Crvena Hrvatska je poveznica sa Crnom Gorom i Srbijom

Kao što podsjeća i povjesničar Konstantin Porfirogenet, Hrvati su nakon svoga dolaska na jug 626. godine naselili Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, zauzevši cijeli teritorij duž Jadrana, od Istre na sjeverozapadu do Valone na jugu današnje države Albanije. Ovi predjeli su podijeljeni na Duvanjskom saboru 753. godine na autonomne državne cjeline: Bijela ili Zapadna Hrvatska prostire se od Raše u Istri do rijeke Cetine u Dalmaciji i Crvena ili Južna Hrvatska koja ide od rijeke Cetine do Valone i do planine Himara u suvremenoj Albaniji. Crvena Hrvatska bila je podijeljena na saboru u Duvnu na autonomne pokrajine: Neretvu, Zahumlje, Travuniju, Duklju i Ilirik. Ove pokrajine su bile politički sjedinjene više ili manje uzajamno isprepletene i sve su priznavale primat i suverenitet hrvatskoga kneza, kasnije i kralja Bijele Hrvatske kao svoga vrhovnoga gospodara. Prema sposobnostima lokalnih vladara i utjecaju vanjskih čimbenika, neke od pobrojanih pokrajina su dolazile do prigode iskazati svoju autonomiju na otvoreniji način.

Koncem osmoga stoljeća Neretvanska pokrajina razvila se u jaku pomorsku silu koja je tijekom devetoga i desetoga stoljeća vodila u nekoliko navrata pomorske bitke s Venecijom i nakon pobjeda u borbama s Venecijancima primorala ih da plaćaju godišnji izdatak za slobodni prolaz kroz Jadran. U ratu sa Bizantom od 806 – 817. Hrvatska je izgubila trajno pokrajinu Ilirik ( današnju Albaniju), gdje se u najranija vremena nalazila najudaljenija južna granica Hrvatske uspostavljena na rijeci Drimu u suvremenoj Albaniji. Zahumlje je doživjelo procvat posebno u prvoj četvrtini desetoga stoljeća. Njegov knez Mihailo Vuševukčić, pobočnik kralja Tomislava, bio je najistaknutiji hrvatski vladar u toj hrvatskoj pokrajini. Početkom posljednje polovice desetoga stoljeća Duklja je preuzela političko liderstvo u sklopu Crvene Hrvatske. Bila je smještena duž obale od Kotora do rijeke Drima u današnjoj Albaniji. Tamo je u začetku bio uspon lokalne dinastije, čiji se vođa zvanično nazivao banom ili knezom, ali narod ga je zvao prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član izvorne dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom početkom posljednje četvrtine desetoga stoljeća. Vidjevši da je Stjepan Držislav, apsolutni gospodar cijele Hrvatske zaključio mir i ugovor o nenapadanju sa bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo napao je i pokorio Crvenu Hrvatsku na prijelazu iz 990. u 991. godinu, zarobiou borbi dukljanskoga kneza  Vladimira i odveo ga  u zarobljeništvo. Nedugo poslije toga, bugarski car je zarobljenoga kneza Vladimira oženio svojom kćeri Teodorom Kosarom i promaknuo ga u vladara Crvene Hrvatske, ali samo pod bugarskim suverenitetom. U biti je Vladimir bio tek bugarski vazal.

Kada je bizantski car Bazil II slomio otpor Bugara 1018. Godine, Bizantinci su ovladali svim zemljama što su ih do tada držali Bugari, dakle diljem Bugarske Srbije, Bosne i Crvene Hrvatske sve do rijeke Cetine u Dalmaciji. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III Argirosa 11. travnja 1034. godine Dobroslav, sin princa Dragimira, stric Svetoga Vladimira, dukljanskoga vladara, podigao je ustanak Hrvata u Crvenoj Hrvatskoj kao i Srba u Raškoj protiv Bizantinaca. Poslije početnog neuspjeha Dobroslav, koga bizantski izvori nazivaju Stjepan Vojislav, u drugome ustanku od 1040 – 1042. potisnuo je Bizantince iz Crvene Hrvatske i sam zavladao oslobođenom zemljom. Dobroslava je naslijedio na tronu njegov sin Mihailo ( 1046 – 1081 ) kojega bizantski izvori zovu “vladarem onih koji sebe nazivaju Hrvatima.” On je priznavao suverenitet hrvatskih kraljeva Stjepana I i Petra krešimira IV, kao što je to činio i njegov otac, ali 1074. odbio je priznati izbor Slavaka na hrvatskome prijestolju, te se poslije toga Duklja odvojila od Hrvatske i postala zasebnom državom. Tri godine nakon odvajanja od Hrvatske vladar Duklje Mihailo se izborio za kraljevski naslov i krunu što je dobio od bizantskoga cara Nićeforusa Birenijusa. Tim činom on je uspostavio novu Hrvatsku kraljevinu u Crvenoj ili Južnoj Hrvatskoj. Suočen sa spoznajom da u novouspostavljenoj kraljevini ima puno stanovnika koji se ne slažu sa cijepanjem i usitnjavanjem do 1074. godine jedinstvene kraljevine Hrvatske, Mihailo je izdao naredbu da se tiska kronika pod nazivom “Kraljevstvo Hrvata.” Tu kroničar naglašava da je prvotno izvorno sjedište stare hrvatske države bilo u Duklji i da je sukladno tome Mihailo, sa zakonskim ovlastima, tek nasljednik državnosti stare hrvatske države na jugu prema svim utemeljenim starim zakonima i običajima Crvene Hrvatske.

Da bi konsolidirao svoju državu i učinio je i u vjerskom pogledu neovisnom, Mihailo se obratio papi Grguru VII uz zamolbu da mu pošalje krunu Svetoga Petra. Prema barskome biskupu, Mihailo ga je usrdno zamolio da mu papa pošalje i kraljevsku odoru. U pismu od siječnja 1078. papa naziva Mihaila samo imenom “kralja Slavena,” ali mu na njegov prijašnji upit, odgovara kako će “priznati počasti vašega kraljevstva, uz dopuštenje da se zaogrne kraljevskom odorom, samo u slučaju da i ostale zainteresirane strane uključene u cijelu stvar budu suglasne sa takvim činom, poštujući kanonske odredbe. Pod pojmom “ostale zainteresirane strane,” rimski papa je mislio najprije na samu državu Hrvatsku od koje se Duklja samovoljno odvojila i zatražila papino priznanje državne neovisnosti. Papa Grgur VII tako nije u potpunosti uslišio kraljevu zamolbu. Samo je kralj Bodin ( 1081 – 1101 ), sin i nasljednik kralja Mihaila uspio od raščinjenoga pape Klementa III zadobiti državničke i crkvene počasti za Barsku nadbiskupiju i izboriti papino priznanje kraljevine Duklje. To nije pošlo za rukom njegovome ocu Mihailu, unatoč upornim nastojanjima. Sve ovo pokazuje koliki je ugled u tadašnjem svijetu uživala kraljevina Hrvatska, jer se papa Grgur VII nije usudio priznati u potpunosti državnost Duklje, koja je značila i državno rastakanje kraljevine Hrvatske, jer je ona već nekoliko stoljeća bila utemeljena kao država i to je i papa Grgur VII poštivao. Duklja je morala čekati papinsko priznanje državne neovisnosti, jer se stoljećima smatrala samo hrvatskom pokrajinom i sastavnim dijelom kraljevine Hrvatske.

Prvih godina svoje vladavine dukljanski kralj Bodin je oslobodio i susjednu Rašku od bizantske vlasti. Njegova dva dvorjanina Vukan i Marko, obojica Hrvati iz Duklje, preciznije sa rijeke Ribnice što protječe pokraj Podgorice, vladali su u njegovo ime Raškom, kao pokrajinom Bodinove države Duklje i nosili su prinčevske titule. Ovo će ostaviti ključne i povijesne posljedice po budućnost hrvatske Duklje. Jer, netom nakon Bodinove smrti vidjele su se kroz ogorčene borbe za kraljevski tron u Duklji i izravne pretenzije dukljanske provincije Raške da pod paskom prinčeva Vukana i Marka zavladaju, ne samo Raškom, već i samom Dukljom, čiji ih je kralj upravo vlastitom odlukom svojedobno ustoličio za lokalne vladare u Raškoj. No, nakon njegove smrti oni su se osilili i željeli su proširiti vlast i na Duklju, te napraviti povijesni obrat i negdašnju pokrajinu Rašku učiniti glavnom, kojoj će Duklja biti potčinjena u državnome smislu. I Vukanovi i Markovi potomci na čelu Raške, smatrali su Duklju svojom domovinom i to su davni i početni korijeni srpskoga svojatanja toga izvornog prostora zemlje, koja je od davnina, kao što se iz priloženog vidi, pripadala isključivo Crvenoj Hrvatskoj te ujedno i državi Hrvatskoj u cjelini, na čelu sa kraljem Bijele Hrvatske koji je istodobno bio i državni poglavar Crvene Hrvatske. Napokon, Stefan Nemanja, unuk Hrvata Marka, dvorjanina kralja Bodina, sa rijeke Ribnice pored Podgorice, u potpunosti će se rastati i raskinuti sve veze sa vlastitom i izvornom kraljevskom dukljanskom dinastijom hrvatskih korijena i 1189. godine on će zavladati tom prastarom hrvatskom zemljom kao samoproglašeni vladar bez ikakvih ograničenja u vladavini. Stefan Nemanja je zanijekao svoje hrvatsko podrijetlo i otpočeo proces stvaranja nove srpske države i nove srpske nacije na izvornome tlu Crvene Hrvatske iliti Duklje. Od hrvatskoga pučanstva Duklje on je počeo višestoljetni proces stvaranja nove srpske nacije, otkidanjem naroda toga kraja od hrvatstva i stoljetnom asimilacijom dukljanskih Hrvata najprije u Rašane, a potom u Srbe.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda