“Svi svojataju Arsena. Umro je posljednji čovjek koji je mogao objediniti cijelu bivšu Jugoslaviju. Samo je on mogao ujediniti cijelu regiju, što je njegova smrt i napravila. Bio je mrgud poput mene. Ponosio se srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom i to su mu zamjerili, njegove korijene. Nije on bio nikakav ženski pjevač kako su ga vrijeđali godinama. Bio je filozof u haiku formi. Njegovi stihovi su mudrost života… On je za nas bio muzički Tin Ujević. Arsen je sipao stihove iz rukava kao Jacques Prevert u Francuskoj. Svi koji su bili uniformirani su mu išli na živce. Kao što bi mu išli na živce svi oni koji danas pričaju o njemu u stilu ‘moj Arsen je meni jednom rekao’. Trenutnoj boli, drugovi, nemojmo se dati. Ima vremena za plakati” – rekao je Mandić.
Igor Mandić ne može prežaliti Jugoslaviju. To se iz ovog teksta vidi. Uz to, jako neuvjerljivo laže. Arsenije Dedić ujedinitelj Jugoslavije? Većina Hrvata prezire Jugoslaviju. Za Dedića ne vjerujem da bi po Mandićevoj sili ujedinjavao srpske laži ponovo sa Hrvatima. Ako je volio tu srboslaviju, sigurno je bio svjestan njenog kraja. Dedić je za vrijeme rata bio na našoj strani, dok je Mandić uvijek bio na njihovoj te nas pokvareno ismijavao živeći u našoj sredini, između nas, kao dežurni sudac. Prikriveno i pokvareno je zastupao srboslaviju. Za mržnju je dobivao novac baš kao i Dežulović i Butković i Jergović i Pupovac. Koliko narod voli njihove kolumne najbolje je osjetio Ante Tomić, pisac bez brkova, koji je popio kantu govana za svoje kolumne. I time je sve rečeno.
Kada nama Mandić kaže da su vremena za plakanje, mi se slažemo, ali za nas, a ne za njega, jer on uredno laže i zastupa srboslaviju bez ikakvih posljedica. Njegova retorika i retorika Pupovca ili Dežulovića je potpuno ista. Jezivo mrze ovu državu.
Živjeti u državi koju mrziš isto je kao i ležati u krevetu sa ženom koju mrziš, tako nešto možeš samo kad poremećenost proglasiš naprednom i zdravom. A taj jadnik Mandić upravo to čini godinama – živi u zemlji koju mrzi iz dna duše.
“Šibenčani nisu zaštitili Arsena, kad mu je u Domovinskom ratu, zbog sumnjivog porijekla, bačena bomba u dvorište“, lagao je Mandić na pred Arsenovim prijateljima. To se nije dogodilo, Mandić laže. Zašto je taj stari frustrirani Srbin to rekao? Jednostavno, zato da bi Hrvate napravio gadovima na ovaj tužan dan. Ipak, gad je ispao on sam. Čak ni smrt prijatelja nije mogao podnijeti bez malo srbovanja po Hrvatskoj. U stilu Dorice Ćosića;„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
-„Laž je srpski državni interes.“
-„Laž je u samom biću Srbina“.
-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“
I u skladu sa najpoznatijim srpskim psihijatrom Raškovićem, Mandić je dokazao raškovićevu tezu: „
Srpska manjina priča da Hrvati broje krvna zrnca, ali je zanimljivo da upravo Srbi svakome nameću srpska zrnca i to moraju naglasiti. Čak i kad se radi o pokojnicima, onima kojima bi trebali iskazati samo poštovanje i počasti.
Igor Drenjančević