Jučer navečer je u Domu Hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu otvorena izložba natječajnih radova s ponovljenog, DRUGOG natječaja za spomenik Tuđmanu u Kninu. Namjerno ističem riječ DRUGI jer je prvi natječaj poništen zato što niti jedan rad koji je zaprimljen na prvom natječaju, kako komisija obrazlaže – nije zadovoljio propisane kriterije. Dakle, natječaj nije poništen zbog lokacije od koje se odjednom odustalo, niti zbog komisije koja, kako ćemo dokazati, pogoduje, trguje te je u sukobu interesa, kao i mnoge prije nje – nego zbog „loših umjetničkih rješenja“?! Na ovom, DRUGOM natječaju komisija je uvažila SVA rješenja koja su i izložena na ovoj izložbi te odabrala kiparsko rješenje Mire Vuce koje je i izvedeno. O njegovom spomeniku Tuđmanu koji je podignut na kninskoj tvrđavi povodom proslave 20-te godišnjice Oluje sam već puno napisala, pa ću pokušati sažeti kratko na ovom mjestu: s umjetničkog stanovišta njegova skulptura ne zadovoljava osnove kiparskog zanata jer se ruši, uvija i pada, kao nakupina voska koji nam se topi pred očima. Portretno je potpuno zakazao, čak ni u dalekim naznakama nije moguće prepoznati Franju Tuđmana, kao niti njegovu gestiku ili karakter. Jasno je samo da se radi o prikazu pijane ili teturajuće ljudske figure u grotesknom zagrljaju same sebe, s bezobličnim šapama od stopala.
Dan prije ove izložbe, Patricija Kiš iz Jutarnjeg, žena koja toliko malo zna o likovnoj umjetnosti da ne razlikuje pojam autora od kustosa ili izbornika neke izložbe (o čemu sam pisala još prije godinu dana), čudi se lošim izloženim rješenjima kao da su pali s neba i ne pita za uzroke, sasvim u stilu režimskog poslušnika koji diže glas samo u slučaju kada ga masa nezadovoljnika pokriva i kada boss kaže: „može“.
Jer, na ovoj izložbi je postalo evidentno i svima očito da su izloženi prijedlozi skulptura, odnosno primjeri mogućih rješenja za spomenik u Kninu, sve odreda ne samo promašeni i kiparski jadni, nego i da predstavljaju sramotu za kiparsku profesiju. Štoviše, nakon ovakve izložbe bi trebalo oformiti stručnu komisiju koja bi autorima tih jezivih i likovno nepismenih rješenja trebala javno oduzeti diplome, i to svima redom bez iznimke: počev od kipara dobronamjernika koji je Tuđmana vidio kao Napoleona na konju prekratkog vrata, pa sve do uratka Ivana Fijolića, koji je bio počašćen pozivom na ovaj natječaj za koji je uspio proizvesti spljošteni keks junaka iz animiranog filma umjesto predsjednika Tuđmana. A kako bi taj obožavatelj N.O.B.-a i mogao drugačije vidjeti prvog hrvatskog predsjednika nego kao sprdnju?! David Peroš Bonnot je ilustrator dječjih knjiga koji je u nezgodnom času poželio biti i kiparski ilustrator, s vrlo nesretnim završetkom crne bajke o Tuđmanu na zdencu-prijestolju s nekim kišobranom, a ne zastavom. Josip
Bosnić je imao viziju predsjednika koji ne ljubi zastavu, nego žvače novine, dok Ivan Kujundžić nije savladao osnovne proporcije ljudskog tijela u svojoj skulpturi. Uvis podignuta ruka nije od ovoga svijeta, jer da je kojim slučajem spuštena niz tijelo, dopirala bi do listova nogu. Dva autora nisu potpisana jer ne pristaju na objavu imena ukoliko njihovi radovi nisu nagrađeni. Pametna odluka, jer jedan rad ima ruke kao poluge mašine stisnute u grču konstipacije, dok bi drugi mogao slobodno predstavljati i bilo kojeg estradnjaka u zanosu izvedbe. Dubravko Radman će sigurno reći da publika nije shvatila njegovu poetiku koja se kreće između stećaka, totema i lego figurice uzdignutih batrljaka, ja bih rekla da je put u pakao popločan dobrim namjerama, a on najbolji dokaz za tu poslovicu. Tuđman Vlatke Škoro ima dvije noge i ruke i podsjeća na čovjeka koji gleda u nebo, to je sve što mogu reći o radu kiparice koja, kako kaže Večernji, pomiče granice kiparstva oblikujući križance između dikobraza, divljih svinja i čovjeka. Recimo da se ovaj put suzdržala.
Neven Bilić slijedeći je pozvani i plaćeni gost ovog natječaja koji je dobio treću nagradu u visini od 
10.000 kn za opušteni heilhitlerovski pozdrav glatke i ni po čemu prepoznatljive figure. Komisija u objašnjenju govori o „izuzetnom Tuđmanovom portretu, kiparski profinjenom i čistom“, što se može objasniti samo sljepilom koje ih je sve obuzelo iz nekog razloga u isto vrijeme. Slijedi niz tragično tužnih kiparskih neuspjeha, od onih koja nalikuju Isusovoj gesti raširenih ruku (Petar Popijač) do spomenutog heilhitlerovskog stava (Bilić), pa sve do smiješnih situacija koja u skulpturi vrlo lako nastane kada glava figure pada na stranu jer kipar ne zna modelirati jednostavnu kretnju (Zoran Jurić). Isfrustrirani kepec Nikole Vrljiića rezultat je kiparske nemoći i nerazumijevanja proporcija tijela, Slavko Marić vjerojatno ni sam ne zna što je ustvari htio svojim čudnim objektom, Hrvoje Uremović se pjesnički zanio ali je bar pri tom ostvario skulpturu koja ima neku gestu i stabilno stoji, Vid Vučak je sa svojim rješenjem odjedrio u nepoznatom smjeru i predložio predsjednika gumenih udova, a Zlatko Čular je promašio portretno, ali se bar potrudio dati nam prijedlog u vidu reljefa.
Na ovom je mjestu važno zapitati se što je s umjetnicima koji su pozvani i koji su se odazvali na prvi natječaj za kninski spomenik? Tko su ti čija rješenja su toliko pogrešna i loša da opravdavaju ovu katastrofu koju je dopustila ista komisija u drugom natječaju? Na prvi natječaj je bio pozvan Kuzma Kovačić i Kruno Bošnjak, a javili su se i Tomislav Kršnjavi, Dijana Iva Sesartić i mnogi ostali, njih ukupno 16, čije radove nećete vidjeti na ovoj izložbi. A usporedba bi bila zaista interesantna, jer bi između ostaloga mogli s lakoćom mogli ustvrditi, u slučaju drugonagrađenog Hrastea – tko je zaista prvi došao na njegovu ideju. No, krenimo redom – Kuzma, Bošnjak i ostali po mišljenju komisije nemaju pojma o tome kako bi trebao izgledati kninski spomenik Tuđmanu, za razliku od ovih diletantskih i ponižavajuće loših uradaka koji u očima komisije zaslužuju čak i izložbu.
Neupućeni bi pomislili da je kninska komisija dobila iznenadni napad grupne sljepoće, no objašnjenje nam dolazi vać u sastavu komisije za slijedeći natječaj u Zadru. Miro Vuco, pobjednik kninskog natječaja u zadarskom natječaju za spomenik poginulim braniteljima imenovan kao glavni i prvi stručnjak ocjenjivačkog suda za sve pristigle radove. Taj natječaj je u tijeku, vidjet ćemo koga će bubanj izbaciti kao sretnog dobitnika i kome se treba vratiti usluga za ovaj ili neki prošli natječaj koji je, baš kao i ovaj, okrunjen neuspjelim spomenikom. To će vjerojatno biti neko ime koje je na jednom od zadnjih natječaja u komisiji kumovao uspjehu nekom od kipara, profesora na ALU (Akademiji likovnih umjetnosti) koji se malo pojavljuje kao autor, a malo kao izbornik. Sada nam je jasnije i otkud Patricija Kiš iz Jutarnjeg i njoj slični crpe inspiraciju pri ocjenjivanju i terminologiji koju upotrebljavaju govoreći o likovnoj umjetnosti.
Za kraj ostavljam inspiraciju i drugonagrađeno rješenje Kažimira Hrastea, na čiju sreću je prvi natječaj bio poništen, a koji je naglo dobio inspiraciju pa je ponudio svoj rad na drugom natječaju. Naime, inspiracijom je danas lako manipulirati, pogotovo kada ju umjetnik otkrije u tuđem radu i kada se tuđa ideja upotrijebi kao vlastita. Djevojački nevin portret lica koje u obrisu tkanine ljubi i cucla zastavu djelo je i ideja Kažimira Hrastea. Komisija je oduševljena te za taj rad kaže da je „lirsko, suvremeno i inventivno rješenje koje potpuno udovoljava zahtjevu prepoznatljivosti Tuđmanova lika, a također iskazuje svečanost povijesnog događaja. Isti koncept koji uključuje figuru koja se ocrtava i otiskuje u zastavi poslala je već na prvi natječaj kiparica Dijana Iva Sesertić, inače vrstan portretist. Upravo je ona između ostaloga i ukazala na mnoštvo sumnjivih nepravilnosti tena nezakonitost poništavanja prvog natječaja na osnovu „neuspjelih radova“. Da bi se javnosti sakrila prljava rabota namještanja i manipuliranja ovim natječajima, prvi natječaj je poništen, lokacija promijenjena a radovi sudionika tog prvog natječaja se nigdje ne mogu vidjeti. Time je, između ostaloga, ovjerena krađa idejnog koncepta počinjena od Kažimira Hrastea nad njegovom kolegicom Sesartić.
Na jučerašnjoj izložbi je ustvari bio izložen corpus delicti lošeg kiparstva i namještenih natječaja. Jad i bijeda spomeničke prakse danas nije ništa drugo nego rezultat uhljebništva, pogodovanja, međusobne sramne trgovine utjecajem, sukoba interesa i pohlepe sitnih duša i loših umjetnika. Ova izložba nije prava slika naših umjetnika i njihovih talenata, jer njih ovdje nećete vidjeti, ova izložba je ružno naličje prljave trgovine umjetnošću u zemlji u kojoj samostalni umjetnici egzistiraju samo u sivoj zoni tržišta, jer našim vlastodršcima hrvatska umjetnost ništa ne znači, kao što im, sudeći po sramotno lošim spomenicima diljem Hrvatske ništa ne znači niti prvi hrvatski predsjednik. No to je već tema za neki slijedeći članak…
Ingrid Runtić
Vezani članci:
http://hop-portal.com/sesartic-o-kninskom-spomeniku-tudmanu-pogresan-je-kiparski-rad-a-ne-lokacija/
http://hop-portal.com/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/
