UDRUGA HRVATSKIH DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA
GRADA RIJEKE I BILAJA (GOSPIĆ)
“Gdje god bitange dojdu do vlasti, oni u vladu i na priestolje namjeste bitange,
i drže ih, i gdje god je bitanga na priestolju,
on u vladu i u sabor namješća bitange pa ih drži.”
„Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto,
koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga ne smi prečiti njegovo makar temeljito osvedočenje,
da obstojeći sustav ne valja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.”
(Ante Starčević, 1893./1894.)
Nakon svenarodna izjašnjavanja – plebiscita (1990.) i međunarodnog priznanja (1992.), tek je Domovinskim ratom (1990.- 1995) osigurana samostalna država. Međutim, iako je ostvarena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, njihove stečevine („pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak“) nije „perom i knjigom” (o)branila institucionalizirana intelektualna (akademska) elita. Glede si masonsko-boljševičke baštine tako se, umjesto ISPRED, nacionalni panteon (HAZU) našao IZA, pače i PROTIV vlastita naroda. Potonje je, međutim, oblikujući politiku „novoga smjera“ (2000. – 2015.), posebno demonstrirala Goldstein-Pusićkina Erasmus Gilda. Kao odvjetak Lige antifašista jugoistočne Evrope (Titoslavije), uz meinstrem medije, erazmatičku je veleizdajničku ulogu u novije vrijeme preuzela Pusić-Teršeličina Antifašistička liga Republike Hrvatske, koja se (ne)izravno nalazi u funkciji Memoraduma SANU (2).
S obzirom na to, tragom pobude Kraljevske Akademije Zagreb, uz UHDDR-a Grada Rijeka kao izvršna izvoditelja, Koordinacija braniteljskih udruga BASTION VUKOVAR, uz geslo STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI! – u Rijeci organizira MARŠ ODGOVORNE SLOBODE (MOS). Nakon medijski prešućena prvog i skanadoznog vrednovanja, kao „nacističko-fašističkog“, drugog, u ozračju se Europskog dana sjećanja žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (23. kolovoza) organizira treći MOS (3).
S tim u svezi, glede projekta „Pobjednički velebitski krug (1932. – 1995.)“, tragom “Zagrebačke deklaracije” (2011.) ter „Velebitne“, „Mimarijanske“ i posebno „Riječke izjave” (2013.), u obzorju se poznatih stekliških načela (v. moto) objavljuje:
RIJEČKA IZJAVA – 2
(„ZAUZDAJMO BITANGE!“)
- Sam povod, uz ino, predstavlja 110. obljetnica „rođenja” dalekosežne „Riječke rezolucije” (1905.). Uz „Zadarsku rezoluciju” iste godine, „Riječka” je oblikovala politiku „novog kursa” (incl. hrvatsko-srpske koalicije), kojim je trasirana i popločena tragična transputica: prve „versajske” rasne (1918. – 1941.) i druge „jaltanske” rasno-klasne Jugoslavije (1945. – 1990.). Tragom Strossmayer- Račkijeva jugoklerikalizma, što je začet dalekosežnim Bečkim književnim dogovorom (1850.), posijano je tako sjeme „velike istine o jedinstvu jezika, krvi i rase naše kao majke političke ideje narodnog (jugoslavenskog) jedinstva” (Fran Supilo). Po tom kobnom sjemenu, Rijeka je (p)ostala zadnja crta obrane (bastion) jugoslavensko-boljševičke baštine.
- Naime, usprkos tragičnih iskustava rasno-klasnoga jugoslavenskog jedinstva, nakon neosigurana „Tuđmanovog hrvatskog pravca” (1990.-2000.), svjedoci smo lošeg ponavljanja povijesti. Ta je lekcija začeta na poznatom veleizdajničkom skupu „Srbi i Hrvati“ (Muzej „Mimara“, Zagreb, 1993.). Pod egidom kolonijalne Erasmus Gilda, tada je kreiran „udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog naroda (nacije) i njegove države“. Naime, polazeći od pseudoaksioma „demokracija ili nacija“ (Vesna Pusić), tada su položeni temelji (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (2000.-2015.), što je imenično i pojmovno samo inačica politike „novoga kursa“ (1905.- 1918.). Na taj način, onkraj „zapadno-liberalne“, hrvatska partitokracija promiče i prakticira balkansku „(č)etničku demokraciju“.
- U tom projektu središnje mjesto ima velikosrpska dicta „Srbi kao ključ“, što se posebno demonstrira u kontekstu tzv. „mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja“. Po crti „ubojita spoja politike i lingvistike“ (Branko Pofuk), smatrajući da »nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i pojmovima« (iako, prema drevnokineskoj, »pogrešni pojmovi vode u rat«), oblikovatelj spomenute dicte je Milorad Pupovac koji je, uz vodeća „etnobiznismena“ tako i notorni „zločinac za pisaćim stolom“. Naime, izgradbom parapolitičkih ustanova (SNV, ZVO i dr.), spomenutim je „zločinom“ uspostavljen neokhuenovski model („narod u narodu“, odnosno „država u državi“). Pokriven strankom (SDSS) – inače, stranke nedvojbene velikosrpske (vulgo: četničke) posvjedočenosti – koja je u klijentelističko-korupcijskom kolopletu gotovo nezaobilazna stepenica u osvajanju vlasti, spomenutim se modelom sustavno destabilizira nacija i društvo.
- Velikosrpsku pozadinu Pupovčeva „ključa“, kojim se potire svaka ideja samostalne nacionalne hrvatske države, raskriva poznati „Krestićev poučak“ Naime: «Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (Vasilije Krestić). Spomentom poučku, posebno, vjetar u leđa pruža rasno-klasni identitet ZAVNOH-ova Ustava.
- Ukratko, onkraj konstituante, kao normalne političke i društvene zajednice (Slavko Kulić), Hrvatska, doista, funkicionira kao „slučajna država“ (Zoran Milanović). Svjedočimo tako o dramatičnim procesima završne etape nacionalne identifikacije (integracije), gdje još ustavno nije uspostavljerna kategorija političkog hrvatstva. Riječ je o „hrvatskoj naciji“, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta. Onkraj hrvatske nacije, po crti konstitucijskoga kaosa, provodeći veleizdajničku politiku „novoga smjera”, (o)pozicijska partitokracija brodi mutnim zapadno-balkanskim vodama, dovevši državu na rub moralnog, društvenog i gospodarskog bankrota. Međutim, svakom se otporu – koji se, uz mainstream medije (posebice Obersnelova „Novoga lista“), obilježava eo ipso nacifašističkim (poput riječkoga MOS-a )- razdraženo isprjećuje boljševičko-antifašističke falanga.
- U tom dramatičnom sunovratu, uz sramnu prešudbu nacionalnih ustanova (HAZU, Matica hrvatska, Družba Braća Hrvatskog Zmaja i dr.), kao glas nacionalne savjesti savjesti, pojavilo se tek Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište. S tim u svezi, ono je moralno osudilo veleizdajnički krug o i oko Erasmus Gilde (Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Vesna Teršelič, Stipe Mesić, Ivo Josipović i dr.), kojim je oblikovana katastrofalna politika „novog smjera“ (2000. – 2015.). Međutim, veleizdajničku bi listu trebalo proširiti, i prije trećosiječanjske smjene, i posebice glede „državotvornih“ ustavopisaca. Naime, upravo su nam potonji podarili Ustav što je, onkraj hrvatske nacije, pisan po mjeri otuđene partitokracije. Paradoksalno, riječ je o Ustavu u kojem je većinski narod sveden na razinu političke manjine u vlastitoj državi.
- U tom dramatičnom kontekstu, iako sustavno „partijski“ raspršene po principu „podijeli pa vladaj“, žarište se otpora prenijelo unutar braniteljskih udruga, kako posebice svjedoči amblematična tzv. „vukovarsko-stožerna“, odnosno „zagrebačko-šatorska pobuna“. Naime, naspram „uguranih“ stranačko- partijskih, organizirani su sve više promicatelji državno-nacionalnih interesa, stječući na taj način neupitno i mirnodopski kredibilitet u hrvatskom narodu. U tom ozračju, nakon niza „izigranih“ civilno-građanskih pobuda (npr. Visia Croatica), tragom čuvenih stekliških načela (v. moto), unutar je branitelja osviještena akcija ZAUZDAJMO BITANGE! Riječ je o pobudi koja bi, tragom testirane volje naroda (referendum), po svemu sudeći, mogla biti sudbonosna za hrvatski narod (naciju) i njegovu državu. O čemu se radi?
- Onkraj provedene lustracije, što je unicum glede država tranzcije, mahom je riječ je o uhljebenicima, pače i kriminalcima svih političkih klijentelističko-koruptivnih stranaka, koji su bili prije 1990., i koji dolaze kao „demokrati“ nakon 1990. u mogućnost zasjest na položaje vlasti. Na taj su krojili novi Ustav i Zakone, namjerno na nestručni način, kako bi zacementirali svoje povlastice, sakrili na dulje razdoblje svoja nedjela (npr. Lex Perkovich) tako onemogućili demokratski razvoj Hrvatske Nacije i njezine Države. Uz ino, vladajuća se elita popela na vlast onemogućivši glasanje velikom broju Hrvata u dijaspori, dakle hrvatskih državljana. To su osigurali skandaloznom protustavnom promjenom Ustava (Čl. 45.), kojim je pojedinim hrvatskim državljanima, u dijaspori, biračko mjesto udaljeno i do 3500 km.
- S obzirom na to, glede natjecanja na predstojećima parlamentarnim izborima, trebalo bi odgovoriti: (ne)mogu li sudjelovati bivši obnašatelji izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, prije svega na državnoj razini. Riječ je prvotno o postavama svih hrvatskih nacionalnih Sabora (1990. – 2015), kao i postavama svih hrvatskih Vlada (1990. – 2015.). Duboko smo uvjereni u uspješnost ovoga referenduma i, s tim u svezi, ZAUZDAVANJA BITANGI. Nakon „braniteljskoga“, dobili bismo „bitangaški registar“, kao polazište za lustraciju partitokrata koji su, očito predbježno, lustrirali branitelje i Domovinski rat. U svakom slučaju, kao očigledna mjera ozdravljenja, akcija bi ZAUZDAJMO BITANGE mogla vratiti vjeru i nadu napaćenom hrvatskom narodu. Onkraj „bitangaškog“, posebno bi se otvorio prostor glede ostvarbe „demokratskog načela“ (v. drugi moto).
- Po toj crti, tragom spomenutih dokumenata, posebice „Prema povelji vukovarske slobode“, u Rijeci se 18. studenoga 2015. objavljuje VUKOVARSKO-RIJEČKA DEKLARACIJA (VRD). Uz poznatu «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), spomenuta bi se deklaracija posebno obvezivala gotovo nam prešućenom dokumentu «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.). Naime, potonji omogućuje raskrivanje pogubnih zabluda Rački-Strossmayerova jugoklerikalizma koji je otvorio prostor velikosrpskom ekspanzionizmu. VRD-a bi predstavljala proaktivni dokument kojim bi se, onkraj (o)pozicijske partitokracije, spremno stalo ISPRED vlastita naroda (nacije). S tim u svezi, naspram „konstitucijskog kaosa“, VRD-a bi posebice pozicionirala mjesto „hrvatske nacije“ u revidiranom Ustavu. Zapravo, kao opozit partitokraciji, bez hrvatske je nacije nezamisliva demokracija i, s tim u svezi, opstanak hrvatske države. Naime, odavno je to osviješteno, „bez nje bi domovina naša poput ladje bez sidarah i vesalah, lasno dapače vjerojatno, žrtvom pala tolikim i tako silnim vjetrovom, koji vladaju na uzburkanom sadanjem političkom moru» (Juraj Haulik, 1861.).
- Iako živimo u doba kad se ruše temelji naše državnosti i opstanka naroda (nacije), ohrabreni civilno-građanskim pobudama te posebice „stožerno-šatorskim“ braniteljskim otporom, duboko smo uvjereni: kako, onkraj tuđih kurseva (smjerova), makar se nazivali „novim“, Hrvatska može i mora iznaći vlastiti – HRVATSKI PRAVAC. Štoviše, usuprot udbolikoj nam domaćoj partitokraciji koja se utječe masonoidnim svjetskim bankaroidima – poručuje otac „planetarne Hrvatske“ (Davor Pavuna) – imamo pravo na „suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome”. Ni manje, ni više!
12. Zbog svega toga, naspram potrošena boljševičkog SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU – koji, potirući antifašističku baštinu seljačko-radničkoga Proštinsko-Labinskog (1921.) i ustaškog Velebitskog ustanka (1932.), razvija boljševička Antifašistička liga Republike Hrvatske – u slobodarskoj Rijeci razvijmo geslo STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI. Nakon korovna „novokursnog“ (1905.) posijmo zdravo sjeme, posvjedočujući da, naspram „iz tuđe”, hrvatski politički narod (hrvatska nacija), čijom je sastavnicom i etničko-manjinski srpski korpus, ima pravo pisati „povijest iz vlastite glave”. Naime, ako ikad, obvezuje nas i poznato stekliško načelo: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević).
IZVORI:
Riječka izjava – www. Hrsvijet.net, 29. srpnja 2013. — Velebitna izjava – www.hrvatski fokus.hr, 2. srpnja 2013. – Prema Vukovarskoj povelji – www. hu-benedikt.hr/?p=9652 -[1] Riječka izjava – www. Hrsvijet.net, 29. srpnja 2013. — Velebitna izjava – www.hrvatski fokus.hr, 2. srpnja 2013. – Prema Vukovarskoj povelji – www. hu-benedikt.hr/?p=9652 –Mimarijanska izjava – www.hazud.ch 17. studenoga 2014. – Vukovarski apel www.peticija24.com/
Priredio:
prof. dr. sc. Ivan Biondić – IVOT
dopredsjednik ZV Kraljevske Akademije Zagreb
stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke i KBU-a Grada Zagreba
Rijeka, 23. kolovoza 2015. godine
