurci koji sigurno nisu imali glasove B i G. Glasovi B i G su ušli u liburnijski, etrurski i sanskritski jezik preko Semita jer ih nije imala iskonska haravača. Feničani su glas Č pisali slovom Q, a zbog toga su Romani izvorno slovo Č, zamjenili slovom G. Stari Grci su ga pisali sa više različitih slova jer su u Staroj Grčkoj naišli na već postojeći suglasnički jeziik. Dakle, talijanska riječ que je nastala od riječi čave, a napisana je suglasnički. Očito, slovo E mora biti zamjena za neki suglasnik. Čave se u čakavici odrazila kao čae ili čaje, te cae ili caje. Caje je u kajkavici postao kaj.
Čakavica je bila prvo suglasničko pismo, a nju su stvorili i na ove prostore donijeli sa Levanta Liburni, dakle, Levi ili Libi i Urijani ili Hurijani, koji se se kasnije još zvali Uriti ili Huriti, a neki ih nazivaju Hetiti. Libi su bili biblijski Levi, dakle, Afrikancii, a tako su Grci zvali Afriku. Uriti su u stvari Curti, a odatle etnik Kurdi. Kod nas je sačuvano prezime Kurta i njegove romanske i slavenske izvedenice. Oni su bili levantski Hrvati. Ovdje vidimo da je slovo C zamjenjen slovom K jer semitsko pismo nije imalo slovo za glas H. Curiti su postali Kuriti jer slovo C je stalo za glas K. Sanskrit je imao glasove Č i T pa su, recimo, riječi sata i saca imale različito značenje.
Riječ hara je označavala sunce, a riječ vača je označavala planet zemlju. Sunce je simbolizirao muško, a zemlja je simboliziorala žensko. Dakle, radi se o dvojnoj religiji. U starom Egiptu riječ hara se odrazila kao ara, a u Canaanu kao ala ili alah, što se kasnije na semitskim prostorima odrazilo kao aRa i aLa, odnosno, u religiji kao Ra i La ili Lah. Alah je bog muslimana. Riječ vača se suglasnički pisala uča, a na semitskim prostorima se odrazila kao asa, esa, usa i isa. Na nekom drugom pismu ista riječ se odrazila kao ata, eta, uta i ita, a ove riječi su dobivale različita značenja, ali su simbolično ostale povezane. Zašto? Jer izvorno od riječi vača su nastale riječi veča, vuča i viča, a najmlađa izvednica je voča. Ove riječi su nastale promjenom polusloga A poluslogovima E, U, E i O.
Dakle, pitanje je kako su nastali jezici i od kojeg iskonskog jezika su nastali? Na to pitanje se ne može odgovoriti bez poznavanja različitih pisama. Iskonski jezik je imao samo imenice, a glagoli su se pojavili dosta kasnije. Nije bilo jednine ni množine, a najvjerojatnije u izmjeni suglasničkih dvojnika su se nazirali rodovi. Deklinacija je imala samo četiri padeža, a glavni padež je bio genitiv, što nam zorno otkriva sačuvani i zapisani sanskrit. Od tog genitiva su nastale muške i ženske imenice u modernom hrvatskom jeziku. Taj genitiv je postao ženski nominativ, a muški nominativ je izgubio završni glas A. Sve imenice su u genitivu završavale poluslogom A, primjerice, rama, sava, čava, kama i tako redom. Na nekim jezicima riječ rama je postala amar, a kod arijevaca mara. Riječ mara je bila povezana sa ljudskim osjećajima, pa je od riječi amar nastao romanski bog Amur. Kod Grka taj bog se zvao Eros. Od riječi mara nastal je riječ more.
Jedan tumač njemačkog jezika me je upozorio na moju egzotiku i fantastiku pa me uči da je riječ ura ušla u hrvatski jezik preko njemačke riječi uhr, a ova je nastala od latinske riječi hora. U ovom primjeru suglasnici su poredani različito. Na temelju čega onda može dokazati da između ove dvije riječi postoji sličnost? Preko latinskog pisma riječ ure je postala vre i ona je korijen u riječi vreme ili vrime. Međutim, latinska riječ hora je nastala od suglasničke riječi ura. Riječ hora se u romanskim jezicima odrazila kao ora, hora ili heure, a u engleskom kao hour. Suglasnička riječ ura je nastala od haravačke riječi hara, koja se suglasnički mogla pisati hra.
Od riječi ure je nastalo ime Jure, a od riječi ura je nastalo ime Jura, odakle, prezimena Jurec i Jurac i sve druge izvedenice. Slovo J se na španjolskom jeziku izgovara H, a to nam otkriva zašto je stalo slovo J u imenima Jure i Jura. Mogu li, nakon svega, hrvatski vukovci uviditi zašto bi kajkavska ekavica ili čakavska ikavica bila bolja i ispravnija za standarni hrvatski jezik? I danas bi mogli kombinirati čakavski i kajkavski vokabular za stvaranje standardnog hrvatskog jezika, ali su nas u tom preduhitrili Slovenci, gotovo najmlađi narod u Europi.
U kritici mojih tekstova se navodi se da je zamjenica ča nastala od ruske zamjenice č*to, što nije istina jer gotovo sva starija pisma su imala slovo za glas T. Zamjenica ča je nastala od riječi čava jer mnogo pisma nisu imala slovo za glas V. Zbog toga je to slovo ispuštano ili se pisalo slovom Y koje se na kraju odrazilo kao J. Tako je riječ čava postala čae, a ova se kasnije odrazila kao dvije riječi – ča je. Takvih primjera imamo mnogo u čakavici. Zamjenice šta i što su nastale pod uticajem franačkog pisma na kojem se izvorni glas Č pisao dvoslovom ST, a to se izgovaralo ŠT i ST. Rusi su također imali zamjenicu ča. Dakle, zamjenice što i šta su nastale prilikom nametanja kršćanstva od zamjenice ča. Rusi zamjenicu ča pišu čto, a izgovaraju što.
Isti kritičar misli da riječ vrag nije nastala od riječi vrač. Očito nedostaju mu religijska simbolika. Romani su naš glas H pisali slovom C, a naš glas Č su pisali slovom G jer su ga Feničani pisali slovom Q. Riječ vrač se još pisala urok. Međutim, prije kršćanstva vrač je bio osoba koja je uz pomoć uroka liječila ljude i zbog toga je riječ vrač dobila značenje liječnik. Kako je Crkva uroke smatrala izvorom zla, vrač je postao vrag, dakle, protivnik kršćanstva. Isti kritičar smatra da je riječ vreča nastala od riječi vert. Međutim, ni u jednom jeziku slovo T nije postajalo slovo Č. Riječ vert znači zelen, a odatle riječ vrt.
Međutim, riječ vrata je sanskritska i imala je drukčije značenje. Od nje je nastale riječ vrat i vrata. Riječ vreča je nastala od riječ vrača koja se pisala vre i vreča. Od riječi vre je nastala srbijanska riječ bre jer riječ bre je služila ranije kao upozorenje onima koji su se bavili urocima i tako postali protivnici kršćanstva. Riječ vre i vreča su prigodom nametanja krščanstva imala istu simboliku. Ona se razlikuje od riječ jur koja je nastala od riječi ura i odnosila se na vrijeme, a značila je već ili brzo.
Na kraju moram zaključiti da su hrvatski lingvisti doista dogmatičari koji citiraju tuđe dogme jer ne razumiju starija pisma i religije da bi ušli u bit lingvistike. Hrvatski lingvisti bi se morali baviti poviješću hrvatskog jezika, posebice sanskrita, jer od tog jezika su nastali svi arijski jezici. Jedno preko starijih pisama i etimologije možemo se osloboditi velikosrbstva i dokazati da su povjesni Srbi bili Hrvati koji su živjeli u bizanstkoj temi Dalmaciji, dakle, dalmatinskim gradovima i imali su liturgiju na latinskom jeziku, a prakticirali su bizantske običaje kao i cijela Crvena Hrvatska koja je bila vazal Bizanta.
Bizantske običaje je imala i Bosna koje se izdvojila iz Crvene Hrvatske nakon Pacta Convente 1102. godine i glagoljicu zamjenila ćirilicom. Dakle, Bosna nikada nije došla pod mađarsku jurisdikciju. Pod uticaj rimskog kršćanstva su došli najprvo dalmatinski gradovi jer se liturgija služila na latinskom jeziku i etnik Srb je nestao sa povjesne scene jer povjesni Srbi su postali Latini. Zbog toga je dalmatinskmm gradovima željela zavladati Venecija jer i Mlečani su bili religijski bizantici. Nakon propasti Venecije, dalmatinskim gradovima su preko Latina su pokušali zavladati Talijani.
Današnji Srbijanci su bili poznati kao Beli Hrvati i bili su pod franačkom vlašću. Po njima Beograd dobiva ime Beli Grad. U Beograd ga je pretvorio lingvistički neznalica Vuk Karadžić, isto kao što su vukovci hrvatski muški particip prošli RADIL pretvorili u RADIO. Danas Srbi negiraju postojanje najstarijeg čovjekovog etnika jer Hrvati nemaju etimologičare, semantičare i poznavatelje starijih pisama, a kršćanski teolozi su pod paskom Vatikana. Međutim, ako razumijemo kršćanstvo, onda je i kršćanstvo dvojna religija – Bog i Sotona.
Da bi se oslobodili četnika i njihovih posezanja za hrvatskim teritorijem, moramo mijenjati hrvatski jezik – vokabular i prilagoditi ga dvama materinskim govorima – čakavici i kajkavici, te promjeniti vukovsku gramatiku i prilagoditi je čakavskoj i kajkavskoj. Znam da u Hrvatskoj nemamo lingvističke znanstvenike već imamo samo komunističke i jugoslavenske intelektualne aparatčike. Međutim, jezične promjene su nužne ako želimo sačuvati svoj hrvatski identitet. Zašto Slovenci nemaju problema sa velikosrbstvom? Oni su bili saveznici Srbijanaca kad je etnik Hrvat trebao nestati sa lica globusa. Uzrok je što se njihov jezik razlikuje od srbijanskoga. Zar Hrvati nemaju više jezičnih idioma od Slovenaca? Ortodoksni jugoslavenski i komunistički intelektualci drže da se jezik stalno mijenja. Ako se mijenja, zašto ga ne mijenjamo prema hrvatskim potrebama jer jezik je identitet svakog naroda i svake nacije.
Na političkom planu moramo ukinuti sve manjine jer u demokraciji svi smo slobodni i pred zakonom svi smo isti. Nitko u Hrvatskoj ne smije imati veća prava od većinskog naroda, najmanje srbska skupina koja je u obe Jugoslaviji maltretirala Hrvate. Dakle, Hrvati nikada nisu maltretirali Srbe i zašto bi Srbi u Hrvatskoj dobili veća prava od njih. Znam da demokracija još nije pustila korijene u Hrvatskoj, a za takvo stanje odgovornost snosi jugoslavenska i komunistička svijest. U demokratskoj državi, svi građani narodne države su njezini državljani i dobivaju njezinu nacionalnost. Ako je država višenarodna, onda svaki narod mora imati pravo na svoj jezik, ali po nacionalnosti su građani zajedničke države. Hrvatska je država hrvatskog naroda, ali ne i država nacionalnih manjina. Bosna je danas višenarodna država, ali njihova nacionalnost je bosanska. U višenarodnoj državi svi narodi moraju imati ista prava.
U Hrvatskoj treba zabraniti djelovanje SPC jer ona je autokefalna, dakle, državna Crkva i ne može djelovati izvan granica Srbije. Hrvatska pod hitno mora osnovati HPC jer svi pravoslavci u Hrvatskoj su po nacionalnosti Hrvati, bez obzira koje su vjere. Hrvatski pravoslavci moraju pripadati HPC. To nalažu i pravoslavni kanon. Izvor svega zla na Balkanu je SPC, pa tako i u Hrvatskoj.
v.a.
